DNEVNI PREGLED BR. 75 17.4.2001.

GLAS AMERIKE - VOA 16. IV. 2001. U današnjim izdanjima američkih listova objavljeno je nekoliko komentara o američkoj vanjskoj politici prema regionalnim sukobima, konkretno Balkanu i Armeniji i Azerbejdžanu Pripremio Zdenko Novački: "Profesor međunarodnih odnosa sveučilišta Harvard, Nicolaos Stavrou u 'The Washington Timesu' piše kako pet godina nakon Daytona dva glavna graditelja mirovnog sporazuma, bivša državna tajnica Madeleine Albright i bivši američki veleposlanik pri UN Richard Holbrooke, i dalje uporno nastoje propalu balkansku politiku predstaviti kao svoju povijesno preferiranu fusnotu. Njihovi napisi objavljeni 8. travnja u 'The New York Timesu' i 'The Washington Postu' nisu ni više ni manje nego li revizionizam na brzinu, koji je oblikovan njihovim pogrešnim čitanjem balkanske povijesti. Zabluda je tvrditi da su kršenja ljudskih i građanskih prava temeljni razlog za pet balkanskih ratova koji su našu intervenciju učinili moralnim imperativom. Naši empirijski dokazi, kao ni iskustvo temeljeno na angažmanu, ne idu u prilog ovim tumačenjima. Revidiranje Jugoslavije i posljedica toga sučelile su Zapad s paradoksom balkanske povijesti koji je prva uočila još Rebecca West. Jučerašnje žrtve postale su današnji ugnjetači, piše Nicolaos Stavrou u današnjem 'The Washington Timesu'. Ljudska i građanska prava teško da su ikad bila bit problema na Balkanu nakon hladnog rata. To je prije bilo izjednačavanje etničke podjele s demokratizacijom, prihvaćanje otpadnika iz hladnog rata kao stvarnih demokrata, neoprezna pretvorba administrativnih granica u državne i prerano priznanje jugoslavenskih republika prije nego što su riješena pitanja poput prava manjina. Ti su rezultati očiti svima osim revizionistima balkanske povijesti, među koje spadaju gospođa Albright i gospodin Holbrooke. U njihovo je doba Jugoslavija sa svim svojim etničkim sukobima pretvorena u pet mini Jugoslavija s identičnim problemima', zaključuje Nikolaos Stavrou u 'The Washington Timesu'." *** Članovi Kongresa kritiziraju ponašanje Pekinga u prijeporu oko američkog izviđačkog zrakoplova Prilog Deborah Tate: "Članovi američkog Kongresa ocjenjuju da je ponašanje kineskih vlasti u slučaju prisilnog spuštanja i zadržavanja američkog zrakoplova za elektronsko promatranje dovelo do komplikacija u odnosima Washingtona i Pekinga. Članovi Kongresa misle da će incident utjecati na njihovo glasovanje kad se na Capitol Hillu bude odlučivalo o pitanjima koja se tiču Kine. Zastupnici i senatori koji su sudjelovali u jučerašnjim kontakt- programima američkih televizijskih mreža kritizirali su kinesko ponašanje tijekom incidenta, a posebno njihovo dvanaestodnevno zadržavanje dvadesetčetvorice članova posade zrakoplova. Neki su članovi Kongresa zatražili od vlade da odgovori oštrijim stajalištem prema Pekingu. Demokratski senator Bob Toricelli to je istaknuo sudjelujući u emisiji TV-mreže NBC. 'Odnosi se više ne mogu održavati na dosadašnjim temeljima. Teško mi je ovog uskrsnog jutra govoriti o osveti, ali do osvete će doći', kazao je. Senator Toricelli predlaže da prvi korak bude otkazivanje posjeta predsjednika Busha Kini, koji je planiran za listopad. 'Otvoreno je pitanje treba li Kina biti prva azijska zemlja koju će predsjednik Sjedinjenih Država posjetiti, ili bi bilo bolje da posjeti Japan i Južnu Koreju', pitao je senator Toricelli. Drugi članovi Kongresa ističu da se zbog nedavnog kineskog odnosa prema posadi američkog zrakoplova treba pružiti još veću potporu predloženoj prodaji razarača s najsuvremenijim radarima Tajvanu. Konačnu odluku o tome hoće li prodati suvremene razarače ili ne, Washington bi morao donijeti do kraja ovog mjeseca. Neki čak misle da je Kina svojim ponašanjem dovela u pitanje i stalni status takozvane 'najpovlaštenije nacije' koji uživa u trgovini sa Sjedinjenim Državama. O tom će se statusu raspravljati na Capitol Hillu u lipnju. Republikanski kongresmen u Odboru Zastupničkog doma za međunarodne odnose Henry Hyde prošle je godine podržao trajno uspostavljanje normalnih trgovinskih odnosa s Kinom, ali će - kako kaže - sada glasovati protiv, ako Peking ne vrati oštećeni vojni zrakoplov Sjedinjenim Državama. Ima međutim članova Kongresa koji misle da je održavanje redovitih odnosa s Kinom još najbolji način utjecaja na političke promjene u toj komunističkoj zemlji. Oni smatraju da se Kini i dalje mora pružati trgovinske olakšice te da gospodin Bush mora posjetiti Peking. To misli i demokratska senatorica Barbara Boxer iz senatskog Odbora za vanjsku politiku koja je sudjelovala u emisiji televizijske mreže CNN. 