US-IHT-13.2.-VRIJEME JE DA SE PREKINE OGORČENOST NATO-A

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 13. II. 2001. Vrijeme je da se okonča ogorčenost NATO-a "Europi najviše nedostaju neprijatelji. Ova rijetko spominjana nestašica ključ je za sadašnju transatlantsku dvostruku raspravu o europskim vojnim snagama i američkoj raketnoj obrani. Ova dva prijedloga najnoviji su primjeri stare pojave: vojni projekti u službi političkih ciljeva. Takve projekte, koji su uvijek skupi, teško je opravdati samo u svjetlu njihovih političkih ciljeva pa se zato mora pronaći vojne neprijatelje. Prototip je bila francuska nuklearna sila. Prije 43 godine Charles de Gaulle je postao predsjednik s jednim ciljem: ponovno izgraditi moral i potvrditi neovisnost Francuske u krhotinama. Njegova je metoda bila obnova slave. Središnji instrument bila je neovisna nuklearna 'force de frappe', koja službeno nije bila usmjerena samo protiv Sovjeta nego u svim smjerovima - i na zapad i na istok. Zapravo, sve nije imalo mnogo vojnog smisla čak ni u svjetlu realne sovjetske prijetnje, za koju su NATO i nuklearno oružje SAD-a bili ključni, no pomogla je u postizanju internoga cilja. NATO je služio stvarnoj vojnoj svrsi. (...) Od njegova tri neslužbena cilja: 'Ruse držati podalje, Nijemce dolje, a Amerikance unutra', samo je prvi bio potpuno vojni, ali strah koji je zastupao bio je stvaran i ključan za funkcioniranje organizacije. Uz kolaps Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza, međutim, vojni su razlozi nestali jer je nestao i neprijatelj. Briga zapadnih Europljana zbog Nijemaca i dalje postoji, no sad su zabrinuti zbog gospodarske i političke dominacije snažne demokracije, što je nešto posve drugo od strahova post-nacističkog razdoblja. 'Zadržavanje Amerikanaca unutra' kao politička ravnoteža u još fragmentiranoj Europi postalo je dominantan cilj NATO-a, a pronalaženje vojnog načela postalo je složen intelektualni i politički problem. Zaljevski rat s početka devedesetih i ratovi koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije i koji su počeli nešto poslije, djelomično su poslužili toj svrsi. Zaljevski rat nije vodio NATO, ali 40 godina vojne suradnje NATO-a koje su prethodile svakako su pomogle britanskim i francuskim snagama u suradnji s dominantnom američkom silom (...). Bosna i Kosovo bili su eksplicitne vježbe NATO-a. Sve je to, međutim, bio 'dobrovoljni savez', što je daleko od originalne svrhe NATO-a. Iskustvo NATO-a pomoglo je u Zaljevu i na Balkanu, ali upitno je koliko je dugotrajan savez vojno potreban. Manje je upitna dokazana korist nastavka vodstva SAD-a, koje se još ostvaruje kroz NATO. Ipak, baš je ono u središtu rasprava koje se nastavljaju. Europa općenito - a posebno Francuska - ne želi toliko ovisiti o SAD-u. Ta želja za političkom neovisnošću ključna je za buduće europske snage kao što je bila i za force de frappe; druga politička baza je želja Britanije da ostane 'u Europi' za manju cijenu nego što je pristanak na euro. Vojna funkcija i dalje je, međutim, bez neprijatelja neizvjesna. A ni Europljani ne pokazuju nikakvu želju da pomognu SAD-u u njezinoj misiji da stabilizira planet. Balkan, a možda i druga nestabilna područja same Europe da, ali predložene europske snage imat će samo neke mogućnosti koje su SAD činile glavnim faktorom na tom području. Još je bitnija činjenica da europske snage koje će dobivati naredbe od 11 ili 16 vlada, a možda će posrijedi biti neki broj između, neće imati nikakvo vodstvo. Europska Unija možda će jednoga dana imati vrhovno zapovjedništvo. Ali ne uskoro. Nacionalna raketna obrana Bushove administracije drugi je politički cilj u potrazi za vojnom misijom. Pokretačka snaga je obožavanje Ronalda Reagana koje pomaže u održavanju republikanske stranke na okupu. Reaganovi 'ratovi zvijezda' su postali teološko pitanje, njihovo nijekanje - blasfemija. Deseci milijarda dolara koje se troše na istraživanja i razvoj kao i na proizvodnju također pomažu. S vojnog gledišta, međutim, trošenje tih milijarda radi suprotstavljanja Sjevernoj Koreji koja može potrošiti milijune na oružje za masovno uništavanje koje nije raketno upitno je. Još gluplji je, međutim, jedan od glavnih europskih prigovora američkoj raketnoj obrani: SAD će otići i ostaviti Europu bez obrane! Bez obrane od koga? Europske vojne snage su bačen novac, isto kao i američka raketna obrana. No ako Europljani ili Amerikanci žele bacati novac, ti su projekti njihova stvar. Ipak, važno je, bar dok se Europa ne integrira dovoljno kako bi samu sebe vodila, da 'SAD ostanu i dalje unutra'. Vrijeme je da se odbaci gorčina i nastavi s duboko ukorijenjenim sličnostima koje ujedinjuju obje strane", piše Robert A. Levine.