IT-LA STAMPA-4.2.- SPINELLI KOMENTAR O MILOŠEVIĆU

ITALIJA LA STAMPA 4. II. 2001. Miloševićeve krivnje i europske šutnje "NATO ga je vojno porazio, Srbi su ga se odrekli, suci haaškoga suda ga prate - Slobodan Milošević je izabrao istupiti prije sudske rasprave o njegovu djelovanju i iskoristiti neotuđivo pravo osobne obrane. (...) Nije slučajno što se ona iznosi pred onim kojega smatra ne samo glavnim neprijateljem, nego i odgovornim za svoj poraz: javnim mišljenjem koje predstavljaju mediji, mišljenjem slobodnih nacija koje ga je osudilo, koje je u 'rukama bogatih i moćnih', koje je dopustilo poraz njegovih rasističkih ratova. Milošević ustaje uvrijeđen, kao velika žrtva povijesti: neopravdano demoniziran, kažnjen, žrtvovan. Odbija, uporno, ući u bit optužbi, ravnodušno prelazi preko zločina za koje ga optužuju (politički zločin za njega ima potpuno drukčije značenje od onoga običnog) i diže ruke prema nebu gotovo kao da je nedužan. Koristi mogućnost ne odgovoriti za počinjena djela, koja za njega nisu pravi sadržaj događaja, i traži da ga se promatra na temelju njegovih namjera, povezanih s višestoljetnim htijenjima cijelog naroda. Suđenje koje trpi ne može sličiti ni na koje drugo, dakle mora se odbiti: to je suđenje komunizmu, što je nezamislivo za političara kojega je odgojila jedina stranka. Komunizam nije zbir činjenica, nego čovjekoljubne ideje koje dijele siromašni svijeta. Ne prihvaća se, to je aksiom na kojemu se temelji obrana, suđenje komunizmu. Miloševićev interview zanimljiv je baš u tome, u toj slijepoj uvjerenosti u vlastite razloge i suverenu preziranju činjenica. Bivši srpski čelnik osjeća da ne mora položiti račun radi počinjenih djela nego radi ideja koje su ga nadahnjivale. (...) Njegovi se ratovi nisu ograničavali na obranu Srbije nego su imali namjeru i osloboditi čovječanstvo, a posebice ono u Europi, od novog američkog kolonijalizma (...) Miloševićevi zločini, pokolji žena i djece, smatraju se prekršajem samo zato što neki, izvana, namjeravaju preokrenuti tijek povijesti: a oni su, zapravo, bili tek izražavanje autonomne slobode, i ta je borba, poniženih, osuđenih, Jugoslavena, pravi cilj NATO-ove ofenzive, kao i rata koji je Zapad dobio protiv komunizma. (...) Čuđenje se pojavljuje pred delirijem koji podupire Miloševićevo razmišljanje: delirij onoga tko ne razumije sebe sama niti svoja politička djela, nekoga tko živi u nekoj vrsti mjehura bez dodira sa stvarnošću. (...) Uznemirenost se rađa iz sumnje da Milošević nije jedini koji se zatvorio pred protokom vremena. Mnogi su uvjereni da je jedna mala država prinijeta na žrtvenik američkog carstva, a bivši jugoslavenski leader daje i argumente onima koji u njih žele vjerovati. Uoči rata na Kosovu ovim se riječima obratio američkom pregovaraču Holbrookeu, koji je godinama računao na Beograd da zaustavi rat u Bosni i koji je sada napuštao srpskog vođu: 'Vas Albanci uopće ne zanimaju, vi imate drugi cilj: potvrditi vašu ulogu vođe u Europi'. Na što Holbrooke kaže: 'Istina je mi smo supersila i imamo taj interes'. Mnogi su mislioci i političari to mislili o atlantskom ratu. Među intelektualcima, Regis Debray u Francuskoj i Peter Handke u Austriji, koji mrze globalizaciju i brane malu državu ljubomornu na svoj suverenitet, kao i na vlastitu antifašističku slavu. Na isti su način razmišljali Cossutta, stranka Rifondazione, Bossijeva Lega: mnoge Miloševićeve riječi, protiv Amerike, 'nemoralne' moći novca, medija, često se pojavljuju u njihovim govorima. No ima još: ono što bivši srpski vođa kaže o Europi i Italiji, u početku prijateljima Beograda koje je povukla arogantna Amerika, nije daleko od uvjerenja raširenih na kontinentu. Europa se sama ne bi borila protiv zločina srpskog vodstva za povratak kući izbjeglica s Kosova. I ne čudi nedavno izraženo stajalište Huberta Vedrinea, francuskog ministra vanjskih poslova. (...) Zaključak: 'Kosovski rat mora ostati izoliran slučaj i ne smije predstavljati nikakvu vrstu presedana'. To su izjave koje Miloševiću daju za pravo: europski političari, poput Vedrinea ili poput Dinija, prihvatili su NATO-ov rat samo zato što ih je povukla Amerika. Nakon duge ravnodušnosti Milošević je odjednom demoniziran. Ne zato što se njegova politika promijenila, nego zato što se promijenila ona Zapada. Beogradski su zločini, recimo, bili europske prirode: podnosilo ih se deset godina. Miloševićev interview je zrcalo u kojemu ne mali broj Europljana može vidjeti svoja raspoloženja, svoj život u prošlosti, svoju mentalnu nepokretnost, i samima sebi kazati, kao što je Thomas Mann kazao o Hitleru: 'Milošević, naš brat'", piše Barbara Spinelli.