RU-SEGODNJA-11.4.-RAZGOVOR S AARONOM

RUSIJA SEGODNJA 11. IV. 2001. Polurestaurator-polureformator Služba 'Washington Online' ustupila je listu 'Segodnja' razgovor s Leonom Aaronom, direktorom odjela za ruska istraživanja Instituta za američko poduzetništvo i autorom političke biografije Borisa Jeljcina: "- Politiku Rusije u SAD-u shvaćaju kao povratak politici SSSR-a: pokušaji obnove carstva, pritisak na zemlje-satelite, težnja da se spriječi NATO-ovo širenje na istok, osnutak nove protuameričke koalicije, itd. Je li tako, po vašem mišljenju? = To su jako ozbiljna pojednostavljenja koja gdjekad graniče s neozbiljnošću. To nije propagandna kampanja koja se vodi iz središta Pentagona, nego novinarsko gledište o prilikama. Mnogim je analitičarima prije puno godina bilo jasno da će Rusija, predavši svoj položaj velesile, dakako, smatrati sebe područnom velesilom. Sve su se velike kontinentalne zemlje, počevši od Babilona, uvijek okruživale, ako ne poslušnim režimima, onda bar režimima koji su bili politički i gospodarski ovisni. Tu je jednostavno neprilično da se Sjedinjene Države sa svojom pričom s Meksikom, Srednjom i Južnom Amerikom, izdaju za zaštitnika malih zemalja. Kina provodi istu politiku, Indija također... Dio američkog političkog establishmenta koji razborito razmišlja, ne promatra to kao kvalitativnu promjenu u ruskoj politici, nego kao potpuno prirodno stanje koje se pojavilo otprilike 1995. Kada kažem 'prirodno', ne želim reći da je pravedno, ali postoji takav pojam kao što je 'realna politika'. Velike države koje su posebno bogate prirodnim resursima, uvijek utječu na male zemlje. Nemojte zaboraviti da Rusija podupire ukrajinsku i gruzijsku energetiku. Tako da je jako teško reći da taj proces nije utemeljen i da je samo rezultat zle nakane Kremlja. Čini mi se da se od Rusije ne očekuje da odustane od te politike. Čini mi se da su izjave u novinama posljedica novog tona američke uprave: 'Stvari ćemo nazvati pravim imenom'. I, doista, stvari se nazivaju pravim imenom, ali, kao i obično, u novinarstvu se pretjeruje. Status Rusije kao velike države i lokalne velesile nitko nikad nije pobijao. - Putin je neočekivano postao Jeljcinov nasljednik i još neočekivanije je postao uspješan nasljednik. Što je to: politički osjećaj Jeljcina, njegovih analitičara ili slučajnost? = Možemo špekulirati na tu temu opetujući svima poznate činjenice o Jeljcinovu zdravlju i o uskom prostoru u kojemu je Jeljcin mogao tražiti kandidate za nasljednika, itd. Čini mi se da je Putinova zadaća osobita: on je polurestaurator i polureformator. To ovisi o tomu s kojim skupinama i kada razgovara. Doista, Putin je jako popularan: mlad je i za sada se može uspoređivati s Jeljcinom - na toj se usporedbi temelji dobar dio njegova ugleda. Uz to, kad u zemlji pada inflacija, kad su stvarni prihodi za godinu dana porasli za deset posto, a BDP za 7,5 posto, posve je jasno zašto je predsjednik popularan. Pitanje je u drugom: kad je Jeljcin imenovao Putina, čini mi se da je htio radikalne reforme. A Putin želi da ga voli čitav narod - od onih koji podupiru komuniste do onih koji podupiru SPS. To ne može trajati dugo - prvi put smo to vidjeli u doba proračunske bitke koja se povela oko toga treba li platiti Pariškom klubu vjerovnika ili ne. Za sada ti sukobi nisu prerasli u ozbiljnu krizu, ali vrijeme kada si se svima mogao svidjeti primiče se kraju. Uskoro će i gospodarska i politička situacija prisiliti Putina da donese odluke. Tada ćemo doznati koliko je Boris Jeljcin bio u krivu, ili, naprotiv, u pravu. Prilično skoro trebala bi se pokazati neka realna oznaka predsjednikove osobe. - U određenoj fazi, na vlast u bivšim komunističkim zemljama dolaze komunisti, bivši suradnici specijalnih služba. Je li to prirodno za sve poslijesovjetske države, ili je to okolišanje povijesti? = Povratak komunista na vlast nije započeo u Moldaviji, gdje je komunist postao predsjednik. On je započeo, kako se god to neobično činilo, 1993-1995. u Litvi, Češkoj, Poljskoj i donekle u Mađarskoj. U Poljskoj je predsjednik bivši komunist, on je bio dvaput izabran. Postoji vrlo ozbiljna opasnost da i u češkom parlamentu vrlo brzo prevlada Komunistička stranka Moravske i Češke. No paradoks je u sljedećem: u svim poslijekomunističkim zemljama skretanje ulijevo logično je - puk se razočarao brzim bezbolnim reformama: započinju teškoće u svezi s konkurencijom, s traženjem posla... Zanimljivo je da su u zemljama Istočne, Srednje Europe i u Baltičkim zemljama ljudi skrenuli ulijevo kad su shvatili da su se komunisti reformirali, da neće nacionalizirati gospodarstvo i da neće ukinuti temeljne slobode. Rezultat: tamo komunisti počinju sličiti na socijaldemokrate Zapadne Europe. No u državama gdje nema takvog razmišljanja, gdje se ljudi plaše da će komunisti vratiti stari poredak, sve je drukčije. U tim poslijekomunističkim zemljama, gdje birači doista slobodno glasuju, komunisti se ne vraćaju. Zato su izvan takvih analogija ostale države istočno od Gruzije, kao i Azerbejdžan. U tom smislu moldavsko glasovanje ozbiljno odskače od te paradigme. Što se tiče sultanata, nema smisla govoriti je li tu ideologija poslijekomunistička ili proreformatorska. Tu su stvorene države koje se mogu zvati kako god hoće, ali je u njima sve usmjereno na jednu osobu, jednu obitelj ili jednog vladara. To će trajati jako dugo. Iskustvo poslijekomunističkog razdoblja naučilo nas je, na žalost, da prethodna povijest jako utječe na te političke kulture. - Je li u Rusiji moguća uspostava monarhije, tj. obnova institucija vlasti od prije sto godina? = Zanimljivo pitanje. Doista, u mnogim zemljama, bivši car ili kralj, ako nema drugih kandidata i institucija, postaje legitimna snaga koja ujedinjuje narod. U Zapadnoj Europi nema boljeg primjera od španjolskog kralja Juana Carlosa. On je u jednom trenutku osobno spasio zemlju od povratka autoritarnog režima. (...) U Rusiji je od svrgnuća Romanovih prošlo pet do šest naraštaja, premda je zamisao donekle očuvana, a Nikita Mihalkov pokušava je oživiti... No nema puno izgleda. Mislim da je uzrok, kao prvo, to što nema osobe od povijesne važnosti, a drugo, činjenica da u društvu - u zemljama kao što su Ukrajina i Rusija - postoji predsjednik kojeg bira čitav narod. Sve to onemogućava organsku obnovu monarhije. Što se tiče anorganske obnove monarhije, Lukašenko se sutra može proglasiti kraljem! No čini mi se ipak popularnija od zamisli demokracije, bar u njezinim formalnim institucijama. Bolje je biti lažni demokrat i nazoviizabrani predsjednik, nego lažni car i lažni kralj."