DNEVNI PREGLED BR.21 30.1.2001.

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 29. I. 2001. Zagreb: vlada stabilna ? država neuredna Prilog Ines Šaškor: "Prvu obljetnicu stupanja na dužnost Hrvatska vlada dočekala je u punom sastavu. Promjena ministara vjerojatno neće ni biti. Istodobno, u javnosti vlada veliko nezadovoljstvo funkcioniranjem pojedinih resora i države u cjelini. Ivica Račan neće mijenjati svoj tim. Za neke je to znak stabilnosti vlade, za druge znak nastavljanja kompromisnog održavanja ravnoteže u koaliciji. Na samo spominjanje analize učinjenog u vladi, stranački su šefovi ministre iz svoje stranke odreda ocijenili izvrsnim. Za HSS ministri poljoprivrede i prosvjete su nedodirljivi, za HSLS takav je ministar obrane, kao i ministri gospodarstva i znanosti, SDP ne da dirnuti u potpredsjednike, niti u financije, pravosuđe ili unutarnje poslove, i tako redom. A za sve te ministre bilo je zahtjeva da podnesu račune, pa i da daju ostavke. Neki od tih zahtjeva bili su više, neki manje argumentirani, ali nije bilo šanse za ozbiljnu raspravu o njima. Stranačko vezivanje za određene resore dobiva apsurdne dimenzije. Stranke preuzimaju glavnu brigu za pojedina područja, kao da su im dodijeljena. Tako HSS organizira okrugle stolove o reformi školstva, HSLS o nacionalnoj sigurnosti i stranim ulaganjima, SDP o zakonu o radu i o reviziji privatizacije. Stranačka infrastruktura opslužuje resornog ministra i obrnuto ? vladine i saborske službe povezuju se sa stranačkim. Posebna su priča lokalni lobiji. Zavičajno vezivanje političara na Balkanu je odavno nacionalni sport. Nova, navodno moderna i proeuropska hrvatska vlast kojoj je poštivanje pravne države verbalni prioritet, nije daleko odmakla. IDS-ovi političari često u Zagrebu demonstriraju upravo takav stil i grade image Europljana, ali kada je Pula tjedan dana bila pod opsadom zbog incidenata s plinom, traže da se pritvoreni šefovi Plinare puste iz zatvora, jer su im ? potrebni. Ne misle niti da njihov gradonačelnik mora odgovarati za stanje komunalija, spašavali su Istarsku banku, ultimativno zaprijetivši vladi. Najutjecajniji HSLS-ovci uključuju se u saniranje bjelovarskih tvrtki, jer u tom gradu imaju jako uporište, SDP-ovci to rade u Rijeci, sada u Zagrebu. Vlada je promrežena stranačkim, grupnim i lokalnim interesima. To samo po sebi nije nikakva negativna pojava. Pitanje je što oni izražavaju i kako se usklađuju. Usklađivanje interesa sama je bit politike, lobiranje legitiman način djelovanja. Po tome kako se donose odluke i usklađuju najraznorodniji interesi, demokracije se razlikuju od klijentelističkog društva, na primjer. Ono lobiranje, oni grupni, interesni pritisci koji rezultiraju boljitkom građana, čine jednu politiku uspješnom. A u Hrvatskoj, stanje u svim područjima društvenoga života nije poboljšano, uprava nije postala efikasnija, nije se približila građanima. Neurednost i zapuštenost države možda građanima nikad nije bila očitija nego danas. Ona, naravno, nije od danas, ali to građane sve manje zanima. Vladina analiza jednogodišnjeg učinka i ocjena da je vlada stabilna, kao da služi održavanju krhke međustranačke ravnoteže, a osobito glavnih partnera - SDP-a i HSLS- a - više nego dobrobiti građana. Zato svi ministri ostaju na broju. (RFE) NJEMAČKI RADIO - RDW 29. I. 2000. "Nakon sastanka na vrhu u Nici države Europske unije moraju odgovoriti na pitanje kako će unija izgledati u budućnosti. Političku pozadinu procesa nakon sastanka u Nici može se jednostavno objasniti: s jedne strane, baš na konferenciji u Nici zaključeno je da se nastavi ovim putem jer je premijerima svih 15 država Europske unije postalo jasno da je neizbježno načelno preispitivanje trenutačnoga stanja Unije. S druge strane, tijekom sastanka na vrhu u ovom južnofrancuskom gradu došao je kraj dosadašnjem načinu europskoga ujedinjavanja. Jer tako kako je dosad bilo, nije se moglo nastaviti - u toj su ocjeni svi sudionici sastanka na vrhu bili jedinstveni. Na konferenciji u Nici još je jednom postignuta suglasnost samo na najmanjem mogućem nazivniku - iskreno rečeno, drugo se nije moglo ni očekivati. Dok god se ulaganjem veta mogu blokirati sporazumi, trijumfirat će i nacionalni egoizmi. Relativni neuspjeh konferencije EU-a u Nici zato i nije bio iznenađenje - sastanak je donio rezultat kakav se i mogao očekivati. Nakon Nice Europska unija, bar načelno, više nije prisiljena na zajedništvo, pojedine članice ne moraju se ravnomjerno razvijati. Manje skupine država, bez obzira na želje ostalih članica, mogu sada tješnje surađivati. Prošla su vremena kad su Englezi ili Danci sa strane mogli ometati razvoj Europske unije. Prošla su, međutim, i ona vremena kad su Španjolska ili Grčka mogle debelo naplatiti svaki svoj 'da' nekom napretku. Oslobođen je put Europskoj uniji koja će se razvijati različitim brzinama, takozvanim koncentričnim krugovima. Ali, to znači i sljedeće: budući da u zajednici s 20 ili više članica nema