US-NYT-12.2.-SVE RAZVIJENIJA EUROPA POTIČE ZABRINUTOST SAD-A I NATO-A

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 11. II. 2001. Sve razvijenija Europa potiče zabrinutost SAD-a i NATO-a "Jedna rečenica Rudolfa Scharpinga, njemačkog ministra obrane, nedavno je uznemirila američke vojne zapovjednike: 'Budući da Europska Unija razvija svoju sigurnosnu i obrambenu politiku i postaje neovisni igrač, moramo odrediti vlastitu sigurnosnu politiku u odnosu na Rusiju, našeg najvećeg susjeda.' Činjenica da Europa - a posebice njezina središnja sila, Njemačka - sve manje ovisi o NATO-u i da se sve više zbližava s Rusijom za SAD nije samo uznemirujuća, nego i teško primjenjiva na atlantski savez koji je čuvao stabilnost Europe i promicao američke interese više od pola stoljeća. Savez se neće raspasti - previše je toga u igri da bi do toga došlo, a jedan od čimbenika je i unutarnji mir mnogih Europljana koji još misle da je kontinent sam po sebi nestabilan te da njegovu stabilnost jamči prisutnost SAD-a. No kao što to naglašavaju riječi ministra Scharpinga, u transatlantskom odnosu promijenilo se nešto bitno. Petnaesteročlani EU, koji je dugo bio tek trgovački blok, počeo se pretvarati u skupinu s vlastitim ozbiljnim vojnim i strateškim ambicijama. Kamo su točno te ambicije usmjerene i dalje je nejasno, no jedno je jasno: administracija predsjednika Georgea W. Busha još podcjenjuje snagu europske želje za promjenom ravnoteže snaga u njezinim vezama s Washingtonom nakon hladnog rata. Obraćajući se saveznicima prvi put prošloga vikenda u Muenchenu, američki ministar obrane Donald Rumsfeld nije nijednom izgovorio riječi 'Europska Unija'. To preskakanje naziva - kao i Rusmfeldovo oštro upozorenje Europljanima da izbjegavaju 'akcije koje bi mogle smanjiti učinkovitost NATO-a zbunjujućim udvostručavanjem ili narušavanjem transatlantske veze' - primijećeno je u europskim glavnim gradovima. 'Činilo se da EU još nije na Rusmfeldovu radaru', kazao je Wolfgang Ischinger, viši dužnosnik u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. 'Naravno, EU nije postojala kad je on posljednji put bio na dužnosti. No činjenica je da je razvoj obrambenog identiteta Unije sve brži proces i bilo bi pogrešno protiviti mu se.' Europska Unija već je okupila osoblje za vojno planiranje, osnovala tzv. odbor za politiku i sigurnost i stvara snage za brzu intervenciju koje bi morale imati 60.000 pripadnika. Istodobno većem dijelu Unije predstoji manje od godinu dana do ubrzanog prihvaćanja novoga europskog identiteta koji će se pojaviti kad euro postane službena valuta na ulicama Barcelone, Bruxellesa i Berlina. Euro je oduvijek bio politički projekt a njegov je cilj stvaranje ujedinjene Europe kao protuteže američkoj dominaciji. Još nije definirano kako će Europljani pokušati parirati Americi, jedinoj velesili. Francuska, primjerice, želi da nove europske vojne snage budu 'neovisne' od NATO-a, ili da bar tako budu opremljene; Britanija odbacuje takve ideje destabilizirajući galske snove. No, Europa je jasno odlučila stvoriti zametak vojske jer je zaključila kako joj je to u interesu, jer vjeruje kako samo tako može uvjeriti sumnjičava izborna tijela da mora povećati potrošnju na obranu, i zato što taj proces drži nužnom dopunom gospodarskoj i političkoj integraciji. Želi da je doživljavaju kao jedinstven blok i ravnopravnog partnera u savezu te tako prekida dosadašnji odnos velesile s nekoliko manjih saveznika. Za Joschku Fischera, njemačkog ministra vanjskih poslova, takva europska integracija zapravo je 'povijesni proces' koji je kao takav neizbježan, a ne može ga zaustaviti čak ni Amerika. Očita je usporedba s još jednim procesom koji Bush naziva nezaustavljivim i neizbježnim: izgradnjom američkog sustava nacionalne raketne obrane prema kojoj su Europljani i dalje sumnjičavi. Dok se ta dva projekta - europske snage za brzu intervenciju i američki raketni štit - sukobljavaju, temeljita promjena transatlantskih odnosa čini se posve jasnom. U drugim razdobljima poratnih napetosti, kao što je bio otpor Njemačke, Italije, Britanije i drugih zemalja razvoju novih raketa srednjeg dometa početkom osamdesetih, raspravljalo se najviše o europskoj reakciji na američku politiku. Međutim, ovaj put i Europa i SAD guraju zamisli za koje čvrsto vjeruju kako su za njih od ključnog interesa. Nijedna nije spremna popustiti. Morat će izići u susret jedna drugoj. U tom smislu, EU postaje 'igrač' - nespretna i bez dovoljno sredstava - ali ipak tijelo koje djeluje i reagira. U širokom rasponu europsko-američkih razlika - od potpore novom Airbusovu 'Superjumbo' zrakoplovu do onoga što diplomati sada nazivaju 'društvenim sukobima' u pogledu pitanja poput kontrole oružja, smrtne kazna i genetski modificirane hrane - ovo sve veće europsko povezivanje bitan je