DNEVNI PREGLED BR. 3. 4. SIJEČNJA 2001.

NJEMAČKI RADIO - RDW 3. I. 2001. S prošlom 2000. godinom, završena je prvi, trogodišnji mandat predstavnika za medije pri Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju u Europi, OESS. Ipak, za bivšeg SPD-e parlamentarca, u Bundestagu, Freimuta Duvea, mandat nije produžen. Ruska Vlada je kao jedina, od ukupno 53 zemlje članice OESS-a, uskratila svoj glas. Duve će međutim, na ovaj dužnosti ostati još do kraja prve polovice ove godine. U današnjem pregledu pisanja njemačkog tiska, prenosimo skraćeni intervjuu s Duveom, kojeg su vodili novinari lista, 'Frankfurter Rundschau'. - Vi ste prije tri godine, stupili na dužnost predstavnika za medije pri OESS-u. Što ste od trenutka postigli? = Važno je da se osigura sloboda medija. Prvi put je jednoj, regionalnoj organizaciji uspjelo da na tome zajedno radi. Vlade moraju računati s time da postoji službena kritika kada se novinari proganjaju. U svakom slučaju još uvijek ima mnogo posrtanja. Mi moramo registrirati porast indirektne cenzure, ali i cenzure koja se obavlja ubijanjem. Ne mogu reći da sam ja bio u situaciji da ubrzam proces slobodnog novinarstva. Međutim povećana je budnost, ali i nervoza pojedinih Vlada. To ne bi bilo moguće bez medijskih organizacija, kao što su, recimo, 'reporteri bez granica', od kojih dobivam provjerene informacije. - Vaš ponovni izbor morao je biti odložen za 2001. godinu jer Rusija nije dala svoj glas. Da li se s ruskom Vladom nalazite u posebnom sukobu ? = Rusija se vrlo zanimala i zalagala za ovu dužnost. Međutim, mi smo u slučaju Čečenije, zatim slučaju potapanja ruske podmornice Kursk, i brojnim drugim pojedinačnim slučajevima morali ruskoj Vladi postaviti kritička pitanja. I tad je u moskovskom Ministarstvu vanjskih poslova s vremena na vrijeme pojavljivalo mišljenje da je OESS-ov opunomoćenik za medije Duve postao čimbenik koji smeta. Međutim, mislim da će se u sadašnjem, neformalno zaključenom, produženju moga mandata doći do zaključka u kojem će i ruska Vlada, iznova glasovati za moj izbor. Do tada, ja u svakom slučaju ostajem u ovoj dužnosti. - Kakvu ulogu igra internet kada je riječ o slobodi medija? = Mi ne bismo imali plebiscitarni karakter da smijenimo, jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, da toliko mnogo mladih ljudi nije bilo u stanju služiti se informacijama s interneta, te da oporbeni političari nisu imali mogućnost da njihov radio B 92, što ga je režim bio zatvorio, dovesti na internet, i on na taj način ovom tehnikom i dalje biti dostupan narodu. Slično je stanje u Iranu, koji ne pripada, zemljama članicama OESS-a, i gdje jedan cijeli naraštaj - prije svih žena, može računalom doći do svjetskih informacija koje opet jačaju njihovu samosvijest, kada je riječ o njihovu prosvjedu. Postoji međutim i negativna pojava, kao recimo kriminalitet u kompjuterskoj mreži, ili zlostavljanja čime će se moja služba u sljedećoj godini morati posebno baviti. - U kojoj se mjeri mogla do sada etablirati sloboda medija na Balkanu? = Na Balkanu središnja tema čak i nije sloboda medija. Problem je mnogo više što su gotovo sve medije politizirale pojedine političke skupine. - Što najviše nedostaje u vašem poslu: javna pozornost ili novac? = Prije javna pozornost. Praćenje našeg posla moglo bi biti intenzivnije, prije svega u medijskoj publicistici. Na kraju krajeva ona se u prošlim godinama znatno povećala, iako osnovna pitanja i dalje ostaju izvan pozornosti, kao i druge inicijative koje služe slobodi tiska. *** Već je započelo odbrojavanje posljednjih godinu dana i za njemačku marku, francuski franak, talijansku liru i čitav niz drugih nacionalnih valuta 12 zemalja takozvanog 'prostora eura'. Jer od prvog dana sljedeće godine euro ulazi i u svakodnevnu uporabu. Dok euro posljednjih dana sve više jača u odnosu na američki dolar - pretekao je već i 94,5 centi, u posljednji tren čuju se sve glasniji izrazi bojazni, što će taj prijelaz doista donijeti. Prema istraživanju njemačkog lista 'Focus Money' čak 70 posto od 1500 ispitanih bi ipak radije ostali kod njemačke marke. Posebno su Klari Schumann (novčanica od 100 DM), Baltazaru Neumanu (50 DM) i ostalom društvu s njemačkih novčanica vjerni na Istoku gdje bi ih rado u novčarkama vidjelo 77 posto bivših stanovnika DDR-a. Čak bi i mladi - maturanti i srednjoškolci - 55 posto radije ostali kod njemačke nacionalne valute. Euro je već stupio na snagu i obični građani nemaju osjećaj kako je njemačka marka već godinu dana tek indeks unutar eura. A što će uvođenje novčanica i kovanica sa sobom donijeti - i to se otprilike zna: 18,7 milijardi maraka - ili ako baš hoćete, oko 9,7 milijardi eura - troškova, i to samo u bankovnom sektoru i sektoru trgovine na malo. Državni tajnik financija, Karl Diller stoga je izjavio, kako je jamačno kako će za sve sudionike uvođenje eura izazvati ozbiljne troškove, ali vladajuća koalicija je sa novogodišnjom čestitkom uputila i jasno upozorenje kako ne namjerava pokrivati nastupajuće troškove. Troškove će snositi onaj, gdje će troškovi nastati. (RDW) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 3. I. 2001. Tri mršave bosanske razine, prilog Ivan Lovrenović. Tri su razine od kojih izravno zavisi bliska i dalja budućnost Bosne i Hercegovine, a ni na jednoj od tih razina još se ne naziru kvalitativno i bitno drukčiji odnosi od onih koji su u cijelom postdaytonskom razdoblju zamračivali perspektive i onemogućavali predviđanja. Prednovogodišnje uspostavljanje nove parlamentarne strukture, politički bastardne i funkcijski unaprijed paralizirane, očevidno ide na ruku svim zagovornicima statusa quo, a SDP-ovu alijansu za promjene, ionako krhku, dovodi pred velike teškoće. Snaga, potrebna za afirmaciju i pokretanje ozbiljnijih integracijskih procesa, gotovo sigurno će i dalje biti bačena u beskrajnoj igri parlamentarnih opstrukcija i apsolutizacije partikularnih etničkih interesa. Druga važna razina, odnosi u najbližemu susjedstvu, jest rasterećena padom Tuđmanova režima u Hrvatskoj i Miloševićeva u Srbiji. No, recentno intenziviranje kombinatorike na relaciji između Banje Luke i Beograda, kao i permanentne nesuglasice oko Bosne unutar vladajuće šestorke i javnosti u Zagrebu, pokazuju kako je još na snazi panetnička logika tzv. 