'Ne želimo da Kina bude izolirana. Mi želimo Kinu uvesti u međunarodnu zajednicu; mi to trebamo učiniti na temeljima naših načela demokracije i slobode', kazala je senatorica Boxer. Demokratski senator Joe Biden iz senatskog Odbora za vanjsku politiku kaže da se američke odluke u vezi s Kinom moraju temeljiti na interesima Sjedinjenih Država, a ne na osveti za incident sa zrakoplovom. U emisiji televizijske mreže CBS senator Biden se zauzeo za isti pristup i prilikom odlučivanja o tome treba li Tajvanu prodati najsuvremenije razarače ili ne. Iako članovi Kongresa imaju različita mišljenja o tome kako odgovoriti na incident oko američkog zrakoplova za izviđanje, oni su suglasni da Kina mora početi poštivati pravila međunarodne zajednice ako doista želi postati njezin član." (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 16. IV. 2001. Pregled tiska "U članku pod naslovom 'Bijes Hrvata prijetnja je miru' današnje izdanje 'The Daily Telegrapha' govori o odlučnosti dužnosnika međunarodne zajednice u BiH da razbiju hrvatski separatistički pokret koji, kako vele, predstavlja najveću prijetnju miru još od potpisivanja Daytonskog sporazuma. 'The Daily Telegraph' iz međunarodnih izvora doznaje kako će iduća meta međunarodne uprave 'u predstojećim danima' najvjerojatnije biti još neka financijska institucija čime će se, tvrdi list, još više povećati napetosti u regiji. Ali istodobno, navodi se u članku, mnogi dužnosnici sa Zapada koji se nalaze u Sarajevu podcjenjuju bijes desetak tisuća Hrvata koji su svoj novac već izgubili u prvom naletu i to na Hercegovačku Banku u Mostaru. U opširnom tekstu o Hrvatima u Bosni i Hercegovini 'The Guardianov' dopisnik iz Mostara Jonathan Steele navodi kako visoki izaslanik za Bosnu i Hercegovinu Wolfgang Petritch provodi novu strategiju protiv militantnih Hrvata i to udarajući po bogatstvu koje ih i drži na vlasti. Ukoliko Petritch i njegov tim uspiju u nakani i dobiju bitku protiv tvrdolinijaških Hrvata u BiH, bit će to veliki poticaj za umjerenije političke struje bosanskih Hrvata, piše list. Ali na posljednje događaje u Bosni i Hercegovini treba gledati optimistično stoji u 'The Guardianu', a to znači promatrati pobunu Hrvata kao posljednje trzaje tvrdolinijaša, a ne kao razbijanje Daytonskog sporazuma. 'To se događa jer uspijevamo u našem naumu, a ne zato što gubimo', prenosi 'The Guardian' riječi čelnika UN-ove misije Jacquesa Kleina. Jutrošnji 'The Times' osvrće se na jučerašnje obraćanje Pape Ivana II. povodom Uskrsa, prenoseći njegovu poruku da će se svijet promijeniti na bolje i unatoč svim trenutačnim sukobima i ratovima. Ali 'The Times' otkriva kako su sve vidljiviji znakovi Papine bolesti i godina. U petak, navodi list, prvi puta u 23 godine koliko je poglavar Katoličke crkve Papa nije uspio u procesiji sudjelovati nošenjem križa cijelim križnim putem, već samo na posljednje dvije postaje. Njegove su riječi, piše 'The Times', bile često nerazumljive i djelovao je vrlo umorno, što je rezultat lijekova protiv Parkinsonove bolesti. Po dolasku na Trg Sv. Petra, potrebna mu je bila pomoć da se popne uz stepenice. Unatoč tome, 80-godišnjeg Papu nakon odmora u ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu očekuju nova putovanja. Prve postaje papina pohoda bit će Grčka, Sirija i Malta." 13. IV. 2001. Iz tiska "Listovi se osvrću na prvu balkansku turneju američkog državnog tajnika Colina Powella otkako je došao na taj položaj. 'The Times' piše da je gospodin Powell obećao da će Amerika održati svoje vojne obveze u regiji i apelirao na balkanske političare da pokažu suzdržanost. Powell je obećao Makedoniji političku, gospodarsku i vojnu pomoć. Komentator zatim analizira stanje u Makedoniji i kaže kako je, doduše, počeo dijalog makedonskih vlasti s albanskom manjinom, ali bi ishod tih razgovora mogao ovisiti o tome koliko čvrsta bude potpora Zapada Makedoniji u teškim vremenima što dolaze. Jamstva gospodina Powella morala bi donekle smiriti strahovanja da se Amerika namjerava povući iz regije. 'The Times' zatim nabraja eksplozivne točke na Balkanu i kaže da bi novi separatistički pokreti u regiji mogli izazvati zahtjeve da NATO poveća, a ne da smanji svoje postrojbe u regiji. Nekoliko listova piše i o boravku bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića u bolnici. 'The Daily Telegraph' donosi članak pod naslovom 'Milošević otkriva da zatvor šteti zdravlju'. List kaže da je Miloševićevo zdravlje jučer postalo političko pitanje jer je vođa ekstremnih nacionalista Vojislav Šešelj upozorio da će se, ako Milošević umre, to smatrati političkim ubojstvom. 'The Guardianov' članak o Miloševiću ima pak naslov 'Milošević optužen da izmišlja srčane tegobe' jer liječnici nisu ustanovili nikakvu bolest. List navodi izjavu srbijanskog premijera Zorana Đinđića koji kaže da Miloševićevo zdravstveno stanje ne mijenja prirodu pravnog postupka. Đinđić je dodao da će se Miloševiću suditi iako je privremeno u bolnici i da će pravda biti zadovoljena. 