mjesta za duh stare Europske gospodarske zajednice, duhu kompromisa, raste i opasnost slabije međusobne suradnje. Zajednica osim toga mijenja sliku o samoj sebi u uvjetima kad svi ne brinu o svemu. Ponajprije u Bruxellesu raste strah od moguće renesanse nacionalnih država. Neosporno je da se u Europi u kojoj su pojedine članice ostvarile vrlo različit stupanj razvoja moraju ponovno odrediti uloge povjerenstva i parlamenta EU-a. O tome se tek sad počelo razmišljati. Odlučujuću ulogu odigrat će odnos između Francuske i Njemačke. Pariz i Berlin oduvijek su bili pokretač europskog ujedinjenja. U proširenoj Europi ove dvije države svoje uloge moraju tek naći. Proces je počeo, ali politički će postati ozbiljan tek nakon izbora u Francuskoj sljedeće godine, kad se bude znalo tko će vladati u Parizu. Neovisno o tomu može se reći: Europa mora krenuti u pravcu novog samopoimanja." Iz tiska "(...) Ovdašnji tisak znatnu pozornost posvećuje i održavanju Svjetskoga gospodarskog foruma u Švicarskoj. 'Nuernberger Nachrichten' bilježi kako cilj brojnih prosvjednika koji su se okupili u Davosu nije napad na pomodni izraz 'globalizacija'. Njihov je cilj u puno većoj mjeri napad na nepromišljene, kratkovidne i nejasne poteze vodećih političara i gospodarstvenika. Kada se malo bolje razmisli, može se zaključiti kako se neke pogreške unedogled ponavljaju: primjerice zato što je poduzetniku puno značajniji burzovni tečaj njegovih dionica, zato što je političaru puno značajniji ishod idućih izbora nego globalne opomene... To je zabluda koja nam se, kako možemo sve više vidjeti, gorko osvećuje, poručuje 'Nuernberger Nachrichten'. O stanju svjetskog gospodarstva 'Handelsblatt' iz Duesseldorfa piše da se većina političara zapetljava u stereotipe, kad je riječ o pronalaženju rješenja za krizu svjetske privrede ili posljedice globalizacije. Većina karte polaže na razum zemalja izvoznica nafte, OPEC-a i Fed, američku središnju banku. Nastave li zaljevske zemlje održavati stabilnu cijenu nafte, a šef Feda Alan Greenspan za nekoliko posto snizi kamatne stope, nadaju se, moglo bi se spriječiti najgore. No svjetskoj privredi je potrebno puno više od kratkoročno djelotvornih instrumenata. Potrebna joj je koncentrirana makroekonomska akcija trokuta SAD-Europa-Japan, kako bi se dao impuls održivom razvoju. Nažalost još se više razmišlja u regionalnim nego u globalnim razmjerima, razmišlja 'Handelsblatt'. (RDW) GLAS AMERIKE - VOA 29. I. 20001. Iz tiska "Posljednjih osam godina američka vlada ulagala je znatne napore u promicanje poštenih i slobodnih izbora širom svijeta. U zemljama europskog jugoistoka ova je vrsta pomoći bila posebno izražena. Američke vladine i nevladine organizacije i ustanove sponzorirale su niz projekata - od obuke izbornih promatrača, mobilizacije glasača do izravne stručne pomoći strankama. Mora li američka vanjska politika nastaviti s jačanjem demokratskih institucija građanskog društva u inozemstvu sada kad je izabran novi predsjednik? Na ovo pitanje u američkom tisku pokušavaju odgovarati tri poznata vanjskopolitička stručnjaka. Thomas Carothers, potpredsjednik Zaklade za međunarodni mir Carnegie u dnevniku 'The Washington Post' navodi četiri razloga za promicanje slobodnih izbora u inozemstvu. Ta četiri razloga su Meksiko, Srbija, Peru i Gana, zemlje u kojima su stranke demokratske oporbe prošle godine pobijedile na izborima uz znatnu američku pomoć. Mnogi u Americi skeptično gledaju na naše napore u promicanju poštenih i slobodnih izbora. Skeptici upozoravaju da na slobodnim izborima često znaju pobijediti nedemokratski političari ili da nakon njih može doći do etničkog sukoba. Međutim događaji iz ove četiri zemlje pokazuju da je američka pomoć bila vrlo značajna, iako su, naravno, odlučujuću ulogu imale lokalne demokratske snage, smatra Thomas Carothers. Tako ne misli Ted Galen Carpenter, znanstvenik pri institutu "Cato". U komentaru naslovljenom 'Balkan treba napustiti što prije', koji objavljuje bostonski 'Christian Science Monitor', on navodi baš izbore u Bosni i Hercegovini kao primjer neuspješnog američkog angažmana u regiji. U zemlji koja nije ništa drugo nego kolonija međunarodne zajednice glasači već godinama odbacuju umjerene stranke koje se ne temelje na naciji i glasuju za tvrdokorne nacionaliste. U slučaju Bosne i Hercegovine održavanje izbora nema nikakvog racionalnog opravdanja jer stvarna vlast je ionako u rukama arogantnih i arbitrarnih međunarodnih činovnika na čelu s visokim povjerenikom, piše ovaj znanstvenik. On misli da bi administracija predsjednika Georgea Busha morala što prije povući američke snage iz misije u Bosni i na Kosovu. Ako se situacija na Kosovu i u Bosni ponovno destabilizira, američka će javnost za eventualne žrtve kriviti sadašnju vladu, iako se za mirovni angažman odlučila prethodna, Clintonova vlada.