DNEVNI PREGLED BR.238 13. PROSINCA 2002.

GLAS AMERIKE - VOA 12. XII. 2002. Tisak Christian Science Monitor objavljuje naslov Bang-bang! Mrtav si - što podsjeća na dječje igre u kojima svi ratuju, a pogiba se samo u mašti. List pod tim naslovom postavlja retoričko pitanje: kako djeluju nesmrtonosna oružja i zašto se ne koriste? Zamislite ratište na kojemu se protivnici jednostavno onesvijeste, ili padnu zbog grča u nozi, ili im pozli pa povraćaju, ili ih nešto drugo onemogući u borbi, ali im ne naškodi ozbiljno... samo ih prisili na predaju. Zvuči li to poput science fictiona, pita list i odgovara: uopće ne! Američka vojska i brojni nevojni istraživački instituti vrlo ubrzano rade na razvitku upravo takvih oružja. Mnogi su ili u završnim etapama istraživanja ili već i razvijeni. Mikrovalni udari koji nanose jaku bol u kratkom trenutku, a ne ubijaju ili teško ozlijeđuju napadnutu osobu, dok im je domet djelovanja nekoliko stotina metara. Tu su i elektromagnetska pulsna oružja koja onemogućuju radare, radio, kompjutore, navigacijske uređaje i druge instrumente koje u sebi sadrže poluvodiče. Zatim materijali poput 'ljepljive pjene' koji zapliću vojnike ili posebna maziva koja neprijateljska vozila tjeraju u klizanje i bespomoćno okretanje; biološki agensi koji mogu 'pojesti' plastiku, ulja i druge materijale, ključne u pogonu neprijatelja. Nabrajanje čitavog neletalnog arsenala uzelo bi još dosta minuta, stoga, spomenimo samo i plinove 'smrdljivce' koji izazivaju kod neprijateljskih vojnika jaku mučninu. New York Times piše o neimenovanim prijateljima bivšeg dopredsjednika Ala Gorea koji tvrde da se gospodin Gore neće kandidirati za predsjedničke izbore 2004. godine. Oni tvrde da će Al Gore u siječnju najaviti odustajanje kako bi dao priliku nekom novom imenu iz Demokratske stranke da se iskuša protiv predsjednika Busha. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 12. XII. 2002. Tisak Vodeći britanski listovi ovog jutra na vanjskopolitičkim stranicama najveću pozornost poklanjaju summitu u Kopenhagenu i SCUD-ovima koji su se našli i u uredničkim komentarima. The Guardian postavlja pitanje jesu li Sjedinjene Države možda namjerno inscenirale incident u Arapskom moru kako bi pokazale svoje novo, samodarovano pravo preventivne akcije protiv naslućene prijetnje oružjem za masovno uništenje? Jesu li Amerikanci dramatizirali presretanje sjevernokorejskih SCUD-ova kako bi naglasili nužnost tvrđe linije prema Pjongjangu i nove zapadne proturaketne obrane? Sve to i dalje je maglom obavijena misterija ali je jedno sigurno: svrsishodna komunikacija na visokoj razini s Pjongjangom potrebnija je nego ikada ranije. Dodatne prijetnje i provokacije samo će pogoršati stanje. The Independent zaključuje da je Sjeverna Koreja danas ono što bi Irak s oružjem za masovno uništenje mogao postati sutra - država sa sredstvima za ucjenjivanje susjeda koja tim oružjem opskrbljuje i druge. Činjenica da jedna zemlja već posjeduje takvo naoružanje ne isključuje pokušaj da se drugi, ništa manje opasan, režim spriječi da ga nabavi. The Daily Telegraf drži da su sazreli uvjeti da se orkestriranim pritiskom Pjongjang uvjeri da nema izlaza iz diplomatske izolacije i gospodarskog kraha ukoliko ne okrene leđa oružju za masovno uništenje. Podjele među regionalnim silama, drži list, dozvolile su Sjevernoj Koreji da se predugo igra otpadničke države. The Times objavljuje intervju s Vojislavom Šešeljom koji, pored ostalog, prijeti da će svrgnuti s vlasti premijera Đinđića. Đinđić je sposoban i tvrd, ali su opći izbori sada neizbježni, kaže Šešelj uz procjenu da će radikali postati pojedinačno najjača stranka iako nitko neće osvojiti apsolutnu većinu. Koštunica je tvrd i nekoristan, ali sam spreman udružiti se s njim ukoliko je to nužno za svrgavanje vlada, prenosi list Šešeljeve riječi. List navodi i da je čelnik radikala ponovio optužbe o sprezi srpskog premijera i organiziranog kriminala u Srbiji: Đinđić je u potpunosti politički proizvod mafije. Koštunica to nije, ali je okružen brojnim mafijašima, svojim savjetnicima, kaže Šešelj. Čelnik radikala je ponovio i ranije izrečene tvrdnje da Zoran Đinđić zna tko je umiješan u ubojstvo Slavka Ćuruvije i su dužnosnici aktualne vlade, svojedobno pripadnici prozapadnog oporbenog pokreta protiv