AU 20.III.-DIE PRESSE-NOVI BALKANSKI RATOVI

AUSTRIJA DIE PRESSE 20. III. 2001. Pogrešan svemogući lijek "Povorke izbjeglica, kuće u plamenu, snajperisti koji pucaju po središtu grada i međunarodne mirovne postrojbe koje su opet usred kaosa. Događaji u drugom po veličini makedonskom gradu Tetovu sablasno izgledaju poput prizora koje svijet pozna iz bosanskoga rata. Poslije skoro deset godina krvavih pokolja na Balkanu, u području prijeti eksplozija iduće bačve baruta. Naoružane skupine Albanaca koje se oslanjajući na uzor s Kosova nazivaju OVK-om, u Makedoniji iskušavaju ustanak. Svojim napadima na makedonske sigurnosne snage pokušavaju definitivno srušiti ionako ne baš stabilnu ravnotežu između slavenskih Makedonaca i albanske manjine. Gotovo 30 posto makedonskog stanovništva su Albanci. S albanskom strankom DPA Arbena Xhaferisa zastupljeni su doduše u makedonskoj vladi, ali se mnogi Albanci ipak osjećaju građanima drugoga reda. To nezadovoljstvo ekstremističkim skupinama služi kao gorivo za paljenje vatre etničke mržnje. Računica pozadinaca OVK na Kosovu čini se, ostvaruje se: mnogi ljudi vjeruju još uvijek u jurišnu strojnicu kalašnjikov kao u lijek protiv policijskih posezanja, nezaposlenosti i zapostavljanja u svakodnevnom životu. Ali i međunarodna zajednica dugo je pokušavala zamršene probleme u jugoistočnoj Europi rješavati jednostavnim 'svemoćnim lijekom'. To joj se sada obija o glavu. Cjelokupna politika Zapada prema Balkanu bila je, čini se, usredotočena samo na jednu maksimu: jugoslavenski vlastodržac Slobodan Milošević mora otići. Milošević je dugo bio najopasniji podmetač požara u jugoistočnoj Europi. Promjena vlasti u Beogradu time je nedvojbeno presudno pridonijela popuštanju napetosti u cijeloj regiji. Vjerovati da će odlaskom autokrata Balkan preko noći postati raj mira i stabilnosti, bilo je više nego naivno. Da bi se riješio Miloševića, Zapad je ulazio u trule kompromise: zatvarao je oči pred ekstremizmom nekih albanskih skupina, pred mafijaškim upletenostima crnogorskog predsjednika i Miloševićevog protivnika Mila Đukanovića kao i pred nacionalističkom pozadinom Miloševićevih nasljednika. Mnogi gorući problemi odgođeni su na dulji rok, poput recimo jasne odluke o budućem statusu Kosova. Bivša srpska pokrajina formalno i dalje pripada Jugoslaviji, no Beograd de facto nema mogućnost izravnog utjecaja na Kosovu. Unatoč tomu, albanska pokrajina ne smije postati neovisnom. Politički vakuum u kojemu se nalazi Kosovo jedan je od razloga zbog čega albanske skupine pokušavaju izvoz oružane borbe. Bez obzira na razvlaštenje beogradskog autokrata, Zapad je imao samo jednu jedinu daljnju strategiju: Stabilizacijski sporazum za Balkan. No on se ubrzo pokazao šupljom tvorbom. Temeljna zamisao da se Balkan smiri gospodarskim razvitkom, zvučala je doduše lijepo. No projekti kojih su se prihvatili uistinu nisu prikladni za rješavanje aktualnih problema. Zapad je u Makedoniji uhvaćen na krivoj nozi. Sada mora brzo djelovati prije nego što iskra zahvati cijelu zemlju. Zapad mora kao posrednik postići nagodbu između umjerenih albanskih skupina i makedonske vlade. Opskrba za naoružane s Kosova mora se konačno prekinuti", drži Wieland Schneider.