IT- 5. IV LA STAMPA- BETTIZA O MILOŠEVIĆU

ITALIJA LA STAMPA 5. IV. 2001. Slobo i smrtna kazna "Bivši student pobunjenik Čedomir Jovanović, danas jedan od najmlađih i najpovjerljivijih suradnika srpskog premijera Đinđića, uzdigao se do međunarodnog junaka nakon što je ušao u malu utvrdu na Dedinju i uspio uvjeriti Miloševića da prihvati predaju i uhićenje. (...) Kažimo grubu istinu; jedno pravo samoubojstvo, umjesto glumljenog, uklonilo bi nelagodu kod beskrajnog niza osoba i vlada, osim kod Carle Del Ponte koja je, čak, navijala za fizičko preživljavanje istaknutog optuženika kojega bi htjela postaviti živog i pričljivog na optuženičku klupu međunarodnog suda. Za sada je Milošević, u obrani iznesenoj srpskom sudstvu koje ga optužuje za pronevjeru, dao prvi znak otrova kojega bi njegova pričljivost mogla raspršiti u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj, Europi i Sjedinjenim Državama. Priznao je, prvi puta jasno, da je 'novac uzet od državnog proračuna korišten za financiranje i naoružavanje bosanskosrpske vojske i bosanskih Srba'. Odnosno za podršku, pomoću fondova pokrivenih državnom tajnom, politikama istrebljenja i silovanja čija je provedba povjerena soldateskama Arkana, Karadžića i Mladića. To je stvar koja je poznata i gluhima i slijepima. No ako optuženi iznese imena onih koji su u Beogradu bili upoznati s tim tajnim financiranjima, i koji su se s time slagali, koliko sadašnjih članova vlada, generala i policajaca koji su još uvijek na dužnosti, pa čak i predstavnika oporbe, može biti uključeno i pogođeno prozivanjem radi sukrivnje. A ako bi optuženik trebao biti izručen, koliko bi svetih čudovišta zapadnjačkih i istočnjačkih diplomacija, prošlih i sadašnjih, moglo biti dotaknuto ili kompromitirano, insinuacijama ili možda dokazima, o dogovaranju ili solidarnosti s izvršiteljima jedne srbocentrične strategije, koja je često kod vrlo značajnih vlada imala povlašten položaj? (...) Eto zašto ne vjerujem da je čuveno izručenje, koje mnogi traže na riječima, uistinu i konkretno po volji svima. Prijenos plutajuće mine, što je Milošević danas, u Haag, već je jabuka razdora između Koštunice koji to ne želi i Đinđić koji to hoće, a riskira posijati strah i diskreditaciju i u osjetljivim sektorima zapadnog svijeta. Jedno lijepo samoubojstvo, dakle, bilo je, mnogima, najbolje rješenje. Osim ako sami Srbi, majstori nepredvidljivih rješenja, ne izmisle drastičan ali legalan izlaz: nije slučajno što je ministar unutarnjih poslova, već osobno uključen na mukotrpnom Miloševićem uhićenju, podsjetio na postojanje smrtne kazne u zakonodavstvu koje je još uvijek na snazi u Srbiji. Bio bi to najsigurniji način za izbjegavanje predaje bivšeg jugoslavenskog predsjednika međunarodnom pravosuđu. Isto tako, bio bi to način za umirenje raznih nemirnih savjesti kod kuće, a možda poglavito, van kuće", piše Enzo Bettiza.