'The Times' nagađa da je jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica koji se uvijek protivio zatvaranju svoga prethodnika možda odgovoran za prebacivanje Miloševića u bolje uvjete u bolnici. Neki politički promatrači misle da bi to mogao biti Koštuničin politički manevar jer se on priprema za izlazak na srbijanske predsjedničke izbore ovoga ljeta ako Crna Gora proglasi neovisnost, zaključuje 'The Times'." (BBC) FRANCUSKI RADIO - RFI 16. IV. 2001. Iz tiska "'Le Monde' najviše pozornosti posvećuje raspravi u zemljama članicama EU o budućnosti Petnaestorice. Ova akcija pokrenuta 11. travnja vodit će se u Francuskoj pod pokroviteljstvom Elizejske i Matignonske palače. Svrha ove široke javne rasprave je elaboriranje jednog francuskog stajališta o budućnosti unije u perspektivi njezina proširenja na istok i donošenja europskog ustava - sve to u službi budućih velikih eurosusreta u sljedeće tri godine. Naime, na sljedeća dva summita, na onome u Goeteborgu u lipnju i Laekenu u Belgiji u prosincu ove godine, razmatrat će se problematika europskog ustava. Početkom iduće godine u dvanaest zemalja unije stupa na snagu euro, a točno 17. veljače iduće godine Francuzi će ostati bez svojeg franka. Iste godine u proljeće održavaju se predsjednički i parlamentarni izbori u Francuskoj, a u jesen parlamentarni u Njemačkoj, dok bi se prvog dana 2003. godine unija trebala otvoriti za nove članice, s deset bivših komunističkih zemalja plus Malta, Cipar i Turska kao kandidati u očekivanju još niza balkanskih zemalja. Konačno, 2004., kad završava razdoblje toliko značajno za Europsku uniju, kako napominje 'Le Monde', održava se nova stara međuvladina konferencija o reformi europskih institucija, a sredinom iste godine i izbori za Europski parlament u kojem bi prvi put mogli zasjedati i zastupnici novoprimljenih istočnoeuropskih zemalja. Današnji 'Liberation' naslovnu stranicu posvećuje Turskoj, zemlji koju potresa duboka politička i financijska kriza. U komentaru pod rječitim naslovom 'Republika na izdisaju' tvrdi kako je najnovija kriza počela 19. veljače kad je izbio sukob između premijera Bulenta Ecevita, staroga čelnika turske nacionalističke ljevice i vrlo štovanog predsjednika republike Ahmeta Necdeta Sezera, kad je predsjednik premijeru spočitnuo propuste u borbi protiv korupcije. Novinar vanjskopolitičke redakcije Gerard Dupuy određuje Tursku kao zemlju proturječja. Poluvojna, polulaička i poluislamska poludiktatura, što nam se čini da je najmanje tri polovice. Zemlja u kojoj još vlada umjerena ljevica, s osloncem krajnju desnicu, zemlju koju već više od jednog stoljeća zapljuskuje val nacionalističkog delirija, iako se trećina stanovništva i dalje drže Kurdima. Zemlji u kojoj su zatvori prepuni političkih aktivista, dok ulice vrve od razgranatih mafija, u kojoj 'vlada živi izvan dodira sa stvarnošću', ali zato u potpunoj financijskoj delikvenciji. Ukratko, sve što od ove zemlje čini malo vjerojatnog kandidata za ulazak u Europsku uniju. Najveće iznenađenje, tvrdi 'Liberationov' uvodničar je u tome što je Turska uopće preživjela. O bivšem jugoslavenskom prostoru samo u 'Le Mondeu' u rubrici pisma čitatelja oglašava se Paul Garde koji je u istom listu bio ustoličen u stručnjaka za Balkan. U kratkom napisu pod naslovom 'Balkanska mudrost' Paul Garde ocjenjuje okončanje teške krize i oružanih sukoba u Makedoniji, kraj ratnih operacija protiv albanskih ekstremista, kao rezultat - prvo: jednodušnih akcija međunarodne zajednice, drugo: suzdržanosti makedonske vojne sile i treće: mudrosti albanskog vodstva iz Makedonije. Jedino nije jasno zašto je uopće i došlo do oružanih sukoba. Ukratko, za Paula Gardea, autora knjige 'Život i smrt Jugoslavije', treba reći, navodimo njegovu zaključnu rečenicu - 'Ne postoji balkanska fatalnost'. Te 'fatalnosti' bilo bi i manje da su Paul Garde i njemu slični balkanski stručnjaci u zadnjih desetak godina više šutjeli na temu balkanske fatalnosti." (RFI) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 15. IV. 2001. Statistika i politika!? Prilog Milana Gavrovića: "Na oštre kritike zbog loših ekonomskih rezultata predstavnici Hrvatske vlade odgovaraju optimističkom tvrdnjom da je kriza već prošla. Ministar financija dr. Mato Crkvenac, izjavio je ovoga tjedna da 'Hrvatska definitivno izlazi iz krize' što je 'rezultat vladine gospodarske politike'. Po njemu, svi su ekonomski pokazatelji dobri, a jedini je problem velika nezaposlenost. Ali i za to će vlada, kako je rekao, uskoro ponuditi rješenje. Isto ponavljaju i neki drugi