IT - 18. XII. AVVENIRE - EUROPA, GLOBALIZACIJA ITD.

ITALIJA AVVENIRE 18. XII. 2002. Europa treba gledati na jug "Serge Latouche je profesor ekonomije, ali u domovini je uvijek stvarao misli na marginama 'ekonomske akademije' jer je uvijek prioritetnom smatrao kulturalnu bitku u odnosu na 'rat brojkama'. Jedan primjer; raskrinkati jezične prijevare sakrivene u izrazima poput 'održivog razvoja'. U posljednja dva stoljeća je zapravo, podsjeća Latouche, razvoj uvijek suprotan ideji održivosti, jer je nametao iskorištavanje prirodnih i ljudskih resursa kako bi iz njih izvukao najveću dobit. Danas je stari koncept preobučen s jednom patinom ekologije, koja umiruje zapad i skriva polaganu agoniju planeta. 'Jedinstvena misao' tržišta poništava i nacionalne identitete: želimo ista dobra te smo stoga svi jednaki. Rješenje prema Latouchu? Poglavito dekolonizirati naš imaginarij od mitova napretka, znanosti i tehnika. - Profesor Latouche, je li moguća jedna druga Europa? = Kako sam objasnio mnogo puta, još od prvih intelektualnih razmjena s Italijom mojoj se pozornosti snažno ukazala oporba sjever-jug, i jedan, pretpostavljeni, možebitni, savez između talijanskog juga i juga svijeta. Neki zazivaju neku vrstu 'pobune' juga, kako bi se u Europi izbjeglo nesretnim otpacima američkog zastranjenja, te globalne 'marketizacije' čiji je simptom uznemirujuća 'macdonaldizacija', ali koju snažno šire naše zemlje i cijeli planet. Mislim, ipak, da je to jednostavno jedno od nasljeđa zagovaranja trećeg svijeta toliko živog u velikom dijelu talijanske kulturalne rasprave. Talijanski jug funkcionirao bi, dakle, kao 'kulturalni most' prema Mitteleuropi, jedne grčko- latinske Europe, ali i arapsko-rimske, polazeći od sjeverne obale Sredozemlja. Izgradnji zamišljenog obzora te druge Europe, snažan doprinos dali bi Španjolska, ali i Portugal, Grčka, Albanija, zemlje bivše Jugoslavije kao i dio Francuske. Moći ćemo kazati ne Europi eurobirokrata, mondijaliziranih burzi, središnjih banaka, eura, prisilne amerikanizacije, u ime sredozemnih ideala suživota, tolerancije, obitelji, vremena za život i smrt. No kazao sam i ponavljam: u neku drugu Europu, kao ni u neku drugu Italiju ne vjerujem. Ne vjerujem ni da će je revitalizirati borba za takozvani 'europskog socijalni model' ili 'posebnosti'.(...) - No postoji li alternativa razvoju u pravcu kojega ste vi naznačili? = Alternativa se sigurno ne može roditi nepredloživim vraćanjem natrag, i ne može se, uostalom, uobličiti u neku vrstu 'jedinstvenog mišljenja'. Postrazvojno doba je nužno pluralno. Radi se o traženju oblika 'procvata' u kojima materijalno blagostanje, uništavatelj okoliša i društvenih veza, neće biti prioritet. Drugim riječima, radi se o ponovnoj izgradnji, pronalaženju novih kultura. Bez unaprijed predrasuda spram bogatstva novih mogućih društvenih deklinacija, kada će kreativnost i ljudska um biti oslobođeni ekonomističke i razvojne hipoteke, mogu se odmah utvrditi dva oblika alternativa: 'jenjavanje gozbe' i lokalizacija. U odnosu na prvo jedan podatak je već dobiven: naš se sustav neće moći samoproizvoditi još dugo. Potrebna je sva vjera klasičnih ekonomista kako bi se moglo misliti da će znanost budućnosti riješiti sve probleme, i da je zamisliva neograničena održivost prirode pomoću znanstvenih otkrića.(...) - Je li moguće prevladati, istjerati tržište kakvo poznajemo? = Svjetsko gospodarstvo zahvaljujući ustanovama Bretton Woodsa, sa sela je otjeralo milijune i milijune ljudi, uništilo je njihov stari način života, smanjilo njihova sredstva za preživljavanje, kako bi ih bacila i nagomilala na periferijama trećeg svijeta: oni su 'brodolomci razvoja'. Te su osobe primorane organizirati se slijedeći jednu drugu logiku. One moraju izmisliti, a u nekim slučajevima su to i učinile, drugi sustav od početka do kraja. Ja sam ta iskustva nazvao 'neformalnom ekonomijom'. No prostor koncepta 'neformalnog' koji nas zanima, nije ograničen toliko na gospodarstvo koliko se on odnosi na drugačije društvo. Ekonomsko nema, kao takvo, svoju autonomiju. Ono je razliveno, uključeno u jednu društvenu dimenziju i, posebice, u složene mreže kakve strukturiraju afrička sela. Radi toga pojam 'domaća društva' bolje predstavlja ta iskustva od pojma 'neformalne ekonomije'.(...) Trebamo dakle, činiti suprotno od Penelope: noću tkati to društveno platno koje mondijalizacija i razvoj danju paraju.", razgovarali Monica Di Sisto i Alberto Zoratti.