faktor. Ta se pitanja mogu pokazati posebno teškima jer 'mi sad različito razmišljamo o moći i strukturama', kazao je Ischinger. Europljani su se odrekli velikoga dijela nacionalne suverenosti u zamjenu za euro pa na svijet gledaju na vrlo multilateralan način. SAD su i dalje privržene svojoj suverenosti; nova vlada želi ojačati nacionalnu obranu dok dovodi u pitanje automatski bijeg u multilateralnost. Kao i u druga vremena strateških previranja, čini se da je opasnost od nesporazuma realna. Wesley Clark, nedavno umirovljeni zapovjednik NATO-a u Europi rekao je: 'Povećanje europske vojne sposobnosti politički je imperativ za obje strane Atlantika. No razvoj europske vojne sposobnosti ne bi smio udaljiti EU od NATO-a. Europa ne smije postati ničija zemlja između NATO-a s jedne i Rusije s druge strane.' Već se poduzelo mnogo toga da se to ne dogodi. NATO i EU će se sastajati na veleposlaničkoj razini šest puta godišnje a na ministarskoj bar jednom godišnje kako bi spriječili da, poslužimo se Rusmfeldovom frazom, novi europski planovi rezultiraju poticanjem nestabilnosti u savezu. Na tim će sastancima dolaziti do neobičnog preklapanja: 11 od 19 članova NATO-a su istodobno članovi EU. No, ono će odražavati odlučnost da se izbjegnu nesporazumi. Ipak, mnoga američka pitanja vrijede i dalje. U kojim će misijama europske vojne snage sudjelovati? Kad će, i hoće li uopće, Europa željeti vojno djelovati bez SAD-a? Neće li sredstva kojih ionako nema dovoljno biti oduzeta NATO-u? Je li udvostručavanje neizbježno? Američki dužnosnici pitaju i sljedeće: ne bi li bilo bolje povećati ulaganja u obranu - samo 1,4 posto ukupnog nacionalnog prihoda u Njemačkoj u usporedbi s 3,5 posto u SAD - umjesto da se ulaže u nove institucije. Pitaju se i zašto bi Kongres odobrio novac za NATO ako Europa ima vlastitu obrambenu strukturu. 'Opasnost leži u tome što će Europljani osnovati EU kao suparnika i alternativu NATO-u', kazao je jedan američki vojni stručnjak. 'Zatim će Rusima kazati: Ne brinite, surađujte s nama, znamo da su SAD prejake. Nakon toga više nećemo moći suzdržati nastanak različitog zemljopisa i različitih interesa unutar NATO-a.' Europljani se na takve strahove ne obaziru. Ističu činjenicu da su SAD - u najnovije vrijeme na Balkanu - često tražile od Europe da bude sposobnija za samostalno i ujedinjeno djelovanje. Prisjećaju se kosovskog rata, gdje je europski doprinos bio kompromitiran tehnološkim zaostatkom Europe. Jaki savez za 21. stoljeće, kažu, mora biti uravnotežen. U centru za europsko vojno planiranje trenutačno je samo 50 osoba - u usporedbi s tim NATO-ov vojni stožer ima osam puta više ljudi. Britanija, uz potporu Njemačke, tvrdi da planiranje mora ostati samo pod NATO-ovim nadzorom. No Francuska želi da Europa ima veliko i neovisno osoblje za vojno planiranje. U međuvremenu, Turska - član saveza bijesan jer je isključen iz novih europskih snaga - zauzima se za to da se NATO-u dopusti da planira za Europljane. Na kraju se, međutim, čini jasnim da Europa treba Ameriku - iz praktičnih vojnih razloga jer samo Amerika ima zračni most, opremu za izviđanje i prikupljanje informacija, i iz strateškog razloga jer u Europi, u kojoj Amerika više nije sila, Njemačka sila postaje neugodno istaknuta. A Bush bi mogao otkriti da Europljane treba zbog sustava raketne obrane - iz praktičnog razloga jer bi dubok transatlantski jaz bio vrlo skup, i u trgovini i na drugim područjima, i strateški, radi očuvanja saveza. Zasad su Europljani, čini se, spremni čekati i promatrati kako se razvija Bushova zamisao. Njihov je otpor stvaran, a zabrinutost ozbiljna: što ako, primjerice, Kina pojača svoje raketne snage, izveze rakete i tako potakne Indiju da krene za njom? Čini se da je Bushov plan dio nove opće vojne procjene koja će uključiti velika jednostrana smanjenja američkoga nuklearnog arsenala. I tako će sigurno biti prihvatljiviji Europljanima. 'Što se tiče raketne obrane, odlučili smo se za postupnost kombiniranu s hitnim pitanjima', rekao je Ischinger. 'No Amerikanci moraju razumjeti da većina Nijemaca ne vidi stvarnu vojnu prijetnju te da im ne možemo prodati veći vojni proračun ako ne potaknemo stvaranje europskih snaga.' Takvo se 'razumijevanje' u Washingtonu tek mora postići. 'Oslabite NATO i mi ćemo oslabiti Europu, što oslabljuje sve nas', rekao je Rumsfeld u Muenchenu, na skupu na kojem je Scharping uzbunio Amerikance letimičnim pogledima prema drugim obrambenim opcijama. Činjenica je da jača, povezanija, manje ranjiva Europa, bez neprijatelja pred vratima, svoje interese više ne vidi tako jasno. Jedan dužnosnik NATO-a usporedio je potrebne prilagodbe u savezu nakon čvršćeg europskoga povezivanja i većih ambicija s 'operacijom mozga koja je bitna, velika, ostvariva, ali ako krene po zlu - katastrofalna'", piše Roger Cohen.