IT-25.II LA STAMPA- EUROPA I SVIJET

ITALIJA LA STAMPA 25. II 2001. Veliko sirotište Europa "Već dosta mjeseci odgovorni u Europi vatreno raspravljaju, polemizirajući sa Sjedinjenim Državama, o novom sustavu obrane od raketa kojega bi Washington htio podići protiv možebitnih napada neprijateljskih država, zvanih i razbojničkim. Raspravlja se o njegovoj djelotvornosti, njegovoj prikladnosti, a neki se, ne bez razloga, plaše tko zna koje po redu linije Maginot, moćne koliko i lomljive. No poglavito se pribojava smetnji koje može uzrokovati ova angažiranost oko obrane Zapada: smetnji koje mogu poprimiti oblik daljnjih sporova s Rusijom, Kinom i novim nuklearnim državama. Europa ne želi naprosto slijediti i trpjeti, kažu njeni političari: želi kazati svoju riječ, i potvrditi svoj samostalni identitet. No ako se gleda iz blizine, vidjet će se da je razlog osjećaja neugode možda drugi, intimniji: Europa uopće ne osjeća potrebu za proturaketnom zaštitom, jer već ima jedan štit koji je drži daleko od svake nesreće, koji joj daje spokoj, zaborav opasnosti. Bedem nije načinjen od projektila, jer je njegov materijal onaj od kojega je sačinjena mašta. (...) Europski štit može biti nazvan istom kraticom iskorištenom za američki projekt: MDS, sustav mentalne obrane, umjesto proturaketne. Njegovo točnije ime je nesvjesnost. U stvarnosti je to sustav koji bježi od zaštite, kako ne bi vidio ono što se događa i ne bi shvatio buduće nevolje, svijet koji se mijenja. Prije desetak godina poneki optimistični politolog je u Americi govorio da je povijest konačno došla kraju pobjedom liberalnih demokracija, no Europa čini mnogo više, ne samo da zaustavlja vrijeme, nego ide i unatrag, i u zatvorenosti svojih vrtova ponovno proživljava jučerašnje povijesti kao da su suvremene. To se događa u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj. Prošlost opčinjava političare i svaka zemlja ima svoj hortus clausus kojega treba gajiti, beatificirati ili demonizirati prema pozitivnom ili negativnom idolu smještenom u sredini ograđenog vrta. Back to future: vraćajući se natrag dolazi se u budućnost, ponavljajući poput robota geste prethodnih naraštaja. Europa koja je izmislila umjetnost traženja mudrosti, danas izgleda željna smjestiti se u imunizirajući komfor velikog doma za umirovljenike. Pa opet teških pitanja ne nedostaje. Na jugu je bilo onih koji su se naoružavali protiv Zapada i koji financiraju terorizme i vjerske stranke, među njima Saddamov Irak, koji usavršava rakete sposobne udariti na udaljenosti od 3000 kilometara. Tajne službe u SR Njemačkoj izračunale su da će, počevši od 2005., njemački gradovi biti dostižni oružju Bagdada. Na istočnim granicama Unije diže se jedna sila, Rusija, koja se želi gospodarski liberalizirati, no koja se prema vlastitim narodima ponaša s barbarstvom dostojnim Staljina. (...) Ta barbarizacija događa se na našim granicama, no i dalje, te se i na drugim poljima utaboruje opasnost: Kina financira ponovno naoružavanje Iraka, rat je između Palestinaca i Izraela, ima klimatskih katastrofa koje je prouzročio čovjek, na Zapadu ide teško oporavak gospoadrstva kojime Europa ne zna zajednički upravljati. Bush i Colin Powell nastoje se zaštiti, i vjerojatno čineći grešku zapostavljanja saveznika, ili fantazirajući o bedemima protiv svake bombe. No barem su svjesni prijetnji, i osjećaju se odgovorni za ono što se događa u svijetu. Ničeg od toga nema u Europi gdje se prošlost živi poput umrlog vremena, koje poučava malo čemu. Italija ponovno proživljava sukob između fašista i antifašista, a da ni jedni ni drugi ne znaju jednakom strogošću gledati unutar sebe i unutar drugih. (...) Ništa manje imobilizirana u prošlosti nije Francuska Chiraca i Jospina: uhvaćen u balzamiranom mitu De Gaullea, iz vremena hladnog rata. Već dugo vremena Pariz ne misli ni na što drugo osim na germaniziranu ili amerikaniziranu Europu. I kao više puta u povijesti ponovno budi staru politiku ravnoteže sila, zamišljajući Europu gdje snaga potpuno suverene države stavlja u ravnotežu suprotsavljenu snagu, a sve održava 'uravnotežitelj' koji je najglasniji. To je razlog zašto se francuske vlade sustavno postavljaju iza Moskve ili Pekinga, u posljednje vrijeme s iluzijom obuzdavanja američke hegemonije, same, a da se i ne zna zašto. 'Naprijed prema prošlosti' izgleda dobitni moto i u Njemačkoj gdje neprijatelj broj jedan izgleda Joschka Fischer: jedini inovativni ministar u Europi, inovativan u pitanju federalizma, kao i prava na miješanje, te ga ispravni žele istisnuti uz ispriku njegove šezdesetosmaške prošlosti.(...) Havel je to jasno kazao u Le Mondeu: europski identitet, ako će ga ikada biti, neće se roditi iz prevladanih suprotstavljanja s Amerikom. 'Nakon rata Europa se morala definirati u odnosu prema Sjedinjenim Državama. Danas istu stvar mora učiniti prema Rusiji, koja je veliki euroazijski entitet, ili prema Africi'. (...)", piše Barbara Spinelli.