'specijalnih odnosa', umjesto uspostavljanja zdravih, emancipiranih odnosa među susjednim državama. Ni na trećoj razini, bitnoj za Bosnu i Hercegovinu, stvari ne stoje tako da bi građanima ove zemlje otvarali jasne i sigurne perspektive. Riječ je o politici međunarodne zajednice i njezinih predstavnika, institucija i foruma, zaduženih za suupravljanje Bosnom i Hercegovinom. U njihovom djelovanju već je toliko proturječja, nejasnoća pa i očevidno štetnih i kontraproduktivnih postupaka, da to zahtijeva ozbiljnu i sustavnu svakodnevnu kritičku analizu. O tomu sve više govore i inozemni, nepristrani analitičari. Međutim, pošto u Bosni i Hercegovini vlada gotovo posvemašnja odsutnost racionalnih uvida u vlastitu situaciju, svi ovi nedostaci i pogreške međunarodne zajednice bivaju interpretirani i iskorištavani skoro isključivo u svrhu širenja ksenofobije i političke paranoje s pojedinih etničko-partijskih stanovišta. Zanimljivo je primijetiti kako su u tomu podjednako aktivni politički i vjerski prvaci na sve tri dotične strane. U prvu godinu razvikanoga i glamurozno dočekanog kalendarskog New Agea, kao i u novo dvogodišnje izborno razdoblje, Bosna i Hercegovina, očito, ulazi s mršavim izgledima za ozbiljnije promjene, ako do njih ne dođe sinkrono na svim trima spomenutim razinama. (RFE) BRITANSKI RADIO - BBC 3. I. 2001. Pregled tiska "U središtu pozornosti britanskog tiska od međunarodnih je tema i dalje kriza na Bliskom istoku. Tako 'The Guardian' opširno piše o prijetnjama islamističke militantne skupine Hamas usmjerenih na palestinskog vođu Jasera Arafata. Hamas će, kako prenosi list, svoje terorističke akcije usmjeriti protiv samoga Arafata ukoliko on pristane na mirovni prijedlog Billa Clintona. Vođa Hamasa na Zapadnoj obali, Hasan Jusuf u interviewu za 'The Guardian' je rekao kako će gospodin Arafat biti prisiljen odbiti predloženi sporazum. On je dodao kako politička opasnost za palestinskog vođu ne leži samo u sučeljavanju s Hamasom, već u rascjepu unutar njegove vlastite organizacije Fataha koja je od obnove sukoba u rujnu, prema Jusufovim riječima, uspostavila čvrste veze s Hamasom. Također je najavio kako Hamas namjerava obnoviti svoju kampanju samuobilačkih napada na Izrael, poput onih koji su poduzimani od 1994. do 1996. godine. Hamas neće prestati s borbom i bombardiranjem dok se ne okonča okupacija, zaključio je u interviewu vođa islamističke militantne skupine Hamas na Zapadnoj obali Hasan Jusuf. 'The Financial Times' izvješćuje o također teškom stanju u kojem se nalazi čelni čovjek druge pregovaračke strane, izraelski premijer Ehud Barak. On se, kako prenosi ovaj list, sada nalazi pod velikim pritiskom domaće javnosti da prekine bilo kakve daljnje napore za obnovu razgovora. Većina Izraelaca smatra kako gospodin Barak sada, mjesec dana uoči izbora, nema nikakvog prava nastaviti s pregovorima o mirovnom procesu, posebice kada njegova vlada nadzire samo manjinu u tamošnjem parlamentu. Istodobno, kako ističe list, upravo povratak za pregovarački stol i konkretni koraci prema postizanju trajnog mira predstavljaju jedinu nadu gospodina baraka uoči predstojećih izbora. Analitičari procjenjuju kako bi samo to moglo povećati Barakove izborne šanse. 'The Independent', pak, situaciju oko pregovora za mir na Bliskom istoku ocjenjuje vrlo kritičnom, te podsjeća na riječi bivšeg izraelskog pregovarača Urija Savira koji je svojedobno u Oslu kazao kako između značajnog napretka i velike katastrofe na Bliskom istoku postoji vrlo tanka linija. Britanski tisak komentira vijest da su SAD potpisale sporazum o osnutku prvog Međunarodnog krivičnog suda. Tako 'The Guardian' u jednom od svoja dva komentara taj potez ocjenjuje pokušajem Billa Clintona da uoči odlaska iz Bijele kuće preko noći izgradi svoje predsjedničko nasljeđe. Joan Smith u svojem komentaru naziva ga, pak, hipokritom. Novi srpski premijer suočava se s velikim problemima, piše današnji 'The Financial Times', te će zbog odluke Vrhovnog suda o ponavljanju izbora u 19 općina morati odgoditi konačno sastavljanje nove srpske vlade. No, to ponavljanje izbora, kako ističe list, neće utjecati na konačni izgled parlamenta u kojem donedavna oporba ima više od dvotrećinske većine. Sam novi srpski premijer ističe kako će njegova vlada biti vlada reformi, te kako je potrebno ostvariti politički konsenzus, te prevladati nesporazume koji su često negativno utjecali na odnose unutar koalicije. Gospodin Đinđić je najavio kako namjerava radikalno smanjiti broj ministara, te kako će njegova vlada biti najjeftinija koju je Srbija ikada imala. kada je riječ o prioritetima nove srpske vlade to će, prema Đinđićevim najavama, ponajprije biti stvaranje stručnoga povjerenstva koje će istražiti zloporabu državnog novca, te pripremiti prijedloge zakona u cilju borbe protiv korupcije. Kada je riječ o najavljenim reformama, kako smatra list, Zoran Đinđić je sebi i svojoj vladi zadao nimalo jednostavnu zadaću. On mora uništiti i postojeći sustav zasnovan na nepotizmu i pljački, koji su poharali većinu državnih tvrtki i banaka, potom reformirati korumpirane policijske snage i postaviti temelje održiva gospodarskoga razvoja". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 2. I. 2000. Putin i ruska vanjska politika u 2000. Prilog Eve Conant. 2000. je bila godina u kojoj je svijet upoznao novog ruskog predsjednika - Vladimira Putina - čelnika koji je vanjsku politiku stavio na prvo mjesto svojih prioriteta. Gospodin Putin je podcrtao želju da obnovi ruski prestiž u međunarodnoj diplomaciji, ali istodobno je vodio politiku ruskog interesa u takozvanim 'zemljama koje izazivaju zabrinutost', kao što su Sjeverna Koreja i Iran. Naša izvjestiteljica iz Moskve razmatra kako je i zašto gospodin Putin započeo svoju vanjskopolitičku kampanju obilazeći zemlje koje su bile bliske negdašnjem sovjetskom bloku. Ruski predsjednik Vladimir Putin 2000. je godinu proveo putujući po svijetu - razgovarajući o raketnom sustavu sa Sjevernom Korejom, pokušavajući pomoći oko uspostave mira na Srednjem istoku, skupljajući potporu zemalja kao što je Kina za suprotstavljanje američkim planovima za izgradnju proturaketnog štita. Njegov je predsjednički mandat započeo predstavljanjem nove ruske vanjske politike, a tijekom devet mjeseci gospodin Putin je više proputovao nego što je njegov prethodnik Boris Jeljcin u nekoliko godina. Cilj te nove ruske vanjske politike bio je osigurati Moskvi respektabilno mjesto u novom svjetskom poretku i to bez ignoriranja gospodarskih ograničenja koje ima Rusija. Gospodin Putin je opisan kao europski orijentiran političar, odnosno kao čovjek više zainteresiran za integraciju Rusije u Europu nego za praćenje američkih inicijativa. Isto tako 2000. godina je pokazala jasna nastojanja za obnavljanjem veza s nekim sovjetskim saveznicima kao što su Kuba, Sjeverna Koreja, Iran ili Libija - dakle, zemalja koje Zapad smatra 'otpadnicama od međunarodne zajednice' bilo zbog nuklearnih prijetnji, bilo zbog navodnog sponzoriranja terorizma ili nedostataka demokracije. Na kraju godine vanjskopolitička inicijativa predsjednika Putina nastojala je popuniti svu vanjskopolitičku prazninu nastalu zbog turbulencije na američkoj političkoj sceni. On je tako znao iz Sjeverne Koreje poručiti da ta zemlja nije nuklearna prijetnja za Sjedinjene Države ili je nastojao srednjoistočne čelnike nagovarati da započnu razgovore nakon višetjednih nasilja na palestinskim područjima. Politički analitičar Andrej Kortunov kaže da je gospodin Putin više nacionalist i domoljub nego njegov prethodnik Boris Jeljcin koji je više pratio diktate vanjskopolitičkih ciljeva zapadnih zemalja, nego što je ispunjavao vlastite ruske potrebe. Do toga je u velikoj mjeri, kaže naš sugovornik, došlo zbog prodemokratskog imidža na kojem je gospodin Jeljcin temeljio svoju vlast. = Gospodin Putin je više oportunist, veći je pragmatičar, a može se reći, i veći je cinik nego Boris Jeljcin. Jeljcin je bio uvjereni antikomunist. Putin, naravno, nije komunist, ali on, također, nije ni antikomunist. Upravo zbog toga on može sebi dopustiti i putovanje u Sjevernu Koreju ili na Kubu - što si njegov prethodnik jednostavno nije mogao dopustiti. Sergej Markov, direktor Instituta za političke znanosti, kaže da na gospodina Putina Rusi gledaju kao na nekoga kome je rusko gospodarstvo važnije od ideologije - na primjer - on kaže da će Rusija poduzeti unosnu prodaju oružja Iranu unatoč očekivanim osudama Zapada. Analitičari kažu da prodaja oružja zemljama kao što su Iran, Libija, Sirija i Sjeverna Koreja mogu Rusiji donijeti godišnju zaradu veću od 450 milijuna dolara, što bi nadoknadilo eventualni financijski gubitak uzrokovan potencijalnim američkim sankcijama. = Putin nije car poput Jeljcina. On je pragmatični menadžer koji pokušava voditi rusku vanjsku politiku ekonomskim, a ne ideološkim motivima - kaže Sergej Markov. Međutim, neki politički analitičari ističu da je predsjednik Putin koji je nekoć radio u KGB-u, zapravo više vođen ideologijom, ali drukčijom ideologijom nego što je to bio Boris Jeljcin, jer pokušava zaliječiti psihološke rane ruskih političara koji su duboko frustrirani jer drže da su izgubili 'hladni rat'. = Zato ćemo ponekad moći vidjeti i njegov paranoidni antiamerikanizam - kaže neovisni analitičar Andrej Piontkovskij. Naglašavajući da predsjednik Putin pokušava održati određenu političku ravnotežu, za što kao primjer može poslužiti pomilovanje od 20-godišnje zatvorske kazne američkog državljana Edmunda Popea osuđenog za špijunažu, gospodin Piontkovskij podsjeća i na suprotan primjer. Riječ je o nedavnoj tragediji ruske nuklearne podmornice Kursk, jer ruska Vlada uporno inzistira da se Kursk sudario s nekim stranim plovilom i da je to bio razlog potonuća. = To je priča za inozemstvo - tvrdi Andrej Piontkovskij. Mislim da ukoliko se ta laž stalno ponavlja da će ruski dužnosnici zaista i sami početi vjerovati u nju zbog toga što im je teško prihvatiti istinu. Razumijevanje svijeta kao konfrontacije između Amerikanaca i Rusa psihološki je komotnije prihvatiti nego prihvatiti realnost u kojoj se nalazi naša ekonomija ili prihvatiti sadašnju poziciju Rusije u svijetu. Predsjednik Putin je energično prihvatio takozvanu novu vanjsku politiku. S velikom popularnošću koju predsjednik Putin uživa kod kuće, on ima mnogo bolji reiting nego ostali čelnici u novije doba ruske povijesti i čini se da su njegovi ciljevi u vanjskoj politici dobrodošli u Rusiji, iako možda izazivaju određenu zabrinutost. (VOA) SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 3. I. 2000. Povratak u budućnost: globalizacija raste i politizira se "Globalizacija je revolucionarna sila koja će