(...) (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 29. I. 2001. Pregled tiska "U današnjim britanskim listovima dominira samo jedno pitanje: hoće li ostavka donedavno utjecajnog ministra Petera Mandelsona na premijera Tonyja Blaira imati isti učinak kao što je 1990. ostavka tadašnjeg ministra vanjskih poslova Geoffreya Howea imala za tadašnju premijerku Margaret Thatcher, te hoće li dovesti do njegova pada. Svi listovi na naslovnim stranicama u prvi plan ističu niz izjava britanskih ministara kojima se oni nastoje ograditi od bivšeg kolege Petera Mandelsona, ali i njegovu najavu da će sa svoga imena skinuti ljagu i ukazati na stvarne razloge zbog kojih ga se željelo maknuti iz vlade. 'The Daily Telegraph' na naslovnici objavljuje tekst u kojemu najavljuje razdoblje dubokih obračuna u vladi i na vrhu vladajuće laburističke stranke, dok u redakcijskom komentaru zaključuje kako se gospodin Mandelson u ovoj aferi nedvojbeno pokazao kao budala, ili kao prevarant, ali da je takvima prokazao i druge visoko rangirane dužnosnike, poput premijerova glasnogovornika Alastaira Campbella. Činjenica da je afera oko dodjele britanskoga državljanstva indijskom milijarderu tako posvađala najbliže suradnike premijera Tonyja Blaira govori ponešto i o njemu samom, kaže list, dok njihove međusobne optužbe o lažima najviše govore o najvećoj pojedinačnoj laži na kojoj počiva program nove Laburističke stranke, kaže list. Londonski 'The Times' upozorava na, po svemu sudeći koordinirane, napore više ministara da gospodina Mandelsona, koji je najavio politički obračun radi obnove vlastita ugleda, prikažu kao žrtvu naglog poremećaja psihičkog stanja, a u tom kontekstu izdvajaju izjavu premijerova glasnogovornika Campbella na zatvorenom briefingu za novinare da se gospodin Mandelson doima rastresenim i na čudan način odvojenim od realnosti. Izjave gospodina Campbella objavljene su samo nekoliko sati nakon što je bivši ministar za Sjevernu Irsku, jučer u tekstu koji je napisao za list 'The Sunday Times', optužio svog bivšeg bliskog prijatelja i suradnika premijera Blaira da ga je otjerao iz kabineta prije nego što je dobio priliku da razmotri vlastiti položaj. 'The Times' javlja kako se pretpostavlja da je ubrzo nakon objavljivanja njegova teksta u 'The Sunday Timesu', Peter Mandelson otputovao na kraći odmor u inozemstvo. Dopisnik 'The Timesa' iz Beograda John Phillips jutros izvješćuje o naporima srpskih državnih tužitelja da od nadležnih sudova dobiju rješenje kojim bi se bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića stavilo u kućni pritvor. Pozivajući se na izvore u pravosudnim tijelima, dopisnik javlja kako se protiv Slobodana Miloševića priprema podizanje optužnice za pronevjeru i korupciju državne vlasti, te možda i za ratne zločine i za genocid. Ti koraci uslijedili su samo nekoliko dana nakon što je jugoslavenska vlada povukla postrojbu specijalne policije koja je dosad osiguravala rezidenciju Slobodana Miloševića u beogradskoj četvrti Dedinje. List navodi i izjavu dužnosnika ministarstva vanjskih poslova kako će od sada, ako želi zaštitu, gospodin Milošević morati sam plaćati svoju pretorijansku gardu". (BBC) SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 29. I. 2001. Pokušajte mrežni pristup globalnom rješavanju problema "Ako 'globalizacija' ima zaštitni znak onda je to sigurno ovaj bogati grad, zimsko odmaralište, domaćin godišnjeg sastanka Svjetskoga gospodarskog foruma.(...) U konferencijskoj dvorani velika tema razgovora bila je mračna izjava Alana Greenspana da je gospodarski rast SAD-a 'blizu nule', i što će to iznenadno usporavanje značiti za ostatak svijeta. Uh! Kada bi Davos bio marka paste za zube moglo bi biti vrijeme za angažiranje druge marketinške agencije. Iza kratkoročnih gospodarskih briga, na nekim sastancima i u razgovorima po hodnicima pojavio se dublji problem. Forum se sastaje svake godine dijelom i radi razgovora o velikim globalnim problemima poput okoliša, AIDS-a i širenja siromaštva, no čini se da se rješenje za te probleme više udaljava no što se približava. Najinovativnije razmišljanje, koje sam ovdje čuo o globalizaciji, počinje otvorenim priznanjem da sadašnji napori za rješavanje problema ne djeluju. Globalno se zagrijavanje pogoršava. Afričke siromašne zemlje postaju sve siromašnije i sve ih više pogađaju bolesti. Digitalni jaz između bogatih i siromašnih raste. U tom su smislu prosvjednici u pravu. Ne samo da se ti problemi pogoršavaju nego je i sve jasnije da tradicionalni mehanizmi za njihovo rješavanje neće djelovati. Sporazumi o zaštiti okoliša, multilateralne organizacije, agencije Ujedinjenih naroda - nemaju izgleda. To je provokativno početno stajalište nedavnog govora Jeana Francoisa Rischarda, dopredsjednika Svjetske banke za Europu. On primjećuje da se unatoč summitu u Rio de Janeiru 1992. i protokolu iz Kyota 1997., globalno zagrijavanje pogoršava, a doslovno se ništa ne poduzima. Slično tomu, nastavlja se i sječa tropskih šuma stopom od 1 posto, lovišta ribe sve su siromašnija, a sadašnji međudržavni sustav to, čini se, ne zna riješiti. Da su sporazumi dovoljni okoliš bi već bio spašen. (...) 