predstavnici njegove stranke SDP-a, najveće u vladajućoj koaliciji. Očito je riječ o odluci stranačkog vrha da se tako treba suprotstavljati sve brojnijim kritikama zbog loših ekonomskih rezultata. Posljednjih su se dana među kritičare svrstali čak i saborski zastupnici stranaka koje sudjeluju u vladajućoj koaliciji. U anketi 'Jutarnjeg lista' oni su najlošijima ocijenili baš vladine gospodarske rezultate. Usput rečeno samo malo lošije su prošli policija i obrana. Normalno je da se vlada brani svim dopuštenim sredstvima. Ali granica dopuštenog sad je prekoračena. Tvrdnju da Hrvatska izlazi iz krize dr. Crkvenac je potkrijepio podacima po kojima je industrijska proizvodnja povećana u siječnju za 7,1, a u veljači za 2,6 posto. To je desezonirani podatak, rekao je on, što znači da je riječ o porastu prema prošlogodišnjem prosjeku. Državni zavod za statistiku daje, međutim, potpuno drukčije brojeve. Po njemu se industrijska proizvodnja smanjuje, a ne povećava. U siječnju je ona bila 3,3 posto, a u veljači već 5,2 posto manja od prošlogodišnjeg prosjeka. Iz HDZ-ova vremena Hrvatska ima vrlo teško iskustvo o tome što se može dogoditi kada vlast ne priznaje službene podatke. Tadašnji ekonomski strateg Borislav Škegro tvrdio je da je bruto domaći proizvod za četvrtinu veći od onog koji iskazuje Državni zavod za statistiku. Sljedeći je korak bio da se za toliko poveća i državni proračun. Strašne posljedice te igre s podacima malo tko u Hrvatskoj sada ne osjeća na vlastitoj koži. Mnogi nezavisni ekonomisti zato tvrde da bi političarima moralo biti strogo zabranjeno korištenje i konstruiranje bilo kakvih podataka osim onih koje daje službena statistika. Neki čak idu tako daleko da kažu kako bi to trebalo biti kazneno djelo. Pri tom bi Zavod za statistiku morao biti samostalan kao što je to, na primjer, Narodna banka. Bez toga je i demokracija samo na vrbi svirala. (RFE) AUSTRIJA APA 16. IV. 2001. Hrvatska dijaspora financira 'autonomnu vladu' u Bosni "Predstavnici 30 hrvatskih inozemnih zajednica najavili su poslije susreta u Mostaru da će financijski poduprijeti hrvatsku samoupravu u Bosni i Hercegovini. 'To je naš odgovor na pokušaj predstavnika međunarodne zajednice da financijski i gospodarski unište hrvatski narod u federaciji Bosne i Hercegovine', naveo je hrvatski radio riječi predsjednika Hrvatskog svjetskog sabora za Europu, Vinka Sablje. Po njemu će se započeti s otvaranjem računa za financiranje tijela hrvatske samouprave, 'a taj ćemo račun otvoriti u 'Petritschevoj zemlji' (međunarodni dužnosnik za Bosnu Wolfgang Petritsch)', kaže Sabljo. Inozemni Hrvati već godinama plaćaju porez u onim zemljama čiji će predstavnici sad novac u Bosni potrošiti za kršenje temeljnih ljudskih prava i prava cjelokupnog hrvatskog naroda u Bosni, tvrdi Sabljo. Hrvatske inozemne zajednice potvrđuju i svoju potpunu potporu hrvatskoj samoupravi. Predsjednik samozvane hrvatske autonomne vlade u Bosni Marko Tokić naglasio je da je samouprava odgovor na to što međunarodna zajednica hrvatskom narodu želi nametnuti svoju volju. Bosanski Hrvati žele novi poredak u kojemu će institucionalno biti zaštićena njihova prava. Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Ante Jelavić ponovno je kritizirao da je Daytonski sporazum pogrešan i nepošten. Da će se zauzimati za stvaranje hrvatske teritorijalne cjeline u Bosni i Hercegovini. Jelavića je 7. ožujka Petritsch otpustio iz državnog predsjedništva Bosne. Međunarodni dužnosnik za Bosnu tada je priopćio da je Jelavić proglašenjem autonomne vlade bosanskih Hrvata prekršio Daytonski sporazum. 'Svehrvatski sabor' od više od 500 političara i gospodarstvenika početkom je ožujka u Mostaru proglasio vlastitu autonomnu vladu u područjima većinom nastanjenim Hrvatima i najavio da više neće priznati središnju vladu u Sarajevu. Zatraženo je preoblikovanje države, pri čemu su radikalniji eksponenti HDZ-a zagovarali treći entitet u Bosni, dakle hrvatsku republiku, dok su ponešto umjereniji nacionalisti za kantonizaciju Bosne. Još tijekom jugoslavenskoga građanskoga rata (1991. - 1995.) hrvatski su čvrstorukaši proglasili neovisnu državu 'Herceg- Bosnu'. Daytonskim su se sporazumom, zaključenim 1995., kojim je službeno završen rat, Hrvati morali obvezati da će raspustiti svoju državu 'Herceg-Bosnu'. Tim je sporazumom Bosna podijeljena na dvije teritorijalne cjeline ('entitete'), 'bošnjačko-hrvatsku federaciju' i 'srpsku republiku'." SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 16. IV. 2001. Bushova kaspijska diplomacija "Iako je predsjednik Bush loše govorio o entuzijazmu svojih prethodnika u pokušaju rješavanja stranih sukoba, nedavno se sastao s čelnicima Armenije i Azerbejdžana, dvije države zatvorene