opstati. No globalizacija slijedećih 10 godina biti će drukčija od one posljednjih 10. Vanjska politika morat će se manje usmjeravati na gospodarsku stranu globalizacije a više na onu političku. Tijekom 1990-tih, u prvoj fazi globalizacije, gospodarstvo je bilo na prvom mjestu. Nakon deset godina, zemlje diljem svijeta su ukinule gospodarski nadzor, izmijenile sredidbu industrija i liberalizirale gospodarstva. Dok su tržišta kapitala iskazivala svoju moć, vlade su počele misliti kako nemaju mnogo moći nad vlastitom sudbinom. No kako ulazimo u drugo desetljeće globalizacije, zemlje su shvatile kako ograničenja kapitalizma nisu niti približno snažna niti predvidljiva kako su mnogi to vjerovali. U Europi, vlade reformiraju svoja gospodarstva zadržavajući svoj status države s punim socijalnim osiguranjem. (...) U međuvremenu, u pregovorima glede svega, od genetski modificirane hrane do kulturnih zbivanja, gospodarstvo zauzima mjesto iza politike. Europljani su odlučili kako žele platiti cijenu u neučinkovitosti za vlastite političke vrijednosti. Ignoriranje političke dimenzije globalizacije već je imalo svoju cijenu. Nigdje ovo nije bilo očitije nego kada je u pitanju gospodarska kriza Istočne Azije krajem 1990-tih, posebice u Indoneziji. Nakon te krize, MMF i Washington pomogli su svrgnuti režim predsjednika Suharta, nadajući se da će uslijediti radikalne gospodarske i političke reforme. Umjesto toga, čitava je zemlja utonula u siromaštvo. Gospodarstvo se smanjilo gotovo za pola, brišući tako 20 godina gospodarskog rasta, bacajući desetke milijuna ljudi ispod granice siromaštva i uvlačeći zemlju u etnička nasilja. Treba uzeti u obzir i suprotnu sudbinu Malezije, koja se oporavila od istočnoazijske krize jednako brzo kao bilo koji od njezinih susjeda unatoč zadrtosti njezina diktatora, Mahatira bin Mohamada. Jedan je indonezijski intelektualac ovo tužno komentirao: 'Mnogi u mojoj zemlji željeli bi da je Suharto učinio ono što je učinio i Mahatir - usprotivio se MMF-u i krenuo vlastitim tempom. U tom bi slučaju danas bili u mnogo boljem gospodarskom stanju.' Ili, npr. trgovina. Pregovori glede širenja globalne trgovine zaustavljeni su. Zemlje trećeg svijeta vjeruju da su bez nekih koncesija Zapada ti pregovori postali jednosmjerna ulica u kojoj samo oni otvaraju svoja tržišta. No zapadne zemlje ne žele se odreći domaćih subvencija (...) bez obzira na to koliko iskrivljuju globalna tržišta. Globalizacija ide samo do te granice. Tu je zatim i Srednji Istok, gdje zavodljivost globalizacije nije imala velikog uspjeha. Bill Clinton, Shimon Peres i drugi naslikali su sliku novog Srednjeg Istoka zasnovanu na suradnji, gospodarskoj međuovisnosti i rastu. No Jaser Arafat razumije da u takovom svijetu palestinska vlast, a ni on osobno, ne bi napredovali. Zemlje kao Irska i Izrael imaju velike koristi od dostupnosti globalnog gospodarstva pa preuzimaju i političke rizike. No većim dijelom svijeta vlada politička elita koja se ne usuđuje liberalizirati jer bi time ugrozila svoju vlastitu moć - sjetimo se Afrike, Središnje i Južne Azije. Za njih globalizacija nije prilika nego prijetnja.(...) Globalizacija je dominantna sila u današnjem svijetu i izrazito progresivna. No kada se Washington zalaže za gospodarsku liberalizaciju, na umu bi trebao imati politički kontekst u kojem pojedine zemlje i režimi postoje. Kada pokušava proširiti slobodnu trgovinu, mora se zalagati i za političke kompromise s ciljem unaprjeđivanja pregovora. Kada je u pitanju Europa, npr., morat će koristiti politička uvjeravanja kako bi modificirao stavove EU-a glede poljodjelstva, da se sankcije glede Iraka ni ne spominju. Konačno, postoji i druga strana globalizacije. Krvava raskršća slijedećeg desetljeća biti će mjesta na kojima će se globalizacija sresti s terorizmom. Svi krasni aspekti razvoja novog gospodarstva - sve niže cijene, manje granica, laka komunikacija - pomažu međunarodnim teroristima i kriminalcima jednako kao i poslovnim ljudima. A samo dobro vođena sila - vojna, gospodarska i politička- može se suočiti s ovom novom prijetnjom. Posljednja era globalizacije, krajem 19. stoljeća, također je bila brza. I tada su nastale fantastične tehnologije - struja, npr., koja je promijenila svijet. I ona je mnoge izbavila iz siromaštva. Ta je era završena ne lošim gospodarstvom nego lošom politikom- nacionalističkim suparništvima koji su doveli do Prvog svjetskog rata. Danas je gospodarstvo globalizacije u dobrom stanju. Politika nije", piše Fareed Zakaria za New York Times a prenosi list. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 3. I. 2001. Život bez NATO-a "Državni tajnik nove uprave, Colin Powell, i savjetnica za nacionalnu sigurnost slijedećega predsjednika, Condoleezza Rice, iznijeli su glavne probleme vanjske politike s kojima se očekuju suočiti. Nema iznenađenja. Glatki prijenos vlasti. Uobičajene općenitosti: Srednji Istok, Irak Sadama Huseina, potreba da američki vojni resursi, koji su sada nategnuti diljem svijeta, budu rasterećeni, te uvjeravanje američkih saveznika da se Amerika ne namjerava izolirati. Iz svega nedostaje priznanje da je moćni savez na kojemu počiva veliki dio američke politike suočen s ozbiljnim poteškoćama. NATO, naime, osigurava sigurnost Europe već pola stoljeća. NATO je i dalje neophodan za trajnu stabilnost. Pa ipak, danas njegovoj solidarnosti prijete neke od njezinih europskih članica. 