'Metode iz 19. stoljeća i ritam globalnih sklapanja sporazuma i ratifikacija' jednostavno se ne uklapaju s problemima 21. stoljeća, primjećuje Rischard. Isto tako sumnja i u sposobnost postojećih organizacija poput Ujedinjenih naroda, Međunarodnog monetarnog fonda, pa čak i njegove vlastite Svjetske banke, da same rješavaju velike globalne probleme. (...) I ako netko još zamišlja da će se nekako pojaviti 'svjetska vlada' kako bi nas spasila od tih možda smrtonosnih opasnosti, poruka ovdašnje rasprave o toj temi je bila: Zaboravite. Europska unija ne može shvatiti ni kako donositi odluke koje bi bile prihvatljive za 15 sličnih zemalja. Pa koji je odgovor? Gospodin Rischard se upušta u intrigantan prijedlog. Jedini modeli koji će imati izgleda u 21. stoljeću bit će oni koji dijele mrežne efekte nove ekonomije. Bit će to koalicije zainteresiranih država, privatnih tvrtki i nevladinih organizacija. Oni će koristiti on-line glasovanja kako bi ubrzali svoj rad. I usredotočit će se na uspostavljanje standarda ili normi - umnogome poput neformalnih tijela koja su izgradila Internet bez sporazuma ili zakonskih pravila i regulativa. Rischard ih zove 'mreže za globalna pitanja'. I nada se da će, s vremenom, one davati ocjene kako zemlje i privatne tvrtke uspijevaju zadovoljiti utvrđene norme za zaštitu okoliša i druga pitanja koja utiču na blagostanje planeta. Proces će biti brz i nebirokratski. Premisa je da ćete, ako ne zadovoljite dogovorene standarde, biti istaknuti kao lopov u globalnom gospodarstvu.(...) Kako bi se stvorile te mreže za globalna pitanja, nekoliko moćnih država i organizacija morat će prihvatiti proces - počevši, možda, od Svjetskoga gospodarskog foruma. To bi sigurno dalo sjaj davoškom zaštitnom znaku", piše David Ignatius. NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 29. I. 2001. Načelo Jupitera "Pouka o Jupiteru i volu nije doduše ni u jednoj zbirci zakona, ali uvriježilo se njezino shvaćanje kao naputak za djelovanje. Međunarodna zajednica - ne više od retoričke figure - moskovskom režimu dopušta ono što beogradskom režimu nije dopustila. Čečenija se i dalje pustoši, razorni rat nastavlja se u režiji unutarnje tajne službe a ne vojske. Po državnom nalogu ruski oružnici već 16 mjeseci razaraju temelj opstanka naroda na Kavkazu, pljačkaju, muče i ubijaju, bez da se ozbiljno djeluje na savjest onih koji su za to odgovorni. Parlamentarna skupština Vijeća Europe ukinula je isključenje ruskog predstavnika. Ne zato što bi se stanje na Kavkazu presudno poboljšalo, nego zato što je oportuno biti ljubazan prema Rusiji Vladimira Putina. Kaznene mjere protiv zastupnika među kojima su dokazani demokrati, ionako su u prvom redu pogodile pogrešne a u drugom redu ništa nisu postigle. Bila je to jedina međunarodna sankcija. U Moskvi se iz toga moglo naučiti sljedeće: Jupiter Rusija smije ono što je volu Srbiji u slučaju Kosova - i tek u slučaju Kosova - bilo zabranjeno i zbog čega je srpski narod ratno kažnjen, umjesto predsjednika Miloševića kojega je sam izabrao. Tu nisu posrijedi skandali i poluskandali kojima se opravdava ovakvo ili onakvo ponašanje. Nije riječ o moskovskoj inačici 'unutarnjih stvari', 'kaznenoj akciji protiv terorista' i nije riječ o navodnim beogradskim planovima genocida 'potkova' koji su se pokazali proizvodom tajne službe - dakako tek kad su pridonijeli mobilizaciji javnoga mišljenja. NATO je uz poslušno, povremeno oduševljeno sudjelovanje crveno- zelene vlade vodio svoj zračni rat, kako bi - takvo je pojašnjenje - spriječio genocid. U tu je svrhu Povelja UN-a u više točaka stavljena izvan snage, vlastiti okvir akcija teritorijalno je rastegnut a druge međunarodne ustanove marginalizirane. Među 'kolateralne štete' pripada i kršenje međunarodnog prava. Ipak je veći skandal što se gotovo deset godina nije obraćala pozornost na civilni i nenasilni otpor Kosovara koje je predstavljao Ibrahim Rugova. Možda je potpora njemu putem nevojne intervencije mogla spriječiti rat. No politički establishment nije razmišljao u tim kategorijama, nego tek šačica angažiranih koji su se i inače oteli fatalizmu belicista. To je temeljni problem. Njega se ne može smanjiti na suprotnost od upletanja i smirivanja. Riječ je o sprječavanju rata, u tom smislu o humanitarnoj intervenciji, o upletanju u unutarnje stvari država čiji su protupravni postupci očiti - kršenje obveza za zaštitu ljudskih prava i ljudskog dostojanstva utvrđenih UN-ovim pravilima i mnogim drugim dokumentima. Ujedinjeni narodi nemaju za to nikakav preventivni instrument. Njihova Povelja štiti opstanak država, zabranjuje primjenu sile među državama ali ne polaže puno na postupak s državama koje nad vlastitim stanovništvom provode nasilje. Ta se rupa može popuniti i to ne samo posezanjem za poukom o 'pravednom ratu' koju je 1625. postavio Hugo Grotius. Ona je sadržala šest uvjeta: moralnu svrhu, primjerenost