IT-REPUBBLICA-20.1.-ASH-KOMENTAR

ITALIJA LA REPUBBLICA 20. I 2001. Strahovi Europe "Opet smo tu: u Americi dolazi novi predsjednik, a Europu obuzima nemir. (...) Mnogi su europski strahovi, nenadležnost, odvajanje, oslobađanje od obveza, stari, a njihovo nabrajanje podsjeća na redovite rituale prekoatlntskog plemena. Pa ipak je ispravno pitati se nisu li u sadašnjim okolnostim stvari drukčije, ne zbog ponekog posebnog obilježja novoizabranog predsjednika Busha ili njegovih glavnih odgovornih i savjetnika, već zbog sadašnjega povijesnog stanja. Jedan od elemenata ovog posljednjeg desetljeća, a posebice početka i kraja devedesetih, koji zavrjeđuje najviše pozornosti bila je snažna uključenost Sjedinjenih Država u europske događaje. Godine 1999. Sjevernoatlantski savez primio je tri nove europske države i vodio je prvi rat u svojoj povijesti u udaljenom kutu Europe. No zašto je sve to tako vrijedno pozornosti? Jer u povijesti najveći broj saveza nije izdržao poraz zajedničkog neprijatelja. (...) 'U političkom smislu 'Zapad' nikad nije bio prirodna realnost, već je uvelike umjetna struktura', pisao je 1993. Owen Harries, veteran redakcije 'The National Interest'. 'Kako bi to postao, bila je potrebna smrtna prijetnja jednog otvoreno neprijateljskog 'Istoka'. I velika je dvojba hoće li preživjeti nestanak neprijatelja'. Pa ipak je, na neki način, začudo, Zapad dosad preživio. Naravno, moglo bi se tvrditi da je potrebno vrijeme da tako duboke promjene geopolitičke strukture dođu u svijest. Tek je u prosincu, na sastanku na vrhu u Nici, EU počela uistinu shvaćati da se ravnoteža moći između Francuske i Njemačke počela premještati u korist ove druge zemlje, koja je narasla nakon ujedinjenja. Sada, moglo bi se tvrditi, na jednoj obali Atlantika imamo Europu koja je, čini se, izabrala vlastiti put, s jezgrom država u monetarnoj uniji i brojnijom skupinom zemalja koja, kako se čini, namjerava ustanoviti zajedničku vojsku. Dok su na drugoj obali novi predsjednik SAD-a koji osobno nije previše zainteresiran za Europu, državni tajnik koji je i bio uz vojnu doktrinu kojoj je dao ime, ali možda ne bi vodio rat na Kosovu te jedan savjetnik za nacionalnu sigurnost koji je u članku u listu 'Foreign Affairs' naglasio kako se SAD moraju voditi vlastitim nacionalnim interesima. Dvije različite putanje - recept za neslogu? Naravno, opravdano se predviđaju mnoge polemike na dvije obale Atlantika: s europske strane, rasprava između stare degaullističke koncepcije za jaku državu, europske supersile, takmaca Sjedinjenim Državama, protiv liberalnije i atlantskije koncepcije, a na američkoj strani, ako sam dobro shvatio aspekte problema, sukob između unilateralne i multilateralnije vizije uloge Sjedinjenih država u svijetu. (...) No bio bih spreman okladiti se da je u konačnici odnos između partnera predodređen izdržati, iz niza razloga. (...) Mnogo bi se moglo prigovoriti 'Sukobu civilizacija' Samuela Huntingtona, no u pogledu jedne točke autor je sigurno u pravu: nema podjele između europske i sjevernoameričke civilizacije. Drugo, ne smijemo zaboraviti naviku suradnje i institucije izgrađene tijekom više od pedeset godina, šezdeset u slučaju odnosa između Amerike i Velike Britanije. (...) Treći je posebno važan: rasprava koja se trenutačno vodi u Europi pokazuje kako se sve više daje prednost atlantskoj i liberalističkoj viziji.(...) Četvrto: u današnjem svijetu, u najširem smislu, još postoje neprijatelji, mada manje monolitne prirode - terorizam, međunarodna trgovina drogom, siromaštvo (koje proizvodi imigraciju i pritisak izbjeglica na bogatije zemlje), AIDS i 'razbojničke države'. Postoje na kraju i zajednički izazovi i konkurenti, od kojih će najveći, dugoročno, sigurno biti Kina. Što će nova Bushova administracija biti sklonija tu zemlju gledati više kao 'strateškog konkurenta' nego kao 'strateškog partnera', to će veća biti njezina potreba za strateškim saveznicima. Zato se geopolitički kontekst ovog prijelaznog razdoblja na novo predsjedništvo SAD-a u mnogo čemu razlikuje od prethodnih razdoblja. No na kraju, bar što se tiče transatlantskih motiva, rezultati bi mogli biti i ne toliko različiti: to je 'novo što se vraća', kao što se običavalo govoriti u staroj istočnoj Europi", piše Timothy Garton Ash.