ŠV 23.I.-NZZ-NJEMAČKO FRANCUSKI ODNOSI

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 23. I. 2001. Njemačko-francuska razilaženja "Njemačka bi konačno Francuskoj mogla oduzeti europolitičku inicijativu. Zahtjev saveznoga kancelara Schreodera za novo definiranje njemačko-francuskih odnosa pri čemu se Pariz i Berlin moraju odlučiti za integriranu Europu a ne samo za udruživanje vlada, u proturječju je s većinom dosadašnjih izjava a i s oklijevajućom taktikom francuskoga državnog i vladinog vrha. Moralo bi se misliti i na perspektivu integracije a ne na suradnju vlada, a željena nova kakvoća u njemačko-francuskim odnosima morala bi potaknuti jačanje Povjerenstva EU-a, programatski je izjavio kancelar potkraj tjedna. Time je s francuskog stajališta Fischerova vizija federalne Europe od prošlog proljeća konačno postala službenim njemačkim predmetom pregovora u pogledu na konferenciju vlada EU-a 2004., koja bi prema sadašnjem Schroederovom prijedlogu morala dovesti do europskog ustava. Pariz je, uz faktično odbijanje Fischerovih prijedloga, i prije pokušavao relativizirati njegove predodžbe s pripomenom da se ne radi o službenom njemačkom stajalištu nego tek o pokušaju ministra vanjskih poslova. U prvoj se reakciji na Schroedera francuski ministar vanjskih poslova Vedrine ograničio na opreznu tvrdnju kako se mora očuvati već postignuto i osim toga iskoristiti mogućnosti za široku suradnju svugdje gdje bi zajedničko djelovanje bilo djelotvornije. Suzdržani pragmatizam Francuza kojemu nedostaje idejni plan, u prvom redu smjera samo na ratificiranje sporazuma iz Nice. Njemačko-francuski odnos u međuvremenu se približio niskoj točki iz doba Brandta i Pompidoua početkom sedamdesetih godina. Koliko loše stoji politička koordinacija od stupanja na dužnost lijeve vlade u Parizu, pokazalo se na vrhu EU-a u Nici. Ogorčeno natezanje ponajprije oko težine glasova u Vijeću ministara EU-a između Njemačke i Francuske stvorilo je zlu krv i ima raznih posljedica. Sablast njemačkih hegemonijskih težnja pojavila se u mnogim francuskim komentarima. Da bi se izgladili valovi neraspoloženja i unatoč suprotnoj stvarnosti demonstrativno objavila sloga, nedugo nakon Nice dogovoren je za 31. siječnja poseban sastanak državnih i vladinih vrhova obiju strana u Strasbourgu. Predsjednik Chirac nakon čijeg je stupanja na dužnost prije više od pet godina nastupilo prvo zahlađenje bilateralnih odnosa još u doba Kohla, bez okolišanja je izjavio da je njemačko-francuski odnos 'izvrstan'. Za susret u Strasbourgu, rekao je predsjednik u zabavnoj sporednoj pripomeni u uskom krugu na jednom novogodišnjem prijemu, treba još samo odabrati dobar restaurant. Sadašnje Schroederovo izjašnjavanje za europsku integraciju francusku stranu jednako dovodi u nevolju kao što Fischerov pledoaje za jaku ulogu Amerike u Europi, iznešen u istoj prigodi, mora neizbježno naići na njihovo neodobravanje. Jer ni jedno nipošto ne odgovara francuskom ukusu. Bez obzira na ustrajnu francusku politiku bockanja prema Washingtonu, i Chiracov je berlinski govor u Bundestagu prošlog lipnja kao odgovor na Fischerovu viziju Europe bio zagovaranje ponajprije međuvladinih oblika europske suradnje. Schroederov prijedlog sada prisiljava Francusku da pokaže boju. Koliko je malo proteklih godina bilo zajedničkih njemačko-francuskih inicijativa prije vrhova EU-a, toliko malo je Francuska dosad uz ukočenu kohabitaciju precizirala svoje europolitičke predodžbe. Predsjednik vlade Jospin kojega se, čini se, još manje može pridobiti za europsku integracijsku politiku nego Chriaca, dosad je stalno odgađao načelni govor o Europi. Ministar vanjskih poslova Vedrine, koji taktičkom vremenu daje prednost pred programatskom žurbom, u jednom je načelnom članku prošlog mjeseca objavio svoje predodžbe o 'novom tumačenju francuske vanjske politike'. Članak se sastojao od realpolitičkog opravdavanja trajno važne uloge nacionalnih država koje nisu 'hladna čudovišta' a europske je težnje za ujedinjenjem samo letimično spomenuo. Nacionalno-državna temeljna sklonost Vedrinova vanjskopolitičkog creda u izrazitoj je suprotnosti s klasičnim idealom integracije dosadašnje njemačke europske politike koju i Schroeder, kako se čini, opet provodi. Obnovljeno izjašnjavanje Berlina za Europu može dakako i u dnevnopolitičkoj kućnoj uporabi služiti za ublažavanje svih prigovora u vezi sa sastankom u Nici da se Njemačka kod cincarenja oko glasova i utjecaja također ponašala ponajprije egoistično i time potpirila stare strahove od hegemonije. Da Berlin putom forsirane integracije teži toj hegemoniji, podsvjesna je francuska optužba koja se čini jednako polemičnom kao i neopravdanom. Susret u Strasbourgu čiji organizacijski okvir već ukazuje na smanjenje prvotno očekivanog značenja, može biti prvi ispit Schroederova prijedloga. Činjenica da je kancelar u raspravi Bundestaga o Nici Francusku i dalje nazivao neizbježnim i presudnim partnerom a Fischer govorio o njemačko-francuskom 'stupnju uzleta', ne može zavarati da u europskoj opisnoj simbolici sada ne može biti ni govora o motoru ili tandemu. Francuzi i Nijemci sve više podsjećaju na dvojicu pijanista koji se stalno grade da četveroručno na koncertu intoniraju isti koncert, ali zapravo sve lošije sviraju različite partiture", zaključuje komentator lista Ch. M.