DELO 24.2. - KAD JE KREPALA JUGOSLAVIJA

SLOVENIJA 24. II. 2001. Kad je uopće krepala Juga Raspad bivše Jugoslavije i pregovori o sukcesiji tema su za psihoanalitičare, a za neke jugoslavenski simboli - povezani s njihovom vlastitom mladošću - i danas žive, piše u komentaru Boris Jež. "Da li još pamtite kada se je raspala Jugoslavija? Naravno, reći ćete, prije deset godina, kad nas je Milošević počeo izgurivati iz zajedničke države, a nama i nije bilo baš mnogo do toga da bi tamo ostali, onda smo se osamostalili, bilo je nekoliko dana rata i već je Jugoslavija bila negdje iza nas. Dakle, jasno kao na dlanu. Ništa nije jasno. A datum raspada? Da li je to 25. lipnja 1991., kad su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost ili neki drugi dan kasnije, budući da su se tada neke republike još osjećale kao da su u SFRJ? S više manje svim državama su problemi jer se obično zna kad su nastale (to se naravno pompozno slavi), manje više se zna i to kad ih je vrag odnio, ali smrtovnice s točnim datumima nitko ne izdaje. Recimo, kojega je dana stvarno propalo Rimsko carstvo? Ako je datum, pa čak i sat smrti važan kod ljudi, pojedinaca, recimo radi ostavštine, onda bi po logici stvari to moralo biti važno i za velike skupine ljudi koje zovemo državama. A zapravo i jesu. Upravo su ovih dana pregovarači pet država nastalih na teritoriju bivše SFRJ pokušali sastaviti smrtovnicu bivše zajedničke države, naravno sa preciznim datumom njezina raspada. Jer, i SRJ se je poslije Miloševića počela slagati da se je njezina prethodnica raspala i da se Beograd ne može smatrati jedinim nasljednikom. Strogo formalno, za datum raspada morali bi uzeti već spomenuti 25. lipnja jer su Slovenija i Hrvatska bile konstitutivne članice SFRJ, barem je tako određivao ondašnji ustav. A budući da su Slovenija i Hrvatska izašle, zgrada se je sama od sebe jednostavno srušila. Ostale republike nisu zaključile novi državni ugovor. Da se je Jugoslavija formalno raspala kasnije, recimo za vrijeme opsade Vukovara ili čak za vrijeme rata u BiH, onda bi to značilo da su se Slovenija i Hrvatska zapravo odcijepile, da je raspad otpočeo kasnije. Tako je Badinterova arbitraža za Dan D iz sasvim praktičnih razloga uzela 31. 12. 1990, a onda je isto prihvatio i MMF. Naime, kad se već raspravlja o nekoj ostavštini, onda je dobro imati barem neko koliko toliko jasno polazište jer su jugoslavenske financije nekoliko mjeseci kasnije potonule u čisti mrak. Svi znamo da je raspad države otpočeo već ranije, a datum formalnog raspada je samo stvar dogovora. Slično kao Titova smrt koja je svakako bila u početku lipnja 1980. a datum i sat odredili su političari i priopćili je preko liječničkog konzilija. BiH i Makedonija bi sada u okviru pregovora o nasljedstvu koje vodi sir Arthur Watts htjele dobiti više, zato je predmetom pregovora postao i sam datum kad je izdahnula Juga. A što bi Bosanci recimo time htjeli dokazati? Da ih je napala jugoslavenska armija, da je počela pucati po Sarajevu i otvorila put etničkom čišćenju (sve u ime nove države, velike Srbije), a oni da su još uvijek dušom i tijelom bili u SFRJ? I da im zato od te lešine pripada nešto više nego drugima? Pregovori o nasljedstvu SFRJ slični su svakoj ostavinskoj raspravi s više manje pohlepnim nasljednicima koji bi pokojnikovu smrt čak pomicali naprijed i natrag, samo zato da bi za sebe uhvatili najpovoljnije stanje na njegovim računima. To je naravno ljudski. Ali humano bi bilo i to kad bi se nasljednice dogovorile o nekom datumu budući da o tome ovise mnoge životne, prljave pojedinosti, od statusa državljanstva pa do mirovine. A možda i ne jer se te stvari daju regulirati bilateralnim sporazumima. Za međunarodnu je zajednicu više manje svejedno kad je Jugoslavija otišla na vječni počinak jer je ta zajednica priznavanjem novih država kontinuirano reformirala odnose. I povjesničari znaju da je datum praktično nemoguće utvrditi. On je važan još samo za pregovarače, ali kao neka apstraktna točka, slična onoj Rupelovoj na moru, oko koje se vrte dosmrtne i posmrtne bilance. Za državama nitko očito ne žaluje, nitko ih dostojno ne pokopava, onako kako je to običaj kod ljudi. Zadnja država za kojom se je u tišini žalovalo bila je pokojna Austrija jer je u njezino vrijeme - tako su nam govorili djedovi i bake - bilo najljepše. Bili su mladi. Za Jugoslavijom sada žale samo stari i mladi rokeri, i jedni i drugi je otkrivaju ponovo. Među stare rokere možemo ubrojiti i predsjednika slovenske Gospodarske komore Jožka Čuka koji je nedavno polovicu slovenskih direktora odveo u Beograd, a sada će nam "braća" uzvratiti posjet u Ljubljani. Eto, za neke Jugoslavija nikada nije niti umrla, onako kako im nije umro ni Tito i svi ostali simboli povezani s mladošću. Ali, o tome bi nešto više mogli reći psihoanalitičari..." - zaključuje u Delu komentator Boris Jež.