15 zemalja - članica EU-a potvrdilo je svoju namjeru da osnuju vlastitu vojnu silu, 60.000 vojnika koji bi bili spremni za odlazak na teren do 2003. godine. U nju bi bili uključeni kontingenti nacionalnih vojski(...), uvježbani i opremljeni za godinu dana službe u sklopu misije koju bi odredila EU. Ovo bi moglo uključivati i prevenciju sukoba, humanitarnu pomoć, rješavanje kriza i jačanje mira kao ono na Kosovu. Cilj, tvrde Europljani, jest rješavanje vlastitih sigurnosnih pitanja bez pomoći Washingtona, posebice kada su u pitanju stvari koje nisu od izravnog američkog probitka. Pitanje je kako bi se ovo uklopilo u sam NATO. Osnovni pokretač programa jest Francuska, koja želi samo najlabaviju vezu sa savezom. Ona posebno zahtijeva u potpunosti neovisno osoblje za planiranje i pothvate koje određuje i vodi EU. Francuska je desetljećima u ime europske autonomije nastojala smanjiti američki utjecaj u Europi. Godine 1954. Francuska je izumila Zapadnu Europsku Uniju kao obrambenu zajednicu koja isključuje SAD. WEU je na kraju stopljen s EU-om, čija članica također nije SAD. Godine 1966. predsjednik Charles de Gaulle izbacio je stožer NATO-a iz Pariza i izvukao svoju zemlju iz vojnoga zapovjednog ustroja koji je integrirao NATO. Zbog svega toga, ni Gaulle ni njegovi nasljednici nisu promijenili činjenicu da bi tijekom hladnoga rata europska sigurnost bila iluzija bez američkog sudjelovanja u NATO-u. A kada se Jugoslavija 1991. raspala, Francuzi i Britanci nisu ništa poduzimali sve dok SAD nije počeo sa zračnim napadajima, a u Daytonu sklopljen mirovni sporazum. Godine 1999. opet je SAD bio taj koji je vojnom akcijom istjerao Miloševićeve srbijanske 'etničke čistače' s Kosova. Iako su Europljani snosili najveći dio tereta na Kosovu, vojna kampanja je bila gorko poniženje. Bez američke moći - koja je iskazana kroz NATO(...)- sve bi propalo. Većina Europljana svjesna je ovoga i žele da njihova nova vojna sila djeluje preko NATO-a(...). Francuska, velika nacija koja odbija suočiti se s činjenicom da je drugorazredna sila, ne može promijeniti činjenicu da se europska zračna obrana danas sastoji od 18 američkih AWACS zrakoplova. Može se podrugivati američkoj supersili nazivajući ju 'hyperpuissance', no prošla bi desetljeća prije nego što bi se Europa mogla mjeriti s njom i opstati sama. Stručnjaci tvrde da bi vojni proračuni u tom slučaju trebali biti povećani za (...) 50 posto čak i samo da bi se započelo s dugo odlaganom modernizacijom. Europa bi trebala prokrčiti sebi put kroz niz kontradikcija. (...) Što se tiče uskladbe sigurnosnih ciljeva NATO-a i EU-a, osam od 19 članica NATO-a ne nalazi se u EU-u a EU se nalazi u procesu širenja na više od 20 zemalja. Nacrt europske obrane i sigurnosne politike (...) čak ni ne postoji. Postoji stvarna opasnost da bi ovaj pokus mogao zasjeniti i potkopati učinkovitost NATO-a kao jedine europske utvrđene, iskušane sigurnosne organizacije i temelja Zapadne zajednice. Opasnost je u tome da vojna i gospodarska sila SAD-a ne mogu učiniti ništa s time u svezi. Mnogi Europljani istinski su uplašeni time da bi se SAD još jednom mogla okrenuti od njih kako bi se bavila vlastitim problemima. Uvjeravanja nisu dovoljna. Potrebne su finese da bi se iskorijenile sumnje i strahovi koji sada iskrivljuju hvale vrijedan cilj- europske integracije na svim područjima", piše Richard C. Hottelet. THE LOS ANGELES TIMES 3. I. 2000. Putin izaziva zabrinutost "Ruski predsjednik Putin popularan je čelnik. Bio je strog prema pobunjenoj Čečeniji, učinivši tako Ruse ponosnima na vojnu moć svoje zemlje. Umirovljenici ponovno dobivaju svoje mirovine a gospodarstvo je u porastu. To je za većinu Rusa, za koje je kolaps Sovjetskog Saveza značio nesigurnost i siromaštvo, najbitnije. Ono što Rusima nije tako bitno, a Washingtonu jest, Putinova je sklonost autoritarnom vladanju, koja se očitovala u njegovom nemilosrdnom napadu na političke slobode i sve veću netoleranciju prema kritikama medija. Prva godina na vlasti 48-godišnjeg predsjednika rezultirala je različitim gospodarskim postignućima i demokratskim štetama. Putin je pokazao svoju predanost gospodarskom napretku inzistirajući na tako potrebnoj poreznoj reformi(...). Ovo su dobri rezultati no nekadašnji član KGB-a svoju zemlju svakoga mjeseca sve više vuče nazad u doba Sovjetskog Saveza - jake, centralizirane moći i snažne netolerancije prema kritici. Putin je pokušao uvjeriti strance kako ne pokušava poništiti demokratska postignuća Rusije, tvrdeći: 'Uvjeravam vas da nema opasnosti da će čitavi ustroj demokratskog društva kakav je stvoren u posljednjih 10 godina biti uništen.' No njegova zamisao demokracije ona je u kojoj središnja moć nema konkurencije. Umanjio je ovlasti regionalnih guvernera a na izborima koji su održani prošlog mjeseca pomogao je zaposliti vojne i sigurnosne dužnosnike kao čelnike područnih uprava. Ruski mediji koji se nisu slagali s načinom na koji je Kremlj vodio rat u Čečeniji skupo su platili. Andrej Babicki, izvjestitelj Radio Free Europe koji je kritizirao kampanju uhićen je prošloga siječnja i držan u zatočeništvu nekoliko tjedana, i nije se znalo gdje je. Neovisna Tv mreža- NTV, Media Most-a, zauzeta je a njezin je vlasnik, Vladimir A. Guzinski, nakratko zatvoren. Guzinski se sada nalazi u španjolskom zatvoru čekajući izručenje, a ruske su porezne vlasti pokrenule pravni postupak s ciljem likvidiranja NTV-a. Prema Putinovom mišljenju, zadaća medija jest davati punu potporu njegovu režimu. To je pojašnjeno prošloga rujna kada je Kremlj objelodanio novu vladinu doktrinu glede informacijske sigurnosti. Ruski liberali ju vide onakvom kakva jest: režim sankcija protiv kritički raspoloženog tiska. Putinov energični image i njegova uvjerenost da je Rusija velika sila koja ponovno treba zauzeti svoje mjesto u svijetu kod kuće su ga učinili popularnim. No nedemokratske metode koje koristi, Rusiju