sredstava, procjenu izgleda na uspjeh, pravodobno upozorenje, objavu rata samo od strane ovlaštenih autoriteta i - kao pretpostavku - neuspjeh mirovnih sredstava. Ratovi poput onoga na Kosovu ne koriste onima zbog čije se zaštite (navodno) vode. Štoviše, razaraju i njihove temelje za život, ne dovode do 'rušenje tirana' (Sadam Husein još je na vlasti u Bagdadu) pa ih se stoga ne može više držati 'primjerenim sredstvima'. Potrebna je prevencija, rano prepoznavanje unutarnjeg državnog nasilja. Moraju se uvesti odredbe za provedbu i očuvanje međunarodno obvezujućih utvrđenih vrijednosti i načina ponašanja. A osim sudova koji progone počinjene ratne zločine i kršenja ljudskih prava, moraju se ustrojiti ustanove nadređene državnoj suverenosti, sve do obvezne intervencije nevojnim sredstvima. To ne može biti podređeno tumačenju vrhovne vlasti velikih sila. Mora ga dokinuti. To bi bila zadaća nadnacionalnih parlamenata a osobito Ujedinjenih naroda. No njihova struktura - među ostalim i pravo veta - ide na ruku samovolji velikih, načelu Jupitera. Stoga će se i Rusija civilno nekažnjeno izvući" - zaključuje komentator lista Karl Grobe. AUSTRIJA DER STANDARD 29. I. 2001. Nova jednostavnost i oštriji način postupanja "Richard Boucher u dubokoj je dolini neznanja. 'To je jedno od tih složenih pitanja', obratio se novi glasnogovornik State Departmenta na jednoj od svojih tiskovnih konferencija, 'ne mogu reći da, ne mogu reći ne'. No njegovi su slušatelji željeli znati kako će primjerice izgledati politika prema Kini nove Bushove administracije. (Da, drukčija je. I ne, ona se temelji na odnosima koji su se održali bez obzira na iduća predsjedništva.') Prvi tjedan američke vanjske politike pod Georgeom W. Bushom donio je oboje - i velika očekivanja i tumaranje po magli. Sljedeći bi ipak mogli ponajprije Rusiji, Kini i Europi donijeti više jasnoće nego što su tamošnje vlade željele. Moskva je rano slavila pobjedu Georgea W. Busha i pri tomu obećala povratak dijalogu između 'ravnopravnih velikih sila'. Tako se primjerice izrazio Sergej Karaganov, predsjedajući odbora za obranu i ponadao se da se 'profesionalna Bushova ekipa' neće miješati u unutarnje stvari Rusije. Uhićenje kremaljske eminencije Pavela Borodina u New Yorku prošloga tjedna zbog sumnje za korupciju već je dokazalo suprotno, pa iako se Bushova administracija nije izravno bavila tim uhićenjem, ipak daje okus teških vremena koja Moskvu očekuju s vjerovnicima u svjetskim monetarnim fondovima kojima dominira SAD. No uistinu 'nova jednostavnost' koju propovijeda ministar vanjskih poslova Colin Powell, ukazuje na još pragmatičniji smjer nego u Clintonovo doba. Ono što je važno u odnosu s Rusijom i Kinom samo je odnos snaga, izjavio je Powell. Moskva i Peking su dakle shvatili da se Washington više neće igrati učitelja po pitanjima politike i morala. No način postupanja bi baš zato mogao postati oštrijim. Powell je ponajprije kod saslušanja u senatu dao prepoznati ispravak smjera američke vanjske politike. Većina američkih sankcija nije mnogo postigla, pa se dakle u sljedećim kriznim slučajevima preporuča više opreza. 'Brojite do deset i zatim me nazovite', preporučio je senatorima. Europljani se sada pripremaju za oštru raspravu o planiranom sustavu proturaketne obrane NMD. Na konferenciji o sigurnosnoj politici u Muenchenu ovoga će se tjedna prvi put upoznati s postrojbom oko šefa Pentagona Rumsfelda", piše Markus Bernath. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 29. I. 2001. Bush i Rumsfeld za sustav proturaketne obrane "Američki predsjednik Bush i ministar obrane Rumsfeld potvrdili su želju za ubrzavanjem izgradnje sustava proturaketne obrane. Predsjednik je u petak na večer nakon susreta s guvernerima u Bijeloj kući dao izjavu. Ona je prvi odgovor na pismo kojim je ruski predsjednik Putin pozvao na veću suradnju. Bushov ton bio je sve doli diplomatski. Putinu je ipak obećao pismeni odgovor. Riječ je o tomu da Washington više ne priznaje ABM sporazum iz 1972. koji isključuje izgradnju sustava proturaketne obrane u svemiru. Da se geostrategijsko stanje toliko promijenilo da je sporazum postao nebitan, argumentiraju i predsjednik Bush i ministar obrane Rumsfeld, koji je dodao da Sovjetski savez više ne postoji. Ta pripomena ima politički a ne pravni značaj. Propašću Sovjetskog saveza nisu automatski postali bezvrijedni svi sporazumi koje je sklopio. Da je ABM sporazum u današnjoj konstelaciji bezvrijedan, drži i jedan od njegovih potpisnika, bivši američki ministar vanjskih poslova Kissinger. Sustav proturaketne obrane toliko je ukorijenjen u predodžbe republikanskog vodstva, da se odvraćanje od njega čini nevjerojatnim. Prema Bushu on služi za povećanje snage i autoriteta Sjedinjenih Država u svijetu. Cilj je nova ravnoteža između mogućnosti napada i obrane. Bush se izjasnio spremnim za daljnja smanjivanja američkog arsenala nuklearnog oružja. Washington i Moskva 1993. su se dogovorili o smanjenju atomskih bojnih