NJ 9.I.-SZ-SAVEZNIČKI ČISTI RAT

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 9. I. 2001. Glasine o čistom ratu "Razilaženja oko navodnog balkanskog sindroma ima crte panike kojom upravljaju interesi. Činjenice još nisu utvrđene. Poznato je da je NATO tijekom kosovskoga rata ispaljivao streljivo koje sadrži uran. Osim toga u oružanim snagama različitih nacija pojavili su se slučajevi leukemije, također među vojnicima koji su bili razmješteni na Balkanu. No nije dokazano postoji li povezanost između bolesti i uporabe streljiva. Po sadašnjim spoznajama čini se da barem u Bundeswehru nema neobično više leukemije nego u društvu općenito. NATO i Ujedinjeni narodi upozoravali su na ostatke streljiva i prašinu koja sadrži uran, ali su opasnost ipak otpravili kao minimalnu. Čini se da ministarstvo obrane već mjesecima prikuplja činjenice i za veljaču priprema izvješće. Parlament je poslije izjave ministra obrane redovito informiran. Taj se ministar u međuvremenu probudio iz šoka i na raspolaganju je javnosti. Predstavnik UN-a također ispituju zračenje, uzimaju uzorke i na Kosovu i podnijet će izvješće u ožujku. Liječnici i znanstvenici upozoravaju da je zračenje iz ostataka streljiva ili prašine streljiva opasno po zdravlje. S jedne strane. S druge strane ima dovoljno stručnih ljudi koji su spremni posvjedočiti suprotno i ukazuju na korisna djelovanja materijala s osiromašenim uranom. I sada dakle politika: bučna republika navikla je donositi presude iako dokaza još nema. U slučaju Kosova ta je sklonost pojačana, jer se opet može artikulirati nelagoda, osobito raširena u Njemačkoj, koju je rat na Balkanu uvijek izazivao. Napadi s daljine, iz zraka, bitka bez gubitaka među vlastitim vojnicima, pobjeda tobože bez krvi - NATO je nastojao održati mit o čistom ratu, jer je anonimiziranje neprijatelja rat učinilo podnošljivijim i barem u Njemačkoj, općenito pod nadzorom. S raspravom o uranu protivnici rata žele istodobno dokazati dvije stvari: prvo, da to nije bio čisti rat jer se sada vide žrtve. Kao uvijek, civili na ratnom području najviše pretrpe - iako se o njima za sada najmanje govori. I drugo, da su čak vlastiti vojnici obijesno ugrožavani. Tehnolozi za oružje i cinični specijalisti za naoružanje igrali su se zdravljem vojnika - tako reći u perverznom obliku friendly fires. Kao nusproizvod ima tu još i batina za SAD koji je uporabio to osiromašeno streljivo i očito ga je najmanje briga za dobrobit svojih vojnika, da se o zabrinutosti saveznika ne govori. Taj politički dio uranske rasprave opasan je, jer počiva samo na pretpostavci da kosovski sindrom zbilja postoji. Ministar obrane i NATO moraju dakle najprije odgovoriti na sva pitanja i ukloniti dvojbe. Pri tomu će SAD (u teškoj fazi prijelaza na novu vladu) staviti pod pritisak i ustrajati na transparentnosti. Iskustvo sa sindromom Zaljevskoga rata poučava da jednostavan odgovor ne postoji. 1991. je ispaljeno 300 tona uranskoga streljiva. Na Kosovu samo devet tona. Tek ako na kraju ostane sumnja u stupanj opasnosti, streljivo treba uništiti. Ako SAD to streljivo bude i dalje primjenjivao, Europljani će u buduće sami morati voditi svoje ratove. Sigurnosno- političke posljedice bile bi goleme. Ipak tema nije vrijedna histerije. A poglavito ne da bi se napokon dokazala opakost kosovskoga rata" - zaključuje Stefan Kornelius.