SL-DELO-13.4.-DRNOVŠEK RAČAN I ČUDA

SLOVENIJA DELO 13. IV. 2001. Drnovšek, Račan i čuda "Dok se na jednoj strani svijeta raspetljavala prva veća afera u kinesko-američkim odnosima nakon izbora Georgea W. Busha, sudar američkog špijunskog zrakoplova s kineskim lovcem i slijetanje na kineski otok Hainan, pred dvorac Otočec dovezao se kamion s natovarenim zloglasnim slovenskim špijunskim kombijem. Tako je afera što se tiče Hrvatske dobila epilog, nakon sudskog epiloga koji je završen još prošle godine u Varaždinu. U Sloveniji ćemo o aferi još govoriti, među ostalim i zbog procesa protiv slovenskih špijuna koji su optuženi da su (iz nebrige?) za vrijeme vožnje "na Roglu" prešli na hrvatski teritorij. Kao što sudbina odnosa Washingtona i Pekinga ne može ovisiti samo o događaju u Južnokineskom moru, tako ni povratak zelenog kombija - iako je medijski vrlo zvučan - neće nimalo utjecati na pregovore slovenske i hrvatske diplomacije. Pomalo je čudno da su Hrvati kombi u Sloveniju doveli, a da o tome nisu obavijestili nikoga na slovenskoj strani. Doduše, hrvatski je premijer Račan predaju kombija predstavio kao čin dobre volje (između redaka se može razabrati da očekuje sličan potez slovenske strane, na primjer povlačenje slovenskih vojnika s hrvatskog katastarskog teritorija na Svetoj Geri). Ali, za službenu Ljubljanu kombi nije bio dijelom spornih pitanja s Hrvatskom. Za slovensku stranu afera Zavrč nije postojala, a milijun dolara vrijedan kombi nije nikad bio na popisu neriješenih pitanja s Hrvatskom. A i hrvatski su političari aferu i kombi uvijek spominjali u više-manje šaljivu tonu. U svakom slučaju, na popis dobrih usluga Slovenije Zagrebu Ljubljana je ipak uvrstila događaj od 28. travnja 1998. godine, kad je Hrvatskoj bez velike pompe vraćeno terensko vozilo landrover s dvojicom pripadnika specijalne policije koji su uhvaćeni dok su na slovenskom teritoriju jeli sendviče. Sudeći prema izjavama premijera, sastanak u Otočcu bit će prijeloman ako u sljedećem razdoblju bude zaključen bilo kakav sporazum s popisa neriješenih pitanja u odnosima dviju država. U suprotnom će to biti samo jedan u nizu razgovora slovenske i hrvatske vlasti u dvorcima i ljetovalištima, ali s vrlo skromnim učincima. Pregovori u dvoranama dvorca na Krki za hrvatsku su stranu navodno bili - zbog nepopustljivosti i odlučnosti slovenskih pregovarača - vrlo tvrdi. Račan je konačno priznao da su problemi ipak teški i da se sve ne može riješiti floskulom - problemi su rješivi, ali samo slabe vlade iz malih problema naprave velike. On je to u zadnjih godinu dana stalno ponavljao u izjavama za javnost. Inače, uopće nema sumnje da su problemi uistinu teški. Što se tiče granice na moru, slovenskim su pregovaračima ruke vezane i ne mogu popuštati zbog deklaracije Državnog zbora o cjelovitosti Piranskog zaljeva i teritorijalnom izlazu Slovenije u međunarodne vode. Hrvatsku s druge strane obvezuju zaključci Sabora o suverenosti u polovici Zaljeva. Zato bi dogovor o nuklearki Krško ili o dugovima Ljubljanske banke Zagreb prema štedišama imao velike posljedice za jednu ili drugu državnu blagajnu, a još je vrlo daleko do suglasnosti o tome tko što mora platiti. Hrvati u pregovorima o nuklearki čak očekuju odštetu. Drnovšek i Račan u rukama nemaju čarobni štapić. A, budući da Slovenija prije ulaska u EU želi riješiti sva sporna pitanja s Hrvatskom, postavila je svojevrstan ultimatum, to jest rekla je da će nakon 1. lipnja pregovarati još samo o međunarodnoj arbitraži. Što se Hrvatske tiče, ona s jedne strane, doduše, prihvaća arbitražu kao jedan od načina traženja rješenja, ali žurba nipošto ne odgovara Zagrebu. Slovenija je na visokom mjestu hrvatskih vanjskopolitičkih prioriteta i zato pregovarači nastoje odugovlačiti. Iznuđivanje "sporazuma po svaku cijenu" značilo bi da Slovenija koja se s velikim entuzijazmom priprema na sporazume - pokušava drugoj strani nametnuti svoja rješenja. Ali, niti arbitraža ne može biti slamčica spasa. O njoj se strane u sporu moraju dogovoriti, zaključiti sporazum o tome tko će biti arbitar i što je predmet odlučivanja. Prema crnom scenariju pregovori o arbitraži (a nakon toga i odlučivanje o sporu) mogli bi se vući iz godine u godinu. Zato je 1. lipnja kao rok za sporazum možda samo način da se pregovori ubrzaju (pregovarači će se navodno susretati svakoga tjedna), no ako jedna strana na sporazum nije spremna, bilo da je riječ o njegovu rješenju ili o arbitraži, onda bi sve skupa moglo brzo pasti u vodu. Prisjetimo se samo dogovora ministara vanjskih poslova iz Mokrica u kolovozu 1998., kad su odredili tromjesečni rok za rješenje spornih pitanja, poslije čega je sve ostalo visjeti u zraku. Unatoč optimizmu koji zrači iz slovenske diplomacije nakon susreta u Otočcu ne bi bilo neočekivano kad bi sve ostalo u sjećanju samo zbog bizarne predaje kombija. I naravno, kad bismo se susreta sjećali kao jednog od slovensko-hrvatskih susreta koji su završeni praznim izjavama", piše Peter Žerjavič.