vuku unazad a to bi trebalo brinuti skoru Bushovu upravu i njezine zapadne saveznike. Jasno je da bi odlučna demokratska Rusija bila izazov, no autoritarna Rusija prijetnja je globalnoj sigurnosti", stoji u uvodniku lista. FRANCUSKA LE MONDE 3. I. 2001. Uspostava američkog proturaketnog štita zapet će o Kinu "Strategijska doktrina koju novi poglavar Bijele kuće želi provesti u djelo temelji se na programima National Missile Defense (NMD) i Theater Missile Defense (TMD) koji se međusobno dopunjuju, a Sjedinjenim bi Državama trebali omogućiti da jamče vlastitu sigurnost i sigurnost svojih saveznika od raketnih napadaja iz neprijateljskih zemalja i terorističkih skupina koje posjeduju takvo oružje. Washington je već ponudio Japanu da se okoristi njima kako bi se zaštitio od napadaja iz Sjeverne Koreje i planira da Tajvan uključi u sustav. Poput Rusije na europskom području, Kina se žestoko usprotivila toj zamisli koja bi poništila njezine najnovije napore na putu da postane vjerodostojna balistička sila. To bi, prema njezinu mišljenju, značilo poticati Tajvan da se konačno oslobodi pokroviteljstva Pekinga nad otokom. 'Proturaketni štit' mogao bi biti prva provjera vanjske politike republikanskog predsjednikovanja. U Aziji će George W. Bush, barem koliko i u Europi, imati teškoća da provede strateške zamisli koje je zagovarao u predizbornoj utrci: povlačenje kopnenih snaga koje sudjeluju u operacijama očuvanja mira i provedba programa 'proturaketnog štita' koji bi trebao odvratiti svaku opasnost od napadaja na SAD ili njegove saveznike. Jer, TMD na kojemu se temelji ta strateška doktrina, ponajprije otvoreno napada crte loma koje je Clintonova diplomacija htjela izbrisati. 'Može se reći da će političke prepirke poput ljudskih prava i demokracije biti manje, dok će se povećati vojni nesporazumi oko pitanja kao što je Tajvan, obrambene rakete i nadzor nad oružjem', rekao je sredinom prosinca kineski strateg kojeg navodi 'New York Times'. Ukratko, Peking je svjestan da je došao do točke u kojoj lijepe fraze Billa Clintona o uspostavi prividnog 'strateškog partnerstva' između Washingtona i Kine neće biti dovoljne da prikriju konkretno neprijateljstvo između današnjih kineskih interesa i američkih životnih interesa na drugoj obali Tihog oceana. Jedini je pravi partner SAD-a na Dalekom istoku - osim Južne Koreje, gdje je raspoređeno 37 tisuća američkih vojnika - Japan. Ovaj potonji bio je u najmanju ruku razočaran 'kineskim tropizmom' kojeg je pokazao Bill Clinton i njegova vlada. On je zato s odobravanjem dočekao izbor g. Busha mlađeg koji je u nekoliko navrata istaknuo da od arhipelaga kani načiniti glavno uporište američke politike u Aziji. Ta politika nije moguća bez jačanja japansko-američkog saveza čija je prvotna svrha bila da obeshrabri pustolovni duh zemalja poput Sjeverne Koreje, koja službeno nije odustala od nabavke suvremenog balističkog oružja, unatoč neodređenim obećanjima koja je u zadnje vrijeme vrhovni poglavar Kim Jong-il davao američkoj upravi kojoj izlazi mandat. (...) Kineski se čelnici pak plaše da bi se njihova moć vojnog zastrašivanja Tajvana mogla smanjiti nakon uključivanja otoka u TMD; i, istodobno, da će biti uvučeni u utrku u naoružavanju koja je još skuplja od sadašnjih napora u modernizaciji vojske. Poticaji neovisnosti Tajvana, koji bi mogli dovesti do proširenja TMD-a na otok, 'ozbiljno bi pogoršali kinesko-američke veze', kažu kineski dužnosnici. Imenovanje g. Rumsfelda u ministarstvo obrane povećava njihovu zabrinutost, to više što ovaj nema puno predrasuda o Kini. Dok sjevernoistočna Azija očito zauzima prvo mjesto među zadaćama buduće američke vlade, ista bi ju ocjena trebala potaknuti da dvostruko poveća oprez prema 'grickanju' koje je za dvaju mandata Billa Clintona provodila Kina u pravcu njezine južne periferije - u Južnom kineskom moru i prema Indijskom oceanu, preko Burme. (...) Što se tiče potkontinenta, štit nije najveća briga Indije koja se osjeća nepozvana u raspri i koja napose očekuje hoće li g. Bush nastaviti politiku njegova prethodnika prema njoj i Islamabadu, kako bi pokušao ukloniti napetost između dvojice susjeda koji su ujedno i nuklearne sile. No, na koncu, zabrinutost koju su članovi nove američke momčadi više puta očitovali zbog uspostave u SAD-u sustava obrane od terorističkog raketnog napada, tiče se također azijskog gorja gdje se skrivaju neki zakleti neprijatelji Washingtona, među kojima i muslimanski milijarder saudijskog podrijetla Usama Ben Laden", piše Francis Deron s izvjestiteljima iz Pekinga, Tokija, Bankoka i New Delhija. Euro: odlučujuća godina "Zbog duljine procesa na koncu smo zaboravili: godina koja počinje završit će se konačnim prijelazom na euro, zajedničku valutu dvanaesterih europskih zemalja. U sljedećih će dvanaest mjeseci trebati svladati više zapreka praktične i tehničke naravi, kako bi se cilj napokon dostigao. Kao i druge nacionalne valute, franak će 1. I. 2002. ustupiti mjesto zajedničkoj valuti, ali će službeno prestati postojati tek 17. II. 2002. u ponoć. Takozvano razdoblje dvostrukog optjecaja između ovih dvaju nadnevaka, omogućit će da se zamijene novčanice i kovanice, da se kupuje za franke u gotovu novcu, ali će povrat najčešće biti u eurima. Banke će do 30. VI. besplatno obavljati zamjenu, vjerojatno samo za svoje klijente, dok će u zadnjoj fazi Banque de France primati kovanice tri, a novčanice deset godina. Stručnjaci misle da će tom prigodom isplivati na površinu 150 milijarda franaka koji su se uglavnom čuvali u novčanicama od petsto i dvjesto franaka, bilo da su se skrivali u čarapi, ili su sumnjiva podrijetla. To je zgodna prilika za