RU IZVESTIJA 15. 12. 2002. IRAČKI DISIDENTI

RUSIJA IZVESTIJA 15. XII. 2002. Saddamovi se protivnici ne mogu dogovoriti o budućnosti zemlje, piše Vladimir Dunaev. "Irak će postati demokratskim društvom, koje neće biti prijetnjom susjedima. Doduše, dogodit će se to po svrgavanju Saddama Husseina, izjavili su sudionici londonske konferencije koja je u nedjelju okupila predstavnike glavnih iračkih opozicijskih skupina i udruga. Imali su dva dana da zanemare bezbrojne nesuglasice i da stvore jedinstvenu frontu protiv diktatora. Ipak nisu izašli na kraj ni s tom jednom zadaćom. Kurdi traže više autonomije, monarhisti - uspostavu krune, šijiti - ne puštanje Amerike u zemlju. Potpredsjednik Iraka Taha Jasin Ramadan na sve je to izjavio kako 'vodstvo zemlje ne obraća pozornost na takozvanu opoziciju'. Nekoliko organizacija je posve bojkotiralo londonski skup pod izlikom kako 'opoziciju pokušavaju nadzirati Washington i London'. Doista je SAD i aktivno sudjelovao na konferenciji koja se dotad odgađala tri puta - irački su oporbenjaci uporno odbijali sjesti jedan s drugim. Ali sad kad Amerikanci najavljuju nezadrživ udar po Iraku, možda su se uplašili da će se budućnost Iraka rješavati bez njih. Prije godinu dana u Bonnu su se stotine afganistanskih vođa s mukom ali ipak dogovorile o stvaranju nove prijelazne vlade. Ali Irak nije Afganistan. O tome se izaslanik Washingtona - Amerikanac iračkog podrijetla Zalmaj Halilzad - sam uvjerio u Londonu. Stvarnu snagu - kako političku, tako i vojnu - znače samo dvije kurdske i jedna šijitska stranka. Demokratska stranka Kurdistana Masuda Barzanija i Domoljubni savez Kurdistana Džalala Talabanija nadziru naftom bogati sjever Iraka, snagom vojske od 25 tisuća vojnika. Samo što su od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća češće se sukobljavali jedna s drugim nego s iračkim režimom. A Visoko vijeće islamske revolucije u Iraku djeluje u susjednom Iranu i povremeno upada na susjedni teritorij. Kurdi danas uživaju široku autonomiju, koju će im teško itko dati. Osim toga, Barzani je u Londonu izjavio da 'iračka opozicija može upravljati zemljom bez vanjskog upletanja'. Proiransko Visoko vijeće također ne prihvaća američku pomoć. Praktički bezuvjetnu lojalnost Americi zasad pokazuju skupine čiji lideri trideset godina nisu bili doma. Može se pretpostaviti kolikim utjecajem oni raspolažu u samom Iraku. U SAD-u su, vjerojatno, već shvatili da je posao na ujedinjenju iračke oporbe - pusto traćenje vremena. Bijela kuća više računa na čovjeka (njega, istina, tek treba naći), koji uživa popularnost u iračkoj vojsci. Samo u tom slučaju može se izbjeći kobna regionalna podjela na kurdski, šijitski i sunitski dio. Makar taj čovjek trenutačno bio u najbližem Saddamovom okruženju - glavno je da bude spreman surađivati s Amerikom".