NJ 26.IV.-TAZ-EUROPA I AMERIKA NA RUBU TRGOVAČKOG I GOSPODARSKO RATA

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 26. IV. 2001. Besmislena konkurencija "Ako su europski strahovi još i ranije bili veliki - do sada kratko obnašanje dužnosti američkoga predsjednika Georgea W. Busha, svega sto dana, još ih je pojačalo. Natuknice su bombe na Bagdad, otkazivanje sporazuma iz Kiota o zaštiti klime ili dovođenje u pitanje angažmana na Balkanu. Osjeća se jače naglašavanje američkih interesa. Američka politologica Campbell rezimira: 'Tijekom Bushovih godina na obim će stranama Atlantika dolaziti do egzistencijalnih kriza povjerenja'. A ravnatelj Institute for International Economics, Bergstein, bivši podtajnik američkog ministarstva financija upozorava: 'Sjedinjene Države i Europska unija na rubu su latentnog trgovačkog i gospodarskog rata.' Jedno od tih polja sukoba je sigurnosna politika i politika naoružanja. No dok razilaženja oko proturaketnog obrambenog sustava NMD ili intervencijske vojske EU-a i javno izazivaju velike iritacije, problem trgovine oružjem i suradnja na području naoružanja do sada nije izazivao pozornost. SAD uvozi jedan posto vojnog materijala iz Europe, Europljani naprotiv kupuju 45 posto od velikoga brata. Za američke oružane snage slovi 'buy american', moguće su iznimke, ali rijetko. Suradnja na području naoružanja uvijek se teško ostvaruje. Komponente se isporučuju kao 'black box', tehničke pojedinosti tajne su čak i industrijskim partnerima unutar NATO-a: 'American eyes only!' SAD ne pridržava pravo veta na izvoz samo u zajedničkim projektima naoružanja nego i onda kada europskim sustavima isporučuje samo dijelove. Tako je primjerice Finskoj propala kupnja švedskog zrakoplova 'Gripen' zbog prigovora Amerikanaca, jer je Gripen opremljen raketama zrak-zrak američkog tipa Amraam. Finci su kasnije kupili lovce F-18 izravno u SAD-u, od Boeinga. Utoliko je slučaj koji sada izaziva uzbuđenje, rijetka iznimka: SAD obećava Tajvanu podmornice s pogonom na dizel koje uopće ne proizvode sami, nego ih moraju nabaviti iz Nizozemske ili Njemačke. Savezna je vlada zbog toga već uložila veto. U skladu sa smjernicama saveznoga vijeća za sigurnost, takvi se oružani sustavi ne smiju izvoziti u Tajvan. Neravnoteža se ne pokazuje samo kod trgovine oružjem, nego i u preplitanju koncerna: dok Nijemci gotovo i ne sudjeluju u nabavi od američkih proizvođača oružja, američki su koncerni oružja poput Raytheon ili Lockheed na europskom tržištu sve više nazočni kao dioničari. Radi se o rasprodaji europskog industrijskog know-howa, o tehnologijskoj američkoj hegemoniji. Ako primjerice General Dynamics (GD) kupi državnu španjolsku tvornicu tenkova Santa Barbara Blindados koja po licenci proizvodi njemačke Leoparde 2, posve će sigurno tehničku prednost konzorcija za Leopard 2 Kraus- Maffei-Wegmann/Rheinmetall izgubiti zbog GD-a. GD gradi NATO-u konkurentni model, nešto slabiji borbeni tenk M1-Abrams. Sa stajališta globalnog broja jedan razumljivo je da se poslije svršetka hladnoga rata Amerikancima sve europske težnje za političkom samostalnošću ili čak ravnopravnošću čine sumnjivima. Napore u stvaranju zajedničke europske sigurnosne i obrambene politike (ESVP) unutar i pored NATO-a, uključujući 60 tisuća glava jaku napadačku postrojbu EU-a, Bushova administracija gleda s nepovjerenjem. Istodobno SAD i sebi postavlja pretjerane zahtjeve: on je jedini koji u svim okolnostima može provesti odluke Ujedinjenih naroda ili drugih kolektivnih sigurnosnih sustava širom svijeta. Kad postane ozbiljno, na temelju svojih izviđačkih i transportnih sposobnosti kao i zbog višestruke premoći svojih pomorskih zračnih snaga, SAD je uvijek lead nation. Rasterećenje uz pomoć Europljana bilo bi dakle posve razumno. No SAD, tradicionalno kolebljiv između izolacionizma, unilateralizma i internacionalizma, ima ambivalentne osjećaje: Europljani kao mali brat i sve jači partner u diobi odgovornosti - da. Sve jači partner i povremeni konkurent u svjetskopolitičkoj areni - ne! Zbog činjenične razdiobe sredstava i sposobnosti, takve su brige Amerikanaca dakako apsurdne: Njemačka primjerice, najveći europski član NATO-a, daje 47 milijarda maraka godišnje za obranu. Američki vojni proračun za proračunsku godinu 2001/2002. procijenjen je na 310 milijarda dolara, po današnjem tečaju 674 milijarda maraka. Obilježavaju li ekonomske i ekološke, ali i te strategijske i vojno-industrijske razlike svršetak njemačko-američkog prijateljstva? Ne bi trebalo biti tako i vjerojatno neće ni biti. U multipolarnom svijetu na početku XXI. stoljeća, europski akter, s Njemačkom u središtu, postaje globalni broj dva. Amerika ostaje jedina supersila - ali s demokratskom Europom nije povezana i udružena samo na najrazličitije načine, nego bez ili protiv Europe ni kulturno ni ekonomski ili politički-konstitucionalno nije zamisliva. Amerika i Europa, one ostaju 'Zapad', univerzum istoga načina djelovanja, Stari i Novi svijet. Rusija, Kina, Japan, Indija dalje su od nas i - ako smo iskreni - i od Amerikanaca. Kad se konsolidira europska sigurnosna i obrambena politika, njezina sposobnost za prevencije i intervencije kao i njezina obrambeno-tehnička industrija, iduća tema neće biti globalna utakmica, nego štedljiva, ravnopravna kooperacija s SAD-om. Za to već danas postoje projekti za sustave srednjih topničkih raketa (GMLRS), protuzračne obrane kratkoga dometa za brodove (RAM), antiradarske letjelice (HARM Upgrade) i dojave podataka radijom treće generacije (MIDS-LVT). U buduće bi se moglo surađivati ponajprije u taktičkoj (MEADS) i u strategijskoj proturaketnoj obrani (MD). Novim konceptom materijala i opreme Bundeswehra ti skupi projekti visoke tehnologije nisu obuhvaćeni. Kancelar, ministar vanjskih poslova i ministar obrane drže otvorenima sve opcije: zajednički razvitak sustava ili vlastiti europski sustav (srednjega dometa) ili ništa. Takav je, uza sve prijateljstvo, današnji svijet", pišu Hans-Peter Bartels i Delf Kroeger.