NJ 10.V.-FR-AMERIČKI ZLOČINI U VIJETNAMU

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 10. V. 2001. Kasno priznanje Boba Kerreya "'Istaknuti Kerryjev profesionalizam, njegovo vodstvo, hrabrost pod paljbom i briga za sigurnost njegovih ljudi bili su skladu s najvišim tradicijama marinske službe Sjedinjenih Država'. Ta je pohvala izrečena 1969. u prigodi predaje brončane zvijezde voditelju skupine posebnih komandosa američke mornarice za noćnu operaciju u džungli u delti Mekonga, gotovo posve lažna. Čak i ime: mladi poručnik kojemu je još u njegovom prvom ratnom mjesecu u Vijetnamu na grudi zadjenuto prvo odličje, zvao se Bob Kerrey a ne Kerry. S hrabrošću akcija u noći i magli zbog likvidacije jednog dužnosnika Vijetkonga, nije imala nikakve veze. Selo Thanh Phong u noći bez mjesečine napali su poručnik Kerrey i njegov vod Delta. Na kraju je u svojim kolibama ostalo ležati više od 20 mrtvih žena, djece i jedan starac, ubijeni noževima ili s 1200 metaka. Otkako je magazin New York Times prošloga tjedna objavio rezultate dvogodišnje istrage o stvarnim događajima u Thanh Phongu, Vijetnamski rat opet podvaja naciju SAD-a. Jer tada 25-godišnji Bob Kerrey nije bilo tko. Kerrey je bio guverner svoje zavičajne države Nebraske, dugo je bio u američkom senatu a sada je na čelu New School Universitiy u New Yorku. Prije osam godina uzaludno se natjecao za mjesto predsjednika i 2004. bi možda opet pokušao. Kao junak i invalid iz Vijetnama, taj je tvrdoglavac pun humora u svim političkim taborima do sada slovio kao moralni autoritet i neprijeporno besprijekoran. Domovinska je frakcija u njemu gledala gorljivog domoljuba koji se dragovoljno javljao za najopasnije zadaće. Kerrey je želio zauzeti Hanoj 'nožem u zubima' i desnu je nogu ispod koljena izgubio kad je dva mjeseca poslije Thanh Phonga svoju skupinu teško ranjen izveo iz pozadine. Za to je dobio najviše vojno odličje koje postoji u SAD-u: Medal of Honour. No kad se vratio u domovinu, govorio je protiv rata, od republikanca postao je liberalni demokrat i kad su 1991. ponovno mladi vojnici trebali biti poslani u borbu, strastveno se borio protiv oružanog pohoda u Zaljevu. I sada bi dakle taj uzorni američki junak trebao biti čovjek koji možda treba doći pred ratni sud. Svakako ako je inačica događaja onog 25. veljače 1969. točna, kako ju priča Gerhard Klann. Klann je tada pripadao Kerreyevoj skupini. Kad je sedam američkih vojnika u jednoj kolibi na rubu Thanh Phonga naišlo na prve stanovnike sela, poručnik je navodno naložio da se za njih 'pobrinu'. Vod Delta se po Klannu, noževima bacio na obitelj: dvije male djevojčice, jedan mladić i njihovi djed i baka. Kad se starac branio, Kerrey mu je koljeno pritisnuo na prsa. On sam, Klann, tada je Vijetnamcu odrezao glavu. Kasnije je vođa skupine okupio ostale seljane i dao ih postrijeljati iz neposredne blizine. Kerreyeva je priča drukčija. Kod kolibe na ulazu u selo, da ne bi bili izdani, slijedili su 'standardna operativna pravila': 'Ubi ljude s kojima dolaziš u dodir ili moraš prekinuti misiju'. Kerrey navodno nije znao da se radilo o djeci i starcima i navodno osobno nikoga nije ni taknuo. Osim toga da je Thanh Phong bio u tako zvanoj 'free fire zone': od civila je zatraženo da napuste područje. Oni koji su ostali, automatski su slovili kao neprijatelji i Vijetkong. Pitanja se tada nisu postavljala. Smjelo se pucati na sve što se kreće. I navodnoga pokolja ostalih seljana Kerrey se drukčije sjeća. Skupina je dospjela pod paljbu, kaže. Uzvratili su vatru - i tek kasnije vidjeli da su u kiši metaka poginule samo nenaoružane žene i djeca. Petorica ostalih članova voda Delta u međuvremenu su potvrdili Kerreyevu inačicu. Kerrey govori o sramu, krivnji i sramoti i o tomu da mjesecima nije mogao spavati, da ga je zgoda progonila više od tri desetljeća, da je teret bio pretežak da bi o njemu govorio - čak ni sa svojom ženom ni djecom. Otkako ga je novinar Gregory Vistica 1998. suočio s tom stvari, Kerrey je u više razgovora pomagao u rekonstrukciji događaja. Odluku da napusti političku karijeru, donio je u to vrijeme. U javnosti je Kerrey istupio tek krajem travnja, nešto prije objavljivanja članka u magazinu New York Times. U SAD-u se sada pitaju kako postupiti s kasnim priznanjem Boba Kerreya. Treba li istraživati još uvijek nebuloznu priču, pokrenuti istragu - ili sve opet što je prije moguće zaboraviti? A ako je Klann ipak u pravu: bi li vodu Delta, četvrt stoljeća poslije povlačenja američke vojske iz Vijetnama, trebalo održati proces zbog ratnog zločina, kao ranije 122 drugih američkih vojnika? Senatori Max Cleland, Chuck Hagel i John Kerry, vijetnamski veterani, svojeg su bivšeg kolegu branili otvorenim pismom. Da se sada ne može opat osuđivati 'ratnika umjesto rata', upozorio je trio: 'Rat je pakao'. Začuđeno zbog uzbuđenja, za riječ se javio i Peter Arnett, doajen među američkim ratnim izvjestiteljima, da ima cijelu knjižnicu sa sličnim zgodama vijetnamskih veterana: 'Svi su ipak znali što se tamo događalo.' Možda je tako, no 32 godine dugo su razdoblje u kojemu se ne mijenja samo sjećanje, nego i kut gledanja. 'Ako SAD danas ustraje na tomu da se druge nacije moraju pridržavati ratnih pravila i pokazivati poštovanje prema civilima, ne smije sebe činiti iznimkom', upozorio je Washington Post. 'Zbog kršenja tih pravila', dodao je kolumnist Michael Kelly, 'nedavno smo bombardirali Srbiju'", piše Dietmar Ostermann.