bankarske ustanove koju prati opasnost od mogućeg pranja novca. Kako god bilo, s novim tisućljećem započinje novo doba u povijesti. Nikada se u prošlosti takav novčarski prevrat nije istodobno dogodio u tolikom broju zemalja. Nikada također sličan događaj nije bio toliko važan na političkom i na gospodarskom polju. Jaka Europa, u koju se zaklinju Predsjednik Republike i premijer u svojim novogodišnjim porukama, znatno ovisi o njezinu uspjehu. Etape koje dolaze, bit će odsudne za dotične narode i za predodžbu koju će s budućim naraštajima stvoriti o europskoj izgradnji. To je još jedan razlog da se zabrinemo za dobar raspored susreta utvrđenih u kalendaru monetarnog zaokreta u ovoj odlučujućoj godini. To više što je ona već obilježena pripravom za parlamentarne i predsjedničke izbore 2002. Bilo da sve prođe dobro, ili da se, naprotiv, dogodi nezgoda, rezultati bi mogli trpjeti. Euro ulazi u promjene zdraviji nego što je bio prije nekoliko mjeseci. Premda je od uvođenja 1. I. 1999. izgubio dvadeset posto vrijednosti naspram dolara, sada se približava paritetu zbog usporavanja američkog rasta. Hoće li to biti dovoljno da narod prihvati novu valutu? Do sada je prijelaz na euro bio stvar tehnokrata i središnjih banaka. Sada je to stvar svih nas, u svakodnevnom ponašanju i reakcijama. Na koncu, sve ovisi koliko su javnosti kadre da se prilagode", piše u uvodniku lista. LES ECHOS 3. I. 2001. Schroeder superstar "'Ova je godina bila dobra za našu zemlju. Imamo razloga da novu godinu dočekamo s optimizmom i povjerenjem u vlastite snage'. U čestitci koju je 31. XII. upravio svojim sugrađanima, Gerhard Schroeder nije propustio da izrazi zadovoljstvo prilikama u zemlji, u kojoj je 'u 2000. otvoreno više od petsto tisuća radnih mjesta, a u zadnje dvije godine milijun radnih mjesta. Nakon pobjede na izborima rekao je kako bi htio da o njemu sude po rezultatima u borbi s nezaposlenošću: bilo mu je teško reći naglas da na sljedeću godinu gleda 's optimizmom i povjerenjem', ali s obzirom na sjajno raspoloženje, čini se da nije bio daleko od takvog mišljenja... Naime, njemački se kancelar više no ikada čini siguran s obzirom na opće izbore u jesen 2002. 'Više od 60 posto Nijemaca misli da vlada dobro radi. To je prvi put da se jedna momčad na polovici mandata našla na toj razini', rado ističe Gerhard Schroeder koji je za sada, čini se, nepobjediv u utrci za kancelarsku dužnost. Nakon Kohlova razdoblja koje je pod kraj obilježio 'Reformstau' (zastoj u reformama), bivši je ministar-predsjednik Donje Saske dokazao da je 'Macher', čovjek kadar da pokrene stvari. Istina, puno mu je pomoglo neobično iznenađenje kada je Hans Eichel u proljeće 1999. došao u ministarstvo financija kao zamjena za nepredvidljivog Oskara Lafontainea. Premda su ga u početku držali za lakrdijaša, novi je ministar nametnuo socijaldemokratima strog stegovni program, a zatim i poreznu reformu koja Njemačku vraća u konkurentnu poreznu utrku i koja bi trebala potaknuti temeljit preustroj rajnskog kapitalizma. Gerhard Schroeder koji se prije izbora hvalio da je 'prijatelj poslodavaca', tako je potvrdio svoj ugled liberalnog reformatora među odličnicima javnog mišljenja i u gospodarskim krugovima. Istodobno je ovaj bliski suradnik direktora Volkswagena znao biti obziran prema pristašama zaštite okoliša. Zbog njega su progutali nekoliko gorkih pilula, a najgora je bila sudjelovanje njemačke vojske u sukobu na Kosovu. No popustio im je u napuštanju nuklearne energije, reformi prava na državljanstvo, homoseksualnoj zajednici i uvođenju ekološkog poreza. (...) Točka na 'i' bio je velik uspjeh ovog Europljanina iz računa na susretu na vrhu u Nici, kada je Francuze pustio da se ulove na pitanje različitog broja glasova naspram Njemačke u Europskom vijeću. U zamjenu za očuvanje statusa quo u svezi s ovim pitanjem, uspio je povećati razliku u broju zastupnika u Europskom parlamentu i dobiti 'sigurnosnu pričuvu' koja vodi računa o demografskoj važnosti njegove zemlje u Vijeću. U sučeljavanju s Francuskom napose se istaknuo kao zagovornik malih zemalja i novih demokracija na Istoku, osobito Poljske. (...) Za sada je teško reći koji bi mu oporbeni vođa mogao zapriječiti put. Mlada predsjednica Kršćansko-demokratske stranke (CDU) Angela Merkel nije položila ispit; Edmund Stoiber, ministar- predsjednik Bavarske prevelik je tehnokrat, a mnogi ga Nijemci doživljavaju kao prevelikog Bavarca-konzervativca. Kada je riječ o Rolandu Kochu, ministru-predsjedniku Hessena, koji bi mogao biti novi predsjednik CDU-a, on je zaglibio u financijskim skandalima svoje stranke. Kancelar kojemu odjednom sve uspijeva, ima ipak previše političkog iskustva da bi mislio kako je sada sve sigurno. Iskustvo propasti CDU-a nakon otkrića tajnih blagajna koncem 1999., pokazuje da je javnost jako prevrtljiva. Kriza kravljeg ludila koju je njegova momčad - ali i odgovorni ministri u saveznim pokrajinama, osobito u Bavarskoj - u početku loše svladavala, mogla bi biti pogubna. (...)", piše Vincent de Feligonde, izvjestitelj lista iz Berlina. AUSTRIJA DIE PRESSE 4. I. 2001. Europa - što sada? "Komentari o Nici su prošli, različite objave pobjede rasplinule se a europska se svakodnevica opet vratila. Postoje dakako različiti komentari o francuskom predsjedavanju a odgovarajuća očekivanja od Šveđana za idućih pola godine već su formulirana. No pravo je pitanje što očekujemo od Europe. Najprije treba pričekati kako će nova američka vlada pod Georgeom W. Bushom uopće odrediti svoj odnos prema Europi. Željeli mi to ili ne, naš će dnevni red ovisiti o tomu. Ako neki tonovi iz izborne borbe postanu stvarnost, primjerice da će se SAD vojno