glava instaliranih na interkontinentalnim raketama, podmornicama i teškim bombarderima na 3500 (Amerika) odnosno 3000 (Rusija). Sjedinjene Države žele dalje smanjivati količinu, bez obzira smanjuje li je i Rusija. Smanjenje ofenzivne udarne snage šećer je koji bi svijetu morao učiniti prihvatljivijim projekt proturaketnog kišobrana", piše novinar lista R. St. FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 25.I.2001. Osovina Berlin - Washington "Osim žaljenja koje izaziva odlazak Billa Clintona i zabrinutosti koju potiče dolazak George W. Busha, mi, drugi Europljani ne smijemo zaboraviti vrlo važan čin. Naime, najveće priznanje novom predsjedniku Sjedinjenih Država odao je njemački socijaldemokratski kancelar Gerhard Schroeder: 'Možete računati na nas', rekao mu je pomalo svečano. A da ne bi bilo zabune, kancelar je dodao da 'Njemačka i SAD mogu i žele uspješno početi rješavati velike zadaće XIX. stoljeća', kako bi bolje vodili Europu u izgradnji njezina prinosa pravednijem svijetu. 'Predsjednik Bush i nova uprava znaju da u Berlinu imaju partnera i prijatelja u kojeg mogu imati puno povjerenje'. Podsjetio je na Marshallov plan, govor Johna F. Kennedyja u Berlinu i ulogu Georgea Busha starijeg u ujedinjenju dviju Njemačka. 'Uloga koju nikad nećemo zaboraviti', odlučno je ustvrdio kancelar. To se priznanje nije puno komentiralo. Ponajprije zato što je, baš prije objave amerikanofilnog programa, Schroeder potvrdio kako se nada da će sljedeća francusko-njemačka inicijativa osigurati dobre izglede za veću europsku 'integraciju', što zapravo ne ide u prilog sadašnjoj francuskoj suzdržanosti. Drugo, zato što se u Francuskoj ne drži puno do veza koje spajaju Njemačku i SAD. Nekad smo se više trudili doznati hoće li Francois Mitterrand mudro čekati njemačko ujedinjenje, nego da procijenimo ulogu Georgea Busha u trenutku kad se Margaret Thatcher plašila 'velike Njemačke', Gorbačov se uznemirio, a sam Helmut Kohl dvojio. Što se tiče veza između Washingtona i Berlina koje stalno jačaju, one su očite poslodavcima s druge strane Rajne, kao i američkim multinacionalnim kompanijama. Gospodarska i financijska razmjena između Nijemaca i Amerikanaca nije nikad bila tako brojna ni tako sveobuhvatna. Ulaganja u oba pravca, udruženja poduzeća, uravnoteženje uvoza i izvoza, postupno su se povećali. 'Ozbiljni' ljudi, kako kažu u klubu u Davosu, jednostavno govore o stvarnoj osovini između Amerikanaca i Nijemaca. To nije 'tandem' (izraz se rabi za veze s Velikom Britanijom), niti 'par' (rabi se za veze s Francuskom), već osovina. (...) Amerikanci su vrlo dobro znali da mogu računati na Nijemce prije nego im je Schroeder to opetovao s toliko buke. Kancelar mora pripremiti skup koji će se 31. siječnja održati u Strasbourgu. Skup na kojemu će se Nijemci, zauzimajući se za izrazito federalnu Europu i koristeći francuski neuspjeh na susretu na vrhu u Nici, potvrditi kao prvaci u izgradnji Europe, uz uvjet da ova više ne bude podložna francuskim protuameričkim hirovima. To je nova činjenica koju će Jacques Chirac i Lionel Jospin teško moći odbaciti zbog njihovih uvjerenja i izborne utrke. Amerikanci su bili sigurni u uspjeh, jer su se u odlučnim trenucima mogli uvjeriti da su se Nijemci u osjetljivim pitanjima odlučivali za Europu, često protiv Francuske. O Iraku, o kandidaturi Butrosa- Ghalija za drugi mandat u UN-u, o mogućnosti da se zapovijedanje NATO-om prepusti Europljaninu, o Mobutuovu nasljedniku, njemačka potpora washingtonskim stajalištima bila je iza kulisa odlučujuća. Danas Gerhard Schroeder, koji je ipak, kao i njegov ministar Joschka Fischer, stari ljevičar, otvoreno ističe: 'Europska unija nije moguća bez oslonca, potpore i jamstva prekoatlantske suradnje'. (...) Čini se da njemačka javnost želi neovisnu Europu i čvrste veze s Francuskom. Napokon, Rajna nije Atlantik i, kao što je govorio De Gaulle, nema čvršće veze od krvi prolivene u zajedničkim nevoljama. Ipak je istina da je europska ambicija, ionako slaba, osuđena da sve više vodi računa o snazi njemačko-američkih veza. A ta ambicija (...) u više pogleda dovodi u pitanje američke interese. To više nisu zadaće iz Jedinstvenog dokumenta i sporazuma iz Maastrichta za dvanaest do petnaest naroda. Ali, velika Europa s dvadeset osam, zatim s trideset tri i, napokon, s trideset i pet članova, morat će osigurati mir, osobito na Balkanu, zahvaljujući 'uskoj suradnji s Rusijom, ne zaboravljajući Ukrajinu, ali i sa zemljama južnog Sredozemlja'. U tu svrhu Gerhard Schroeder, nakon Joschke Fischera, postavlja pitanje ustanova. Kad je riječ o federalizmu, koji on zove integracija, i o odnosima s NATO-om, ne možemo natrag", u uvodniku lista piše Jean Daniel. ITALIJA LA STAMPA 29. I. 2001. Tijesni pokrivač Chiraca i Schroedera "Jacques Chirac i Gerhard Schroeder još spavaju u istom krevetu, ali svatko na drugom rubu, pod jednim tijesnim i poderanim pokrivačem. Tako 'Economist', u jednoj karikaturi, vidi stanje odnosa između