IT-3.IV. LA REPUBBLICA-HRVATSKA NIŠTA MANJE KRIVA OD SRBIJE

ITALIJA LA REPUBBLICA 3. IV. 2001. Tko se boji optuženika Slobe "Podižući optužbu protiv Slobodana Miloševića radi organiziranja progona i pokolja desetaka tisuća muslimana i Hrvata u Bosni, Carla Del Ponte okončala je jednu prijevaru koja je trajala od 1992.. Kako nisu imali vojne instrumente niti volje za intervenciju, u to su doba Europljani radije bosanski rat smatrali jednom etničkom tučnjavom, spontanom te stoga i nerješivom; 'sukobom među zaraćenim stranama', prema ublažavajućem rječniku iza kojega se skrivala diplomacija. U stvarnosti se radilo o jednoj planiranoj operaciji upravljanoj iz Beograda, preko zapovjedništava policija i milicija, sa ciljem podjele Bosne nakon 'etničkog čišćenja' i u dogovoru sa Zagrebom: što Del Ponte prevodi, kao što je najavila u našem listu, u optužbu za genocid. Iste prijestolnice koje su se u to doba pravile da ne razumiju, danas plješću njenoj inicijativi. Sadašnja Europa je sigurno drugačija od Europe prije devet godina, no kada bi bili u ulozi UN- ove tužiteljice ne bismo vjerovali pozivima: U Haag, U Haag, koji ovih sati odzvanjaju oko Miloševićeve ćelije: čim postane jasno koje su i kolike implikacije jednog međunarodnoga suđenja, taj će zbor koji danas odjekuje postati tiši, izgubit će neke zapadne kantore, i suprotstavit će mu se, makar tajno, protivnici takozvanog 'pravosudnog globalizma', shvaćenog kao nezgodan upad globalizirane pravde na teritorij vanjske politike. U pola glasa će se početi postavljati pitanja ne predstavlja li presuda jednom bivšem državnom čelniku od strane suda UN-a jedan presedan kojega se treba bojati. Ako bi zapravo Haag sudio Miloševiću, iz toga bi osnaženom izišla ideja o jednom nadnacionalnom sudstvu koje bi pazilo na ponašanje država, te i zahtjev koji proizlazi iz te ideje: stalni Sud, što je rješenje kojemu se protive Sjedinjen Države. (...) Ako brojni protivnici 'pravosudnog globalizma' u ovom trenutku šute to je stoga što vjeruju da Beograd nikada neće predati Miloševića Haagu. Očita namjera srpske vlade je da uništi Miloševića i njegovu preostalu potporu putem suđenja radi bogaćenja i malverzacija. No ako bi se otvorilo poglavlje težih zločina, zločina protiv čovječnosti, Milošević bi mogao pokrenuti i pozive radi sukrivnje velikom djelu srpske polu-nove vladajuće klase, počevši od vrha. Zamjenik premijera Perišić bio je general u Bosni tijekom rata. Premijer Đinđić više je puta išao u posjete solidarnosti na Pale, rezidenciju njegovog prijatelja Kardažića i pozadinu srpskog topništva koje je pucalo na Sarajevo. Vrh policije, danas Đinđićev saveznik, vodio je operacije u Bosni. No i oni koji nemaju nečistu savjest imaju razloga plašiti se Miloševića u Haagu: njegova bi osuda zapravo mogla imati veliku gospodarsku cijenu za Srbiju koja je u lošem stanju, ako bi radi toga ova izgubila parnicu za ratnu štetu koju je podigla Bosna. No pokušaj izbjegavanja slanja Miloševića u Haag rađa se i iz jednog utemeljenog prigovora: pošto bi on bio jedini osuđeni čelnik neke bivše jugoslavenske države, Srbija bi zapravo izgledala kao jedina odgovorna za jedno krvoproliće za koje Hrvatska nije bila manje kriva, a da se i ne broji manje štetan albanski nacionalizam, no koje je po svemu sličan srpskom nacionalizmu. Možemo zaključiti da je priča prevelika i presložena da bi mogla cijela ući u sudnicu. U biti bi suđenje u Haagu omogućilo demontiranje sustava 'etničkog čišćenja' u Bosni, i to bi bila izvanredna zasluga. No Srbi bi to doživjeli kao 'žestok pravosudni napad' protiv njihove nacije, ako i vođe drugih oštrih nacionalizama bivše Jugoslavije neće biti pozvani odgovarati za svoja nedjela. Ispravno je imati to na umu.", piše Guido Rampoldi.