NJ 10.I.-FR-NATO I EU

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 10. i. 2001. Cijena rata "Uzbuđenje je veliko. Vojnici su umrli ili teško oboljeli. Donosi li rat naknadne žrtve ili su to samo uobičajene, tragične sudbine, još se ne može reći. No povezanost stoji, pa makar tek kao asocijacija: rat u Europi donosi i troškove. Pa makar samo političke. To je iskustvo novo. Rat za koji su se naoružavali, u Europi je ipak bio sprječavan pola stoljeća. Bilo je tako zvanih zastupničkih ratova u Trećemu svijetu i prije svršetka hladnoga rata poseban vojni oblik, Zaljevski rat sa svojim istoimenim sindromom. No i taj je vođen i uprizoren daleko u iračkoj pustinji. Europski vojnici koji su vjerovali da boluju od sindroma Zaljevskoga rata, izolirani su u bolnicama kao umišljeni bolesnici. Ratovi na Balkanu bili su naprotiv nove kakvoće, jer su se udari mogli čuti iz zapadnoeuropskih glavnih gradova i jer vojnici nisu potjecali samo iz Južne Karoline nego i iz Uelzena. Iznenada se NATO borio ispred vlastitih vrata. S posljedicama po vojni savez. Jer sada se NATO-ovo vijeće u Bruxellesu mora baviti unutarnje političkim raspravama i zemljama EU-a. Problematika prijepornog uranskog streljiva mogla bi se uz dobru volju i inteligentno vođenje pregovora najjednostavnije riješiti. Zabranom ili barem moratorijem do znanstvenog razjašnjenja svih nametnutih pitanja, što kancelar Schroeder traži od svojega veleposlanika u NATO-u. Pitanje je ima li supersila SAD 'veličinu' da u NATO-ovom konsenzusu pristane na taj prijedlog. Bio bi to znak perceptivne i taktičke inteligencije. Jer pri uzbuđenju oko uranskoga streljiva u NATO savezu radi se o egzemplarnom sukobu koji bi najkasnije u predvidljivom prijeporu o proturaketnoj obrani koju planira Bushova administracija mogao biti ne samo razoran za tenkove nego i ugroziti savez. Što će se dogoditi ako SAD ustraje na uporabi DU streljiva i razmještanju obrambenih sustava koje europski partneri NATO-a gotovo jednoglasno drže medicinski ili politički opasnima? Što će biti ako se kod zastrašujućeg unilateralizma starih ratnika Bushove administracije i kod sve veće europske samosvijesti više neće preklapati scenariji prijetnja za svijet između Los Angelesa i Kavkaza? U NATO-u je uvijek bilo sukoba. I miješanje u europske unutarnje politike, primjerice u raspravi o naoružanju, doživljuje se sve češće. No unatoč formalnoj ravnopravnosti svih članica saveza i izričito demokratsko-političkom NATO-ovom ustavu jedno je uvijek bilo jasno: u ozbiljnom slučaju riječ i djelo supersile Amerike uvijek su imali osobitu, čak presudnu težinu. To je, kako dokazuje vođenje balkanskih ratova, još uvijek tako. Međutim, bez prisilnog ujedinjavanja zbog hladnoga rata, upravo ta konstelacija postaje politički problem. To se može riješiti samo potpunom transparentnošću i poštenjem na obje strane - i ako je potrebno, otvorenim iznošenjem unutarnjih sukoba. NATO u kojemu vodeća sila ostalim članicama nameće prijeporno streljivo i scenarije prijetnje, nije partnerski savez. NATO u kojemu europski časnici nestašno gledaju u stranu dok supersila sastavlja zajednički arsenal, nije prikladna ustanova za vođenje rata u demokracijama. Tradicionalno licemjerje iza neravnoteže snaga hladnoga rata ne smije imati budućnost u NATO-u, inače u njemu neće biti ništa 'nova'. Tražiti od Europljana vojne napore a zatim ih sabotirati, također pripada u tu kategoriju kao i glasna kritika američke politike sile bez ustručavanja kad se izriče sa stajališta vanjskopolitičke sposobnosti za konsenzus i djelovanje. Rasprava o cijeni rata stiže slučajno i sa zakašnjenjem, ali mogla bi, ako bude dovedena do kraja, pridonijeti razjašnjenju obrambeno-političkog stanja u Europi. Ponajprije će SAD u NATO-u morati promijeniti svoje običaje, inače će savez lišiti vjerodostojnosti. A države EU-a i u podrobnim će pitanjima morati prakticirati politički konsenzus, inače će opet dovesti u pitanje svoj zahtjev vlastitog sigurnosnog i obrambenog identiteta. U primjeni radioaktivnog streljiva SAD i ostale članice NATO-a moraju sada uvježbavati kako će svoje sve različitije interese staviti u službu europske sigurnosti. I to pod manevarskim uvjetima medijske demokracije" - piše Rolf Paasch.