Francuske i Njemačke, dvije najveće kontinentalne sile, uoči sastanka na vrhu u Strasbourgu, koji dolazi dva dana nakon današnjeg talijansko-francuskog sastanka u Torinu. No dok se u Torinu poglavito raspravlja o velikim bilateralnim temama, u Strasbourgu je u igri opći politički nacrt buduće Europe. Chirac i Schroeder se susreću prvi put nakon sukoba, povremeno oštrog, na ključnom europskom skupu u Nici. Tada je, formalno, završilo izjednačenim rezultatom: Francuska je postigla da u novom ocjenjivanju nacionalnih težina pri glasanju u vijeću (slavna 'reponderacija') pozicije četiri glavne zemlje ostanu jednake; Njemačka je isto tako uspjela dati vrijednost svojem broju stanovnika, većem od bilo koje druge zemlje u EU-u, sustavom dvostruke većine (država i stanovnika). Zapravo se ocrtala perspektiva velike Njemačke u središtu proširene Europe. A to je probudilo stare zabrinutosti u Parizu. Postoji li onda još povijesna francusko-njemačka 'osovina'? Hoće li Chirac i Schroeder ostati u istom krevetu ili će zatražiti odvojene sobe, makar bili u istoj kući? Strasbourg će nam nešto kazati, bar što se toga tiče. Zapravo, Njemačka izgleda okrenuta prema jednom 'federativnom' skoku, počevši od zemalja koje žele sudjelovati, dok se Francuska boji ostati potopljena u jednoj nadnacionalnoj Europi ('pod njemačkim vodstvom') i spremna je najviše na jedno 'konfederativno' rješenje, te je u međuvremenu odlučna braniti svoje prerogative suverenosti. Politička suprotnost, neizbježno, proizvodi moralna ili psihološka nezadovoljstva. Primjerice, Nijemci se pitaju zašto Francuzi moraju i dalje biti nepovjerljivi prema njima nakon pola stoljeća dokazivanja demokracije i vjere u Europu, sve do žrtvovanja marke za euro. A Italija u svemu tome? Italija je uvijek bila nepovjerljiva prema francusko-njemačkoj osovini i u nekim prigodama joj je pokušala stvoriti protutežu posebnim sporazumom s Velikom Britanijom. Na kraju se, međutim, prilagodila znajući da je to od odlučujuće važnosti za bilo kakav napredak u integraciji. Danas se, međutim, počinje postavljati problem izbora unutar same osovine. Amatova je vlada, nakon oklijevanja, pokazala da je sklonija njemačkoj strani, što se vidjelo u Nici u zajedničkoj inicijativi za jedan program (s federativnim tendencijama) za 2004. To je ispravan put i moramo željeti da njime idu i Amatovi nasljednici, koji god bili. Uz jedno upozorenje. Da se ne misli da jak dijalog s Njemačkom može značiti zauzimanje mjesta Francuske u nekoj novoj osovini, jer Francuska, ipak, ostaje od odlučujućeg značaja za svaku realnu europsku budućnost, te stoga i za svaki projekt Njemačke", piše Aldo Rizzo. RUSIJA SEGODNJA 29. I. 2001. Žele li Rusi hladni rat O budućnosti rusko-američkih odnosa, sa Strobeom Talbottom, bivšim zamjenikom državnog tajnika u Clintonovoj upravi zaduženim za rusko-američke odnose, razgovarao je Avtandil Culadze: "- Koji su, po vašem mišljenju, dobri, a koji loši rezultati Clintonove politike prema Rusiji? = Predsjednik Clinton osvrće se unatrag, jer je uglavnom zadovoljan svojim radom s Rusijom. Njegov je mandat bio vrlo bogat u vanjskoj politici, no nijedan pravac na kojemu je radio nije bio važniji ni uspješniji od razvoja novih odnosa s novom Rusijom. Upoznao sam se s Clintonom prije 32 godine, u jeku hladnog rata. Kada smo bili studenti na Oxfordskom sveučilištu, napisao je studije u kojima je razmišljao o mogućnosti da sovjetski građani jednom izgrade otvoreno, pluralno društvo. (...) Naravno, predsjednik Clinton priznaje da su Rusi u zadnjih osam godina patili od oskudice i nevolja. No oni su i puno toga postigli. Najvažnije je što su stekli naviku da na uobičajen način biraju vođe na svim razinama. Izbori su danas pravilo u ruskom političkom životu. (...) Što se tiče loših rezultata. Rusija i Sjedinjene Države imale su niz velikih nesporazuma u pogledu primjene vojne sile na Balkanu, širenja NATO-a, politike neširenja, napose u svezi s odljevom ruskih tehnologija koje Iranu mogu pomoći da dođe u posjed balističkih raketa i atomskog oružja prije nego to prilike dopuste (mogućnost koja može biti pogibeljna za samu Rusiju). No zahvaljujući svladavanju tih nesporazuma, naši su se odnosi ponekad razvijali i jačali. Osvrćući se na te teške događaje, svjestan sam koja je bila cijena tih napora: naše su vlade utrošile puno vremena za rješavanje međusobnih neslaganja i za sprječavanje nepopravljivog prekida odnosa, da smo zacijelo propustili mnoge prilike za zbližavanje. - S kojim je ruskim čelnicima Clinton volio raditi? = Clinton je radio s ruskim čelnicima koje su izabrali sami Rusi. To je samo po sebi nova pojava. Svih deset Clintonovih prethodnika koji su se susretali sa sovjetskim vođama, razgovarali su s ljudima koje je izabrao Politbiro, a ne ruski birači. Clinton je jako poštovao svoja dva partnera u Kremlju, Borisa Jeljcina i Vladimira Putina. Više je vremena proveo i više je toga postigao s gospodinom Jeljcinom. Clinton vjeruje da