FRA-LE COURRIER INT. 4.1.01.ADLER O PUTINU

FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 4. I. 2001. Sretna Nova godina, Vladimire Vladimiroviču! "Prošla je, evo, već godina dana otkako Vladimir Putin upravlja sudbinom Rusije i, premda je prerano za donošenje zaključaka, možemo barem bolje razumjeti postupke, zadaće i granice novog predsjednika čiji je nagli uspon sve iznenadio, počevši od njegovih političkih protivnika Jevgenija Primakova, njegova nekadašnjeg šefa u KGB-u i Jurija Lužkova, dinamičnog gradonačelnika Moskve. (...) Vladimir Putin od svoje je mladosti sanjao da uđe u KGB, gdje je njegov djed pomagao u skromnoj, ali važnoj dužnosti Staljinova kuhara u Kremlju; ali ušao je u nj zahvaljujući intelektualnim sposobnostima, nakon završetka pravnog fakulteta u Lenjingradu, gdje su ga već učitelji poput mladog Sibirca Anatolija Sobčaka, poučavali o poštovanju socijalističkih zakona i prijeziru prema staljinističkom načinu zapovijedanja. Njegovo drugo korisno iskustvo, svršetak carstva koji je dočekao u istočnonjemačkoj pokrajini, u Dresdenu, grubo mu je pokazalo, među ostalim, granice vlasti, a napose vlasti specijalnih služba i neodoljive čari suvremenog razvitka. S ova dva oslonca, Putin je postupno ostvario osobnu sintezu čekističkog ideala (u revolucionarnoj romantičnoj tradiciji Dzierzynskog i Andropova, njegovih najdražih učitelja) i modernizatorske zapadnjačke odlučnosti. Putin se, napokon, vrlo rano sukobio s ruskom mafijom u Sankt- Peterburgu koji je postao leglo mafije u zemlji. Njega i Sobčaka porazila je skupina špekulanata koji su došli iz Moskve, na čelu s novim gradonačelnikom Jakovljevom, saveznikom Primakova i Lužkova, sa sitnim lopovima iz sjeverne prijestolnice. (...) Dok su prvi atentati, planirani protiv obitelji vojnih dužnosnika u Volgodonsku, nedaleko od bojišnice, vrlo vjerojatno djelo Čečenaca, sljedeći atentati u Moskvi, kao i lažna uzbuna u Rjazanju koju je sam Putin osudio nekoliko mjeseci kasnije, nisu bili u njihovu domašaju: dakle, to su provokacije nekih ruskih ekstremističkih snaga. No što su onda htjeli ruski vojnici i policajci koji su ih nedvojbeno počinili? Vjerojatno, prvo se osvetiti i upozoriti moskovske političare - u ovom slučaju Lužkova, Primakova i Stjepašina - da neki vojni krugovi više neće dopuštati novo pregovaranje po obrascu Lebed-Mashadov iz 1996. Putin je zatim okolišao, ali nije preuzeo nadzor nad vojskom u dronjcima kojom je gotovo samostalno zapovijedao general Kvašnjin i njegovi prijatelji. Početak dijaloga s umjerenim čečenskim vođama u kojemu je sudjelovao veliki branitelj ljudskih prava Sergej Kovaljov koncem prosinca 2000., doista je znak da Putin sada želi izaći iz slijepe ulice. Mogućnost za rusko proljeće postoji: mali naftni udar iz godine 2000. napokon je napunio državne blagajne i podmazao motor rasta koji je, protivno svim očekivanjima, već započeo u 1999., nakon devalvacije rublja u kolovozu 1998. Javni se red popravio, a vertikalne i horizontalne feudalne vlasti počele su propadati. U Poljskoj, Rumunjskoj, uskoro zacijelo i u Bugarskoj, na vlast dolaze vlade koje nisu toliko neprijateljski raspoložene, dok je Rusija, u suradnji s Parizom i Berlinom, imala korisnu ulogu u Srbiji, Makedoniji i na Kosovu. Dakle, izlaz je doista moguć. Nadajmo se, kao u zadnjoj slatko- gorkoj komediji Pavela Lungina 'La Noce' (koja ima sretan svršetak), prekrasnoj impresionističkoj slici ruske sadašnjosti, da naši putinovski junaci, premda su iz Sankt-Peterburga, neće na votku i oružje potrošiti nekoliko milijuna dolara godišnjih prihoda koji bi im možda omogućili da razmišljaju o malo svakodnevne sreće. Dakle, sretna Nova godina, Vladimire Vladimiroviču!", u uvodniku lista piše Alexandre Adler.