u naizgled nerješivom etničkom sporu. Do Bushova uključivanja u pregovore oko Nagorno-Karabaha, etnički armenske enklave unutar Azerbejdžana, nedvojbeno je djelomice došlo zbog velikih rezervi nafte i plina u kaspijskoj regiji. Ipak, to je dobrodošao potez, za koji se nadamo da signalizira kako će Washington i dalje djelovati u nemirnim zonama svijeta. Blisko surađujući s Armenijom, stanovnici Nagorno-Karabaha pošli su u rat za odcjepljenje od Azerbejdžana kad se raspao Sovjetski Savez. Etnički Armenci sada zapravo upravljaju Nagorno-Karabahom, i drže teritorij oko njega, kao i koridor koji enklavu povezuje s Armenijom. Osam stotina tisuća Azera protjeranih s tog područja živi u bijednim izbjegličkim logorima po Azerbejdžanu. Azerbejdžan je zadržao blokadu Armenije gdje je gospodarska kriza izazvala iseljavanje gotovo pola nacije. Armenska zajednica je, zauzvrat, uvjerila Kongres da zabrani američku pomoć Azerbejdžanu. Prošli pregovori su zaglavili na sporu oko pravnog statusa Nagorno- Karabaha. Heydar Aliyev, predsjednik Azerbejdžana, kaže da bi regiji dozvolio široku autonomiju, ako ostane dio Azerbejdžana. Armenija i Nagorno-Karabah traže punu neovisnost za enklavu. No, čini se da neki dužnosnici Bushove administracije sad s optimizmom gledaju na mogućnost da Armenija postane popustljivija. Oni izražavaju nadu da armenski predsjednik Robert Kochorian, porijeklom iz Nagorno-Karabaha i koji je bio i čelnik enklave, može, ako odluči, uvjeriti Armence, a posebice snažnu vojsku, da odustanu od zahtjeva za neovisnost. Glavni razlog za Bushovo uključivanje je taj što bi mir ubrzao razvoj kaspijskih naftnih polja i izgradnju naftovoda koji bi prenosio naftu od Azerbejdžana prema Zapadu. Pravac koji se zagovara bi izbjegao Rusiju, gdje bi protok nafte mogao biti talac političkih događaja, no ipak ga se smatra ranjivim jer prolazi vrlo blizu teritorija pod nadzorom Armenije. U regiji kojom dominira Rusija, i britanske i francuske naftne kompanije, Bush se nedvojbeno nada povećati američki utjecaj. Dobrodošlo je to što on to čini promičući mogućnost postizanja mira." INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 13. IV. 2001. Vrijeme je za novu veliku ideju: izabrati predsjednika Europe "Kad je Romano Prodi došao u Bruxelles, novom su predsjedniku Europskoga povjerenstva često govorili da treba veliku ideju. Budući da Bruxelles sada jednako uznemiruju kao i u vrijeme kada je Prodi stigao, sigurno je došlo vrijeme da prihvati jedinstvenu, jednostavnu zamisao koja definira i jača njegov položaj. Ta bi nam velika ideja morala reći nešto o njegovu poslu - što radi i što namjerava napraviti, što ne može ostvariti i što misli u kojim bi područjima morao dobiti veće ovlasti. Ovo možda ne zvuči mudro ni ambiciozno kao neki prijašnji projekti EU, kao što su stvaranje jedinstvenog tržišta i eura, no jednako je važno za budućnost Europe. Bivši talijanski premijer Prodi dobio je veliku potporu kao čovjek koji će popraviti štetu nastalu početkom 1999. kad je Europsko povjerenstvo Jacquesa Santera dalo ostavku zbog niza financijskih skandala. Sa sobom je donio nade onih koji žele obnovu izvršne moći Bruxellesa, ali je dobio i potporu nekih nacionalnih vođa koji bi željeli da se krila Povjerenstva podrežu. Početkom ljeta navršit će se dvije godine od Prodijeva dolaska u Bruxelles. On se nije potvrdio kao novi moćnik EU, niti je pojasnio ulogu i dužnosti Povjerenstva. U Bruxellesu nije uspio potvrditi ugled koji je stekao u Italiji zahvaljujući političkoj spretnosti. Naprotiv, kritiziraju ga i njegovi dužnosnici jer ne zna komunicirati i nema viziju. Neki bi rekli da je precijenjen ili da je poslan u svojevrsnu europsku nemoguću misiju. Nije lako ponovno steći naklonost razočarane europske javnosti, a njegovi pristaše upozoravaju na krutost europskih pravila i procedura koja otežava izravnu akciju. Njegovi protivnici tvrde da nije uspio pokazati nepokolebljivu odlučnost zahvaljujući kojoj je Jacques Delors deset godina bio tako uspješan predsjednik Povjerenstva. Pitanja što je zapravo Prodijev posao i kakav bi morao postati, idu mnogo dalje od njegova osobnog ugleda. Europski političari sve se češće suočavaju s problemom pomirenja potrebe za sve samostalnijim odlučivanjem unutar EU i sve većeg pritiska da se zaštite prava zemalja članica. Već se neko vrijeme raspravlja o sve prihvaćenijem prijedlogu da bi europski glasači morali izravno birati predsjednika Povjerenstva. Čini se mogućim da će sljedeći izbori za europski parlament, sredinom 2004. političkim pokretima ponuditi priliku da imenuju svog kandidata za najvišu dužnost u Povjerenstvu. Pobjednika bi se neizbježno opisivalo kao 'predsjednika Europe'. Koje bi ovlasti morao imati