će povijest pozitivno ocijeniti Jeljcinov predsjednički mandat. Zašto? Zato što je gospodin Jeljcin, kada bi se pritisak u ruskoj unutarnjoj politici počeo povećavati, pronalazio rješenje koje je odgovaralo demokratskim pravilima. A kada su se javljale teškoće između Rusije i Zapada, Jeljcin je tražio teren za međusobno razumijevanje i gotovo ga uvijek pronalazio, zahvaljujući političkoj odvažnosti i državničkoj mudrosti. - Na kakve bi teškoće, po vašem mišljenju, mogli naići rusko- američki odnosi u skoroj budućnosti? = Danas u Rusiji postoje dvije težnje u politici koje najviše zabrinjavaju. Prva je sve veći pritisak na neovisna glasila koja su krvotok građanskog društva, demokracije i razvoja Rusije sukladno međunarodnim pravilima na području ljudskih prava. Druga je opasnost povećanje pritiska na susjedne države, napose na Gruziju, što svjedoči o tome kako današnja Rusija shvaća svoju međunarodnu ulogu. Polazeći od jačanja tih dviju težnja u budućnosti, javlja se opasnost da Rusija odustane od tih nedostižnih, ali važnih zadaća kao što je međunarodno partnerstvo i integracija. - Postoji li mogućnost da se odnosi između naših zemalja poboljšaju? = Da, ima puno mogućnosti. Prošli smo velik put od ideološkog i geopolitičkog neslaganja, a možemo ići dalje putem jačanja partnerstva na mnogim područjima." OBŠČAJA GAZETA 25. I. 2001. Sizifov posao naroda i predsjednika "Godina dana posve je dovoljna da se prepoznaju obrisi našeg 'novog' političkog pravca. Ti su se obrisi doista pokazali savršeno jasno. To je nasilje u Čečeniji. To je borba za uspostavu državnog (što u nas znači predsjedničkog) nadzora nad glasilima koja je započela uvođenjem cenzure na izvješćivanje o čečenskom ratu i nastavlja se borbom s NTV-om. To je centralizacija državne uprave, ograničavanje neovisnosti glavnih subjekata federacije, izjednačavanje nacionalnih republika i ruskih područja u pravima, uspostava instituta predsjedničkih 'namjesnika', raspuštanje Vijeća federacije kao tijela koje može ograničiti predsjedničku vlast. To je borba s 'oligarsima' kako bi se krupni poduzetnici pokorili predsjedničkoj vlasti. To je 'centrumaško' stajalište vlasti koja se jednako distancira od 'lijevih' i od 'desnih', oslanjanje na specijalne službe i na oružane snage. U vanjskoj politici, to je skupljanje krhotina sovjetskog područja utjecaja poput Sjeverne Koreje i Iraka. Općenito, to je pravac za obnovu uobičajenog ruskog nadzora autoritarne vlasti neovisne od naroda nad društvom. Novo državno znakovlje koje ujedinjuje ruske carske i sovjetske simbole, potpuno je točno odrazilo bit tog pravca. Putinova se Rusija proglašava povijesnom nasljednicom dvaju carstava, trećim utjelovljenjem velike Rusije. Pravac tog razvoja posve je razumljiv. Igrom sudbine, čovjek koji očito nije imao nikakve 'osobite' osobne zamisli, postaje nositelj golemih predsjedničkih ovlasti koje su ograničene zbog zbrke i nereda naslijeđenih od prošlog revolucionarnog razdoblja. Što da učini takav čovjek? Jasno, mora uvesti red. Prvo, to hoće i to želi sav narod umoran od revolucije koju je preživio. Drugo, zamisao o redu vrlo dobro nadomješta nedostatak drugih zamisli, uvođenje reda lako zamjenjuje bilo koji posao. No što je red? Razni narodi i razni ljudi imaju različite predodžbe o redu na koje je utjecala povijest tih naroda i životni put tih ljudi. Što je za Amerikance red (suđenje predsjedniku zbog nedužnih seksualnih nestašluka, iscrpljujuća parnica zbog nekoliko stotina glasačkih listića), za nas je ludost. (...) I kao što Putin nikad neće imati takvu vlast kakvu su imali njegovi prethodnici, tako ni ruska država neće nikad imati moć kakvu je imala prije. Države koje su stvorili monarsi i generalni sekretari bile su velike države. Veličina carskog imperija bila je doista veličina Rusije. Veličina SSSR-a zapravo je bila veličina ideologije u koju su vjerovali engleski lordovi što su dragovoljno postajali sovjetski uhode, i afrička plemena, a ne Rusija. No današnja Ruska Federacija razmjerno je slaba zemlja okružena gorostasima koji se uspješno razvijaju. (...) U mitu o Sizifu ne kaže se kako su bogovi prisilili tog jadnika da uvijek iznova valja uzbrdo kamen koji bi se opet skotrljao. Nije isključeno da Sizif jednostavno nije vidio drugog puta i nije znao za drugi posao. Ići, značilo je za njega ići uzbrdo, a raditi - gurati kamen. Ako razmislimo, i lik našeg predsjednika ima nešto 'mitološko'. (...) Sizifov posao koji je osuđen na propast ne znači da će sam Putin doživjeti osobni neuspjeh i tragičan svršetak (premda je svršetak svih autoritarnih vlastodržaca uvijek pomalo tragičan). Naš je sadašnji predsjednik razmjerno mlad i zdrav, može vladati dugo i otići s dojmom da je kamen gotovo na vrhu brda. No narodi žive dulje od vladara, a narod kojeg Putin vodi i koji ujedno vodi Putina i pokazuje mu put, obvezno će vidjeti kako kamen leti nizbrdo. Što će nakon tog pada ostati na dnu jame, samo Bog zna", piše Dmitrij Furman.