povući iz jugoistočne Europe, to će, željeli mi to ili ne, utjecati na europske odluke. Moguće će to potaknuti napore da EU a time i kontinent postanu suvereniji. Ako EU mora stupiti na Balkan umjesto SAD-a, morat će ubrzati proces vojnog osamostaljivanja. Treba pričekati želi li to SAD uistinu, jer time će doći i do prividne diobe NATO-a. Austrija je po tim pitanjima više li manje po strani, jer ne možemo određivati naš vlastiti sigurnosni položaj, budući da je i nova vlada pitanje NATO-a proglasila tabuom, jer se bez socijaldemokracije odnosno neutralnosti jednostavno ništa ne može pokrenuti. Treba pričekati kako će drugi svladavati europska pitanja. Neki još uvijek to ne žele shvatiti, no pitanju proširenja približili smo se ravnini do cilja. Terminski plan Povjerenstva EU-a je izrazito gust, u iduću jednu i pol godinu želi sva otvorena pitanja raspraviti barem s luksemburškom skupinom. To pak zahtijeva da se najprije članice EU-a međusobno dogovore koje im je stajalište. Prvi oprezni tonovi saveznog kancelara Schroedera u pogledu slobode kretanja osoba ukazuju da će razilaženje u EU možda biti silovitije nego sa zemljama kandidatima. Za to je nedvojbeno potrebna koordinacija: koordinacija između zemalja članica i koordinacija u zemljama članicama. Za saveznu vladu počinje jamačno ne baš jednostavna faza, jer ipak na području slobode kretanja i financija treba utvrditi stajališta. Da bismo ih proveli, u EU trebamo imati i prijatelje. To pak zahtijeva odlučan nastup a ne vječne prijetnje vetom ili referendumom. Bodrenje nije upućeno vladi, nego i pokrajinskim vijećima, pokrajinskim čelnicima i građanskim inicijativama koji su u zadnje vrijeme jako utjecali na vanjsku politiku. Daleko je važnije riješiti otvorena pitanja. Proširenje nam pruža priliku za oživljavanje graničnih područja, uspostavljanje prometnih veza i daljnje oživljavanje gospodarstva. Nadati se da u politici postoji jasno pozicioniranje, jer samo ona može postići ono što je bez daljnjega moguće, naime, proširenje Europske unije pretvoriti u apsolutni dobitak za Austriju. No da bi se to postiglo, treba napraviti domaće zadaće. Posve je jasno da će se pri tomu riješiti problem koji bitno određuje prvu polovicu XXI. stoljeća. Pitanje je naime postoji li Europa uopće kao samostalna jedinica. Nije odviše reći da se od nedavno i stalno krećemo na raskrižju u budućnost Europe" - piše Erhard Busek, vladin dužnosnik u EU. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 3. I. 2001. Veliki brojnik, mali nazivnik "Željezo treba kovati dok je vruće: u zadnjoj minuti Amerikanci su se sjetili te izreke. Potpisali su sporazum o utemeljenju međunarodnoga kaznenoga suda - i time osigurali svoj utjecaj na provedbene odredbe i postupke. Ako se dakle sada oblikuju propisi, Amerikanci će voditi glavnu riječ. Scenarij se može promatrati jednim nasmiješenim a drugim uplakanim okom. S jedne strane: svjetski sud bez SAD-a ne bi uistinu bio svjetski sud. S druge strane: odredbe suda sada će biti slabije nego što je planirano. Od kaznenih djela o kojima tamo treba raspravljati, formulirana su tek dva: 'ratni zločini' i 'zločini protiv čovječnosti'. Treći, 'agresija', još nije opisan. Vojni napadaj kao u Panami, po sadašnjim je kriterijima bio agresivan čin. SAD će provesti mjere opreza koje će ih tu izvesti izvan opasne zone. I pokušat će postići dobiti imunitet za svoje vojnike u ratovanju kako poslije pothvata sličnih kosovskomu, ne bi morali odgovarati zbog bombardiranja civilnog stanovništva. Možda će Amerikanci provesti i svoj stari zahtjev: da svjetski sud smije stupiti u akciju ako ju odobri zemlja porijekla vojnika. SAD je 139. potpisnik. To puno znači. Međutim kod računanja razlomka nije važan samo brojnik, nego i nazivnik. A zajednički će nazivnik sada postati manji" - zaključuje komentator lista pra. DIE TAGESZEITUNG 3. I. 2001. Teško održavanje imidža "Od početka godine Rumunjska doživljava novu čast ali i teret: zemlja preuzima predsjedanje Organizacijom za sigurnost i suradnju u Europi (OESS). A to je više od formalnog čina turnusne promjene. Jer zemlja sada mora izdržati europsko vatreno krštenje. Taj izazov, čini se, u Bukureštu podcjenjuju. Novi rumunjski predsjednik države Ion Iliescu u tomu vidi ponajprije 'najbolju priliku Rumunja da postanu poznati u inozemstvu'. Međunarodni bi gremij dakle u prvom redu trebao ispolirati imidž, nedavno jako oštećen izborima. Pri tomu je upravo OESS izrazio zabrinutost zbog izbora u studenom. Jer za desno ekstremnu stranku velike Rumunjske glasovalo je skoro 20 posto. Ultraši su time postali po jačini druga stranka u novo odabranom parlamentu. Jedan od tih velikorumunjskih zastupnika, Ilie Ilascu, mogao bi se pobrinuti za najveće probleme na međunarodnom parketu. Jer Ilascu od sredine 90-ih godina u Transnistriji koja se odcijepila od Rumunjskoj susjedne zemlje Moldavije, sjedi u zatvoru. Zbog velikorumunjske agitacije. Upravo u tom sukobu između Moldavije i Transnistrije OESS već godinama pokušava posredovati kako bi među ostalim postigao da se tri tisuće ruskih vojnika povuče iz Transnistrije. Iz tog ionako već zamršenog meteža, velikorumunjski nacionalisti poput Ilascua, pokušavaju izvući korist: stalno bubnjaju za priključenje Transnistrije i Moldavije Rumunjskoj. Ilascuov bi mandat stoga mogao pokvariti planove nove rumunjske diplomacije koja se unutar OESS-a želi i mora boriti ponajprije za slobodu kretanja, ljudska i manjinska prava, osiguranje mira i političku stabilnost u istočnoj Europi. No kako će Rumunjska prevladati raskorak između nacionalnih i međunarodnih interesa, vidjet ćemo" - piše komentator lista William Totok.