izabrani predsjednik Povjerenstva? Jasno je da bi on ili ona imali ovlasti bez presedana, ali to bi pokrenulo nova pitanja na koja bi se moralo tražiti odgovor - od pitanja odgovornosti i okolnosti u kojima bi predsjednik mogao biti uklonjen s dužnosti, do pitanja bi li izvršni dužnosnici EU-a imali veće ovlasti. Europski predsjednički izbori rezultirali bi zanimljivim scenarijima. Političke sklonosti povjerenika koje bi imenovao novi predsjednik mogle bi odražavati glasački odabir u sklopu europskih parlamentarnih izbora, tako da bi vlada na razini EU postala u mnogo većoj mjeri proces koji se odvija između lijevog i desnog krila nego što je sada. Snaga stranaka u Europskom parlamentu postala bi jednako bitna kao i utjecaj pojedinih nacija. Ubrzo bi igra europskih parlamentaraca i povjerenika, zajedno sa stalnim dužnosnicima EU, mogla početi nalikovati igri nacionalnih demokracija. Te bi mogućnosti mogle pomoći da se rasplamsa velika rasprava o budućim političkim strukturama EU, koju su obećali provesti nacionali čelnici na summitu održanom u Nici prošlog prosinca. Riječ je o raspravi koja će se baviti budućnošću Povjerenstva. Obeshrabrenost i izraziti nedostatak samouvjerenosti na vrhu uzrokovali su oklijevanje Povjerenstva da raspravlja o tome je li 'europska vlada' još u fazi zametka ili će postati obično tajništvo. Prodi ima ovlasti da ponovno preuzme inicijativu. Potičući raspravu o ulozi i odgovornosti predsjednika Povjerenstva usmjerio bi pozornost na pitanja koja će odrediti budućnost EU. U Bruxellesu će biti još gotovo četiri godine. To bi vrijeme morao iskoristiti da se pobrine za to da njegov nasljednik bude izabran i da dobije stvarnu političku moć. To bi morala biti velika ideja Romana Prodija", piše Giles Merritt, direktor "Forum Europe" i glavni tajnik organizacije "Friends of Europe". ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 14. IV. 2001. Slovensko-hrvatski pokušaji raščišćavanja "Šefovi vlada Slovenije i Hrvatske, Drnovšek i Račan, u srijedu su se u višesatnim razgovorima održanim u dvorcu Otočec na jugu Slovenije, dogovorili tek da će u rješavanju razlika koje postoje između dviju zemalja ubrzati rad stručnjaka i odredili rok 1. lipnja. Ako do toga dana dvije strane ne postignu dogovor, odlučit će hoće li prijeporna pitanja povjeriti međunarodnoj arbitraži. U višegodišnjoj raspravi posrijedi su tri teme koje su još povezane s raspadom Jugoslavije a Drnovšek i Račan naglasili su da skori dogovor priželjkuju baš zato da se ne opterete inače izvrsni odnosi između Ljubljane i Zagreba. Otvoreni problemi odnose se na određivanje granica koje još nije riješeno na nekim malim dionicama. No u biti je riječ o morskoj granici i želji Slovenije da u Piranskom zaljevu dobije pristup međunarodnim vodama. Pitanje granica za Ljubljanu je bitno i zbog vlastite kandidature za EU i preuzimanja schengenskih odredaba. Neriješena su zatim potraživanja hrvatskih državljana koji su svojedobno devize uložili u Ljubljansku banku, ali banka ih je tada morala slati u Beograd. Treća točka je naposljetku nuklearna elektrana Krško koju su Hrvatska i Slovenija svojedobno zajedno izgradile, zbog koje među ostalim postoje razlike u pogledu imovinskog prava, troškova održavanja, pitanja amortizacije i dugova kao i o zbrinjavanju nuklearnog otpada", izvješćuje novinar lista A. O. SLOVENIJA DELO 13. IV. 2001. Drnovšek, Račan i čuda "Dok se na jednoj strani svijeta raspetljavala prva veća afera u kinesko-američkim odnosima nakon izbora Georgea W. Busha, sudar američkog špijunskog zrakoplova s kineskim lovcem i slijetanje na kineski otok Hainan, pred dvorac Otočec dovezao se kamion s natovarenim zloglasnim slovenskim špijunskim kombijem. Tako je afera što se tiče Hrvatske dobila epilog, nakon sudskog epiloga koji je završen još prošle godine u Varaždinu. U Sloveniji ćemo o aferi još govoriti, među ostalim i zbog procesa protiv slovenskih špijuna koji su optuženi da su (iz nebrige?) za vrijeme vožnje "na Roglu" prešli na hrvatski teritorij. Kao što sudbina odnosa Washingtona i Pekinga ne može ovisiti samo o događaju u Južnokineskom moru, tako ni povratak zelenog kombija - iako je medijski vrlo zvučan - neće nimalo utjecati na pregovore slovenske i hrvatske diplomacije. Pomalo je čudno da su Hrvati kombi u Sloveniju doveli, a da o tome nisu obavijestili nikoga na slovenskoj strani. Doduše, hrvatski je premijer Račan predaju kombija predstavio kao čin dobre volje (između redaka se može razabrati da očekuje sličan potez slovenske strane, na primjer povlačenje slovenskih vojnika s hrvatskog katastarskog teritorija na Svetoj Geri). Ali, za službenu Ljubljanu kombi nije bio dijelom spornih pitanja s Hrvatskom. Za slovensku stranu afera