IT - 22. XII. L'UNITA - AIDS I SAD

ITALIJA L'UNITA 22. XII. 2002. SAD i lijekovi protiv AIDS-a: kada politika mora slušati tržište "Odvjetnik Bob Zoellick, predstavnik američke vlade ostao je zatečen širinom prosvjeda koje je izazvala odluka Washingtona da uskrati lijekove protiv AIDS-a siromašnim zemljama. Kako bi smanjio napetost najavio je da će Sjedinjene Države nastaviti pregovore u sjedištu WTO-a počevši od 11. veljače. Nedostaje 50 dana. Prema podatcima iz 2002. u cijelom će svijetu od AIDS-a umrijeti oko 420 tisuća osoba. A od njih će 95 posto, odnosno oko 400 tisuća umrijeti u siromašnim zemljama i posebice u Africi. A ako će potom pregovori koje je najavio odvjetnik Zoellick trajati tjedan dana, ili dva ili tri, svakog će tjedna umirati, u siromašnim zemljama, još po 56 tisuća osoba, a oko 100.000 osoba će oboljeti od AIDS-a i početi misliti na skoru smrt. Ako pregovori neće imati ishoda, kako sve upućuje, onda se moramo prilagoditi na to da imamo, u siromašnim zemljama, još tri milijuna mrtvih svake godine (no možda i više) i oko 5 milijuna novooboljelih. Ova računica uzima u obzir samo AIDS, najpoznatiju bolest, ne i malariju, tuberkulozu i još desetke bolesti (od kojih su neke uzrokovane zagađenjem vode) koje anonimno siju deset puta više žrtava od AIDS-a. Ako u računicu uvedemo i te niže bolesti moramo se priviknuti na ideju da će 2003., u siromašnim zemljama, nestati broj osoba jednak barem polovici talijanskog stanovništva iz jednostavnog razloga što lijekovi previše koštaju. Zapravo, ne koštaju previše, jer njihova proizvodnja ne traži mnogo novaca, nego koštaju prava koja se, po zakonu , uplaćuju velikim farmaceutskim industrijama. Mnogi intelektualci i političari Sjedinjenih Država se pitaju: 'Zašto Amerika prema ispitivanjima javnog mišljenja izaziva toliku antipatiju u svijetu? Je li to zavist, jesu li to ostatci komunizma?'. I u drugim zapadnim zemljama, uključujući Italiju, često čitamo o desničarskim komentatorima iznenađenim određenim antiamerikanizmom koji se širi čak i izvan starih komunističkih krugova. Kako se to objašnjava? Samo spretnošću protuzapadnjačke propagande? U ovoj priči o lijekovima protiv SAD-a dojme se dvije stvari: zaprepašćujuća jednostavnost mehanizma i prostodušna reakcija onih koji ga brane. Mehanizam je ovaj: farmaceutske industrije 20 godina imaju pravo po svojoj volji nametnuti cijene lijekovima koje su patentirali. Da nije tako gotovo bi sve zemlje na svijetu bile u stanju liječiti AIDS kako se liječi ovaj na zapadu, odnosno nadzirati bolest 20 ili 30 godina umjesto tri ili četiri. No izrazito visoke cijene koje nameću industrije sprječavaju siromašne zemlje da kupuju lijekove koji su im potrebni. No u siromašnim zemljama danas živi 95 posto oboljelih od AIDS-a: dakle, stvarnost je ta da je čovječanstvo u stanju nadzirati AIDS ali to ne čini radi nekih trgovinskih pravila. Identično pravilo vrijedi za mnoge druge bolesti koje gotovo na zapadu više ne postoje ali kose milijune mrtvih u siromašnom svijetu. Prije nekog vremena jedna fronta organizacija iznijela je slijedeći prijedlog: pustimo industrijama njihove patente, dakle i mogućnost prikupljanja kapitala i možebitno da dio tih dobiti troše na istraživanja, no smanjimo trajanje patenata s 20 na 5 godina. Industrije bi izgubile vrlo malo novca, jer se gotovo sve zarade ostvaruju na najnovijim proizvodima; a istodobno bi siromašnima bila zajamčena mogućnost uporabe novijih i stoga učinkovitijih lijekova. Prijedlog je međutim smatran nepromišljenim i maksimalističkim: usmjeren na uzdrmavanje čvrstoće tržišnog sustava. No prije godinu dana pod velikim međunarodnim pritiskom zaključen je sporazum između svih zemalja koji nije utvrđivao nikakvo pravilo već je 'preporučio' iz humanitarnih razloga obzir spram najsiromašnijih zemalja koje se bore protiv AIDS-a, odnosno prekid pravnih procesa protiv onih koji su proizvodili lijekove bez licence. Amerikanci su sada stavili veto na tu preporuku, kao što su stručnjaci već predvidjeli. Prostodušnost komentara gotovo da raznježuje. Linnet F. Deily je jedna otmjena teksaška gospođa, Bushova prijateljica, godinama je u vrhu američke industrije i danas je veleposlanica SAD-a u WTO-u (Svjetskoj trgovinskoj organizaciji odgovornoj za ove odluke), jučer je izrekla slijedeću izjavu: 'Da smo se držali sporazuma iz 2001. (odnosno preporuke, op.ur.) riskirali bi prodaju po niskim cijenama i lijekova protiv neinfektivnih bolesti poput raka, astme ili dijabetesa'. Shvaćate li prema kakvoj bi katastrofi išli? Svijetu bez pravila, gdje bi siromasi mogli liječiti i rak, koji je društveno posve neopasna bolest! Svijet za lukavce... Prirodno niti jedna osoba zdravog razuma ne može si dati razumno objašnjenje ni američke odluke ni izjave gospođe Deily. A s europskim političkim kanonima nitko ne može shvatiti ni razlog tolike upornosti u tome da se sebe učini omraženim u svijetu. Nije li stup makijavelističke politike osvajanje naklonosti, pristajanja? Dvoji li netko da, kada bi danas cijelo čovječanstvo bilo pozvano na referendum o lijekovima protiv AIDS-a, da bi Bushova odluka bila odbačena s 90 ili 95 posto glasova? I onda? Objašnjenje možda stoji u odnosu koji se već učvrstio u Americi, dakle i na zapadu, između tržišta i politike. To je odnos koji ne prihvaća kompromise. Politika mora slušati, pa i plaćajući izrazito visoke cijene. Ne postoji niti jedan problem s kojime bi se moglo baviti i rješavati ga izvan odgovora na ovo vrlo jasno pitanje: 'Hoće li tržišta izvući dobit iz ovog rješenja?'. Tržištima danas odgovara blagi porast mortaliteta od AIDS-a. Bush to ne može spriječiti. A mi koji pred tim događajima osjećamo određenu antipatiju za Busha osuđeni smo biti smatrani nepopravljivim antiamerikancima, piše Piero Sansonetti.