RDW 3. V. - POLOŽAJ MEDIJA U HRVATSKOJ SE OSJETNO POBOLJŠAO

NJEMAČKI RADIO - RDW 3. V. 2001. Uz Dan slobode medija komentar Klausa Dahmanna. "Slobodni mediji sastavni su dio demokracije bez kojeg se ne može. Samo ako se građani mogu sveobuhvatno i neovisno od bilo kakve ideološke obojenosti informirati, onda su i u prilici sudjelovati u političkim procesima svoje zemlje. Ono što zvuči kao banalna lekcija iz knjige 'demokracija za početnike', u mnogim zemljama i dalje nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva: 32 su novinara ubijena, više od 500 je oteto ili napadnuto - strašna je to bilanca koju je za 2000. godinu objavila organizacija 'Reportera bez granica'. Sierra Leone, Sri Lanka, Kolumbija, Španjolska - pogledaju se samo tužni predvodnici popisa zemalja u kojima su novinari ubijeni za vrijeme njihova posla ili upravo zbog njega, jasno je kako je sloboda medija u svim dijelovima svijeta i dalje krhka roba. S jedne su strane to totalitarni režimi koji prijete, zatvaraju i muče neomiljene reportere koji pišu kritički: u Kini su, primjerice, u ovome trenutku 14 novinara iza rešetaka. Optužuje ih se da su širili državne tajne. Slična slika je i u Burmi, u Iranu i u Etiopiji: Tko se ne pridržava pravila igre koje određuju moćnici, mora računati na dugogodišnji zatvor ili jednostavno preko noći nestaje, pa ga se kasnije pronalazi mrtvog, kao što se to dogodilo ukrajinskom novinaru Georgiju Gongadzeu koji se kritički odnosio prema vladi. Opasnost međutim prijeti i od militantnih skupina - kao što je to primjerice u španjolskoj Baskiji, gdje je separatistička organizacija ETA prije godinu dana ubila kolumnista Jos?a Luisa Lopeza de Lacallea. Sve češće su i otmice: na Filipinima su pobunjenici oteli 25 novinara, u Kolumbiji 20. I još dugo bi se još mogao navoditi popis napada. Ali borba despota protiv kritičkog novinarstva ide i dalje van tih okvira: zabranjuju se novine, radijskim se postajama više ne dodjeljuju licencije ili im se jednostavno promijeni vodstvo - kao što je to nedavno demonstrirao primjer ruske televizijske kuće NTV. A kada se na mjesto glavnoga urednika ustoliči poslušna marioneta stvar se rješava suptilnim sredstvima: novinare se šikanira sve dok ne daju ostavku ili dok ih se po kratkom postupku ne otpusti uz prozirne argumente. To na ostale kolege djeluje kao znak: tko ne sluša, sutra je na ulici. I tu gotovo automatski na pozornicu stupa poznata uzrečica o škarama u glavi - samocenzura. Postoji još jedan način pritiska kojem pribjegavaju upravo u zemljama jugoistočne Europe - plaća se isplaćuje tek uz višemjesečno kašnjenje. Naravno pod isprikom kako je financijsko stanje loše i da bi baš svi trebali podnijeti žrtvu. Pa ipak ima i pozitivnih primjera: u nekim se zemljama položaj medija osjetno poboljšao, uglavnom kao posljedica promjene na vlasti, kao što je to primjerice u Hrvatskoj ili SR Jugoslaviji. I još nešto - sve više novinara koristi 'world wide web' kako bi zaobišli cenzuru. Pa čak i ako se u mnogim zemljama pristup internetu i dalje jedva može i platiti, ili čak i ako brojni režimi pojačano progone takozvane cyber-disidente - internet se teško može kontrolirati. Tu se otvaraju nova skrivena područja za kritičke novinare i njih valja sve više koristiti." (RDW)