Zavrč nije postojala, a milijun dolara vrijedan kombi nije nikad bio na popisu neriješenih pitanja s Hrvatskom. A i hrvatski su političari aferu i kombi uvijek spominjali u više-manje šaljivu tonu. U svakom slučaju, na popis dobrih usluga Slovenije Zagrebu Ljubljana je ipak uvrstila događaj od 28. travnja 1998. godine, kad je Hrvatskoj bez velike pompe vraćeno terensko vozilo landrover s dvojicom pripadnika specijalne policije koji su uhvaćeni dok su na slovenskom teritoriju jeli sendviče. Sudeći prema izjavama premijera, sastanak u Otočcu bit će prijeloman ako u sljedećem razdoblju bude zaključen bilo kakav sporazum s popisa neriješenih pitanja u odnosima dviju država. U suprotnom će to biti samo jedan u nizu razgovora slovenske i hrvatske vlasti u dvorcima i ljetovalištima, ali s vrlo skromnim učincima. Pregovori u dvoranama dvorca na Krki za hrvatsku su stranu navodno bili - zbog nepopustljivosti i odlučnosti slovenskih pregovarača - vrlo tvrdi. Račan je konačno priznao da su problemi ipak teški i da se sve ne može riješiti floskulom - problemi su rješivi, ali samo slabe vlade iz malih problema naprave velike. On je to u zadnjih godinu dana stalno ponavljao u izjavama za javnost. Inače, uopće nema sumnje da su problemi uistinu teški. Što se tiče granice na moru, slovenskim su pregovaračima ruke vezane i ne mogu popuštati zbog deklaracije Državnog zbora o cjelovitosti Piranskog zaljeva i teritorijalnom izlazu Slovenije u međunarodne vode. Hrvatsku s druge strane obvezuju zaključci Sabora o suverenosti u polovici Zaljeva. Zato bi dogovor o nuklearki Krško ili o dugovima Ljubljanske banke Zagreb prema štedišama imao velike posljedice za jednu ili drugu državnu blagajnu, a još je vrlo daleko do suglasnosti o tome tko što mora platiti. Hrvati u pregovorima o nuklearki čak očekuju odštetu. Drnovšek i Račan u rukama nemaju čarobni štapić. A, budući da Slovenija prije ulaska u EU želi riješiti sva sporna pitanja s Hrvatskom, postavila je svojevrstan ultimatum, to jest rekla je da će nakon 1. lipnja pregovarati još samo o međunarodnoj arbitraži. Što se Hrvatske tiče, ona s jedne strane, doduše, prihvaća arbitražu kao jedan od načina traženja rješenja, ali žurba nipošto ne odgovara Zagrebu. Slovenija je na visokom mjestu hrvatskih vanjskopolitičkih prioriteta i zato pregovarači nastoje odugovlačiti. Iznuđivanje "sporazuma po svaku cijenu" značilo bi da Slovenija koja se s velikim entuzijazmom priprema na sporazume - pokušava drugoj strani nametnuti svoja rješenja. Ali, niti arbitraža ne može biti slamčica spasa. O njoj se strane u sporu moraju dogovoriti, zaključiti sporazum o tome tko će biti arbitar i što je predmet odlučivanja. Prema crnom scenariju pregovori o arbitraži (a nakon toga i odlučivanje o sporu) mogli bi se vući iz godine u godinu. Zato je 1. lipnja kao rok za sporazum možda samo način da se pregovori ubrzaju (pregovarači će se navodno susretati svakoga tjedna), no ako jedna strana na sporazum nije spremna, bilo da je riječ o njegovu rješenju ili o arbitraži, onda bi sve skupa moglo brzo pasti u vodu. Prisjetimo se samo dogovora ministara vanjskih poslova iz Mokrica u kolovozu 1998., kad su odredili tromjesečni rok za rješenje spornih pitanja, poslije čega je sve ostalo visjeti u zraku. Unatoč optimizmu koji zrači iz slovenske diplomacije nakon susreta u Otočcu ne bi bilo neočekivano kad bi sve ostalo u sjećanju samo zbog bizarne predaje kombija. I naravno, kad bismo se susreta sjećali kao jednog od slovensko-hrvatskih susreta koji su završeni praznim izjavama", piše Peter Žerjavič. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 14. IV. 2001. Etapna pobjeda Georgea W. Busha "Kako se postupa s drugim supersilama, u Sjedinjenim Državama nikome se ne mora pojašnjavati. Ronald Reagan pokazao je to svojedobno s carstvom zla, poznatim i kao Sovjetski Savez: pritisne ih se uza zid, ne popušta se i ostaje se jači. Sada neki u SAD-u predlažu istu jednostavnu strategiju i u ophođenju s Narodnom republikom Kinom. Oni koji prijete Tajvanu, protivnike Sjedinjenih Država opskrbljuju opasnim oružjem i nogama gaze ljudska prava, moraju osjetiti da se na takvo što u Washingtonu ne gleda blagonaklono. A oni koji se usude iznad međunarodnih voda nasrnuti na američki izviđački zrakoplov, prisilno ga prizemljiti i zatim još i prijetiti da će posadu zadržati kao taoce, u Sjedinjenim Državama neće steći prijatelje. Prvi Bushov grub zahtjev za trenutačno oslobađanje posade zrakoplova intuitivno je slijedio tu školu razmišljanja i takvo viđenje stvari. Pokaži im, možda je pomislio domoljubno nastrojeni američki građanin. No oni koji tako gledaju na stvari, previđaju da je Bush nakon prvih oštrih riječi brzo promijenio smjer i