AU 27.III.-APA-MAKEDONIJA

AUSTRIJA APA 'Makedonsko pitanje' od XIX. stoljeća "Poslije raspada Jugoslavije prije jednoga desetljeća, najjužnijoj je republici Makedoniji bilo dopušteno da u teškim uvjetima mirnim putem postane neovisna. Političke su elite u Skopju ostale na vlasti a njihovo shvaćanje demokracije bilo je određeno željom da očuvaju svoj utjecaj. Nesigurna unutarnja stabilnost mlade države potresena je kosovskim ratom. Albanci, između četvrtine i trećine ukupnog stanovništva Makedonije, osjećaju se građanima drugoga reda. Sadašnji pokušaji rješenja sukoba s ciljem da se omogući opstanak makedonske države - kao pretpostavka za ravnotežu u tom dijelu Europe - ne mogu zavarati da odnos među narodnostima trpi od teškog povijesnog tereta. 'Makedonsko pitanje' pripadalo je sukobu interesa između europskih velikih sila na Balkanu tijekom propasti Osmanlijskog carstva. Preliminarnim mirom iz San Stefana (Yesilkoy) poslije rusko- turskoga rata 1878. Rusija je povezala namjeru da svoju sferu utjecaja etablira s druge strane Dunava preko 'velike Bugarske' i time je kod drugih velikih sila naišla ne veliki otpor. Zbog suprotnih interesa, Berlinski je kongres pod vodstvom njemačkog kancelara Otta von Bismarcka, Makedoniju ostavio pod izravnom turskom upravom. Austrijsko-ruske suprotnosti popustile su Muerzstegerskim sporazumom između cara Franje Josipa i cara Nikolaja II. u listopadu 1903., kojemu je sadržaj bila Makedonija. Sporazum je među ostalim predviđao smjernice za poboljšanje administracije koja je nametnuta osmanlijskoj vladi. Istodobno su turske vlasti poslije Ilindenskog ustanka dobile zeleno svjetlo za gušenje revolucionarnog pokreta Makedonije. 'Makedonska revolucionarna organizacija' utemeljena 1893. - 1896. preimenovana u 'Unutarnju makedonsku revolucionarnu organizaciju' (VMRO) - na njoj počiva današnja vodeća vladajuća stranka VMRO-DPMNE u Skopju - težila je makedonskoj državi unutar balkanske federacije. Balkanske ambicije austro-ugarske diplomacije nisu smetale samo ruskim suparnicima, nego i njemačkim saveznicima, konkurentu u borbi za utjecaj u jugoistočnoj Europi. Reforme uz potporu Austro- Ugarske, koje su vodile prema jedinstvu Makedonije unutar turskog carstva, provocirale su male balkanske države, poglavito Srbiju. Balkanski ratovi 1912./13. iz kojih je Srbija izišla vojno ojačana i teritorijalno udvostručena, oslabili su austrijski položaj. Bukureštanski mirovni ugovor koji je dokončao drugi balkanski rat, zapečatio je diobu Makedonije između pravoslavnih država Srbije, Grčke i Bugarske. Jako obilježje osmanlijske vladavine djelovalo je na način da je vjerska pripadnost postala bitno obilježje etničkog identiteta. Albanci većinom pripadaju islamskom 'taboru' i bili su diskriminirani. Na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. koja je utvrdila europski poslijeratni poredak, na dnevnom je redu bilo i makedonsko pitanje. Potvrđena je dioba Makedonije između Bugarske, Grčke i nove kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Poslije razbijanja Jugoslavije od strane Hitlerove Njemačke 1941., zapadni su dijelovi Makedonije (s Tetovom, Gostivarom i Debrom), priključeni Albaniji pod okupacijom fašističke Italije. Bugarskoj je pripao veći dio Vardarske Makedonije kao i dijelovi Kosova i istočne Srbije. Poslije Drugog svjetskog rata i ponovne uspostave Jugoslavije, Tito je ustrojio vlastitu republiku Makedoniju."