svoje podčinjene i poklisare od ministra vanjskih poslova Colina Powella sve do sijedog ping-pong diplomata Henryja Kissingera ispitao kako smiriti krizu. Potraga za političkim kompromisom događala se na telefonu umjesto pred kamerama - daleko od javnosti. Temeljila se na tomu da Kina danas više ne može djelovati ne obazirući se na druge države. Na kocki su izvoz u SAD u vrijednosti od sto milijarda dolara godišnje i dobrobit više od 50 tisuća Kineza koji studiraju u SAD-u, ulaz u WTO, Olimpijske igre 2008. godine. Djelovalo je: naposljetku je posada oslobođena, a Washington nije morao izgovoriti mrsku riječ 'isprika'. Predsjednik Bush svladao je prvu vanjskopolitičku krizu. No zakučasto pitanje što je u takvim špijunskim misijama dopušteno, odgođeno je za razgovore dviju zemalja koji počinju idućega tjedna. Početno veselje zbog oslobađanja američke posade ipak će biti pomućeno - već i zato što Peking za sada nije spreman vratiti letećeg stražara. Bush je postigao tek etapnu pobjedu za domaće općinstvo. Špijunska afera ipak je oštetila kompleksni splet odnosa s Kinom", zaključuje komentator lista Stefan Schaaf. ITALIJA AVVENIRE 14. IV. 2001. Nepredvidljiva zemlja, Zapad zatvara oči "Posljednja bomba u Čečeniji - ona koja je oduzela život Shamalu Denievu, dopredsjedniku administracije koju su postavili Rusi nakon zauzimanja Groznog - potvrđuje besmislenu okrutnost rata koji Rusi ne mogu izgubiti, a Čečeni ne mogu dobiti, i nemoć međunarodne zajednice, koja uistinu pazi na humanitarna pitanja samo kad je račun jasan, a rizik minimalan. No trebala bi isto tako sugerirati, onima koji se bave Rusijom, jednu radnu hipotezu: poništimo sve i priznajmo da je bit te velike zemlje još uvelike neistražena, nakon stoljeća provedenih na proučavanju Moskovije i desetljeća na dešifriranju Kremlja. Još nam bježi nešto presudno. Ili smo možda već ušli, ne primijetivši, u 'pedantokraciju' koju je prognozirao anarhist Bakunjin: vladavinu teoretičara bez dodira sa stvarnošću. Što se tiče Rusije, dvojba bi nam se morala pojaviti ako ponovno pogledamo popis, makar samo od perestrojke pa dalje, promašenih analiza i predviđanja. Kraj SSSR-a, koji nitko nije smatrao mogućim, toliko da su se pisale knjige o 'finlandizaciji' Europe dok su se sovjetski vođe držali na nogama samo zahvaljujući lijekovima. Potom je tu ideja da se može reformirati sovjetski sustav u agoniji, koji je uobličio Lenjin a gradio Staljin 74 krvave godine. Te čak, kao što je predložio Mihail Gorbačov 1990. očito zbunjenoj skupini G7, da se može reformirati za samo 500 dana. I tako dalje: oskudica koja je trebala pogoditi Ruse nakon pada SSSR-a, val milijuna očajnika koji su se s istoka trebali izliti na Europu u potrazi za kruhom i radom, eksplozija ruske federacije u jugoslavenskom stilu, zajamčena u tisuću učenih knjiga, ustanak ponižene i uvrijeđene Crvene armije, preporod komunista, Jeljcinova smrt od pijanstva, kraj Rusa, desetkovanih alkoholizmom i padom kvalitete života i epilog jedne cijele tehničke i znanstvene škole, ispražnjene bijegom mozgova. Ništa se od toga nije ostvarilo, a u nekim se slučajevima dogodilo suprotno: Rusija prima useljenike, Federacija nije eksplodirala nego u svoju orbitu privlači druge zemlje, prvo Bjelorusiju a sada i Moldaviju i Armeniju, očekivani životni vijek Rusa, koji je početkom devedesetih pao na razinu za paniku, danas je u porastu, a broj alkoholičara je s 2.700.000 1991. pao na 2.300.000 1999. Rusija prodaje nuklearnu tehnologiju i još je svemirska sila, na što su nas podsjetili kraj Mira i četrdeseta obljetnica Gagarinova leta. (...) Nije se ostvarilo nijedno od mnogih predviđanja, ali sva su se djelomice ostvarila. I u tom rascjepu između vjerojatnog (kategorije koju su na Zapadu učinili suverenom televizija i kinematografija, koja nije slučajno prva industrija u SAD-u) i stvarnog, uvlači se i skriva Rusija. Ista ona koja gotovo dva stoljeća, prvo s carevim kozacima, potom sa Staljinovim deportacijama, a na kraju s Jeljcinovim i Putinovim topovima vodi stalan rat protiv Čečena, koji jedini među desetinama naroda i vjera te zemlje imaju tu zastrašujuću povlasticu. Federacija s gotovo 150 milijuna stanovnika, koja se prostire na 11 vremenskih zona preko 88 subjekata (republika, regija, teritorija), a u međuvremenu istrebljuje jedan narod od 800.000 duša koji je iz dubine Kavkaza uspijeva zastrašivati. Obredna formula kada prosvijetljeni Rusi govore o Čečeniji glasi: potrebno je političko rješenje. Poziv na razum koji zvuči sve očajnije i ritualnije u kontekstu u kojemu se čini da samo srce diktira tempo. Kao mnoge druge stvari u Rusiji, političko je rješenje za Čečeniju, bar danas, vjerojatno ali nije realno", piše Fulvio Scaglione.