Miloševića, umiješani u Stambolićev nestanak. (BBC) DEUTSCHE WELLE - DW 12. XII. 2002. Tisak Njemački dnevni tisak danas se prvenstveno bavi sjevernokorejskim raketama tipa Scud, pronađenima na brodu koji se nalazio na putu prema Jemenu. Dresdner Neueste Nachrichten razmatra ulogu američkog predsjednika Georgea Busha u ovom slučaju. Nakon otkrivanja tereta s raketama za Busha bi se odnos prema Sjevernoj Koreji mogao pokazati kao klasični procjep. Ako će američki predsjednik pregovarati s Pjongjangom, morat će objasniti zašto je ta mogućnost isključena u slučaju Iraka. No ako se na Kim Jong Ila učini pritisak istim sredstvima kao i na Sadama, prijeti izmicanje kontroli drugog kriznog žarišta. Najviše uspjeha obećava uključivanje Rusije i Kine u rješavanje teškoća. Ali i ta mogućnost ima svoju cijenu: Moskva i Peking će za svoj umirujući utjecaj zahtijevati nagradu: veće sudjelovanje u donošenju odluka o Sadamovom Iraku. Financial Times Deutschland traži oštrije postupke protiv Sjeverne Koreje. Pjongjang je još prije dva mjeseca priznao da održava nuklearni program i time krši važeće sporazume. Taj se režim već više puta pokazao neuračunljivim i nekooperativnim. Ograničavanje štete koje Bush pokušava nakon tog priznanja sada više nije dovoljno. Razgovori, koje su vodili i Južna Koreja, Japan, Kina, Rusija i Europska unija, nisu strategija protiv sjevernokorejske opasnosti. Bush mora izvidjeti mogu li Moskva i Peking prisiliti Sjevernu Koreju na odustajanje od njezinog programa naoružanja. Ukoliko je to bez izgleda na uspjeh, Washingtonu ostaje samo da sam uzme stvar u svoje ruke. I još jedna međunarodna tema: sastanak na vrhu Europske unije o prijamu deset novih članica. Sueddeutsche Zeitung piše da je Europska unija u svojim pregovorima o prijamu najteže ostavila za kraj: svađu oko novca. Kopenhaška su pitanja postala: koliko može iz Bruxellesa očekivati poljski seljak i koliko smije koštati širenje unije. Najprije će se razgovarati o euru, a onda o Europi. To se jedva moglo spriječiti, jer tko je priželjkivao drugačiju režiju sanja o drugačijoj Europskoj uniji. Bolne kompromise unija proizvodi samo u stisci s vremenom. Die Welt piše o istoj temi. Brige su bile velike: val novih šansi i izazova, koji sa sobom donosi povijesno širenje Europske unije, moglo bi izazvati strah prvenstveno kod Nijemaca i Austrijanaca. No predstojeće ujedinjenje Europe bit će provedeno s poslovnom samorazumljivošću. To ima dobre i loše strane. Negativno će odjeknuti činjenica da u zapadnoj Europi još uvijek neki vjeruju da su oni kod širenja Unije sponzori ili čak gubitnici, dok su ljudi u Estoniji, Poljskoj i Sloveniji nasuprot tome bez izuzetka dobitnici. Istina je daleko složenija. Nuernberger Nachrichten piše o perspektivama vladajuće crveno- zelene koalicije u Njemačkoj. Schroederov novi korak u smjeru osnivanja pravog Saveza za rad, umjereno i za kupce poželjno omekšavanje odredbi o radnom vremenu trgovina i nužna potraga za konsenzusom sa strankama unije kod provedbi prijedloga Hertzova povjerenstva - sve to pokazuje u kojem smjeru se mora ići: prema neslužbenoj velikoj koaliciji za reforme. (...) Najkasnije nakon izbora u saveznim zemljama crveno-zeleni više neće moći djelovati - a onda je i unija, s pogledom na financijsku krizu u pokrajinama u kojima se nalazi na vlasti, prisiljena na kompromis umjesto na trajnu konfrontaciju. Sada treba razmisliti o duši Europe. Prilog Gerde Meuer. Već je mnogo toga napisano i rečeno o povijesnom sastanku na vrhu u Kopenhagenu. Istina je da će on donijeti ujedinjenje europskog kontinenta, da će pomoći u osiguravanju mira i stabilnosti na području na kojem živi i radi skoro pola milijarde ljudi. Ali ovo širenje Europske unije, i prije donošenja službene odluke, više ne stoji u središtu pozornosti sastanka na vrhu u Kopenhagenu. Jer tamo će se šefovi država i vlada susresti s jednim potpuno drugačijim pitanjem koje glasi: koliko velika treba postati Europa koja će uskoro već imati 25 članica i gdje su granice Europske unije? Tu je raspravu pokrenula Turska čija se nova vlada svim snagama gura u uniju i to očito s uspjehom. Među ministrima vanjskih poslova država članica EU-a raspoloženje je u svakom slučaju bilo pozitivno, barem kada je riječ o odluci o njemačko-francuskom prijedlogu datuma početka pregovora s Ankarom. Turcima se žurba ne može zamjeriti. Jer do sada im je Bruxelles stalno sve više obećavao, sve ih više vezivao uz sebe, ali bez onog posljednjeg koraka. Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća Sporazum o udruživanju, krajem 80-ih prihvat zahtjeva za prijam, dok je istodobno odbijen Maroko, a na kraju je 1999. godine Turskoj u Helsinkiju dodijeljen status kandidata. Kada je riječ o turskoj zrelosti za prijam - neovisno o pitanju vrijednosti i vjere - ako EU želi biti iskrena prema sebi tada Ankara također ima pravo kada kaže da svih deset novih u klubu nisu ispunili baš sve kriterije za prijam. Turci se nalaze pred Bruxellesom - to je činjenica. Ali tko još? 2007. trebale bi biti primljene Bugarska i Rumunjska, nestrpljive su i države nastale na području bivše Jugoslavije, mogle bi slijediti Ukrajina pa čak i Rusija, a tko se usuđuje poreći europske korijene Izraelu ako bi ta zemlja zatražila prijam u EU? Zato je krajnje vrijeme da unija odluči kuda još želi ići, kako velika još želi postati. Jer već EU s 25 članica je posve drugačija zajednica nego ona s petnaest. Europski konvent pokušava skoro godinu dana definirati novu, veću Europu. Ali je li to još uopće potrebno ako Europa uskoro naraste na 30 ili čak više članica? Jer jednostavno je: što će ih više biti, teže će se pronalaziti zajedničke pozicije. To je već sada dovoljno teško. A ta nova Europa skoro da uopće i neće moći biti Europa zajedničkih vrijednosti i korijena, već u najboljem slučaju tek gospodarska zajednica. Ako se to želi onda se u Bruxellesu svaki novi zahtjev za prijam odmah može naslijepo potpisati. A ako ne, tada sada treba, kako je to ovih dana formulirao predsjednik Europskog povjerenstva Romano Prodi, razmisliti o duši Europe. (DW) ITALIJA IL PICCOLO 12. XII. 2002. Koridor 5, Italija kasni u utrci prema istoku "Isključeni iz nove Europe. Do sada nakupljena kašnjenja u ostvarenju multimodalne osi Lyon-Torino-Venezia (Trans european network-Ten) i potom na njezinom produženju prema Trstu-Ljubljani- Budimpešti-Kijevu (koridor 5) stavljaju sjever zemlje, posebice sjeveroistok i pokrajinu Friuli Venezia Giulia, izvan igre velikih prometa iz, i poglavito prema, osam zemalja koje će u svibnju postati punopravne članice Europske Unije. Dok će sjeverno od Alpa os Stuttgart-Muenchen-Beč-Budimpešta biti operativna već 2006., s Francuskom koja već ostvaruje pravac velike brzine Lyon- Strasbourgh (dok pravac Lyon-Torino prijavljuje velika kašnjenja), činjenično konkretizirajući zaobilaženje Padske nizine u razvoju europskog pravca Zapad-Istok. To su bojazni koje je izrazio tršćanski zastupnik Riccardo Illy pri ispitivanju ministra vanjskih poslova Franca Frattiniija. A jučer je Farnesina odgovorila tijekom 'question time-a' u parlamentu. Ispred vlade je podtajnik za vanjske poslove Mario Baccini prikazao stajalište Italije na razini zajednice glede ostvarenja koridora 5 i koridora 8 (Bari-Drač-Sofija-Varna). On je potvrdio angažman na 'potpori uključivanja u zaključke europskog vijeća u Kopenhagenu (koje će se održati danas i sutra) spominjanja nužnosti održavanja postojeće sheme koridora Ten, braneći koridor 5 i 8'. Baccini je potom najavio vršenja politike pritiska spram drugih zemalja uključenih u trasu koridora 5 'kako bi prvenstvo u svojim nacionalnim planovima dale razvoju tih projekata' vezanih uz tu infrastrukturnu os. Na financijskoj razini, kazao je podtajnik, Italija će djelovati s Europskom bankom za ulaganja i Europskom bankom za obnovu i razvoj ako bi se dobili krediti potrebni za ostvarenje poslova. 'Službeno priznanje (koje nije uopće sigurno) od strane EU prioritetnog karaktera koridora 5', objasnio je Baccini, 'olakšat će priljev europskih financiranja nepovratnih fondova'. Ne zaboravljajući uključivanje 'privatnog sektora formulom 'project financinga'.' Drugi će pritisci biti provedeni u okviru Pakta stabilnosti, Srednjeeuropske i Jadransko-jonske inicijative. No Illy nije zadovoljan. (...) Lyon-Torino praktički stoji, 'Na prijelazu Brennero svakog dana ima 100 slobodnih pruga na talijanskoj strani', objašnjava Illy, 'koje se zaustavljaju na uskom grlu Innsbrucka, gdje će učetverostručenje željezničke linije biti spremno tek 2007.. Isto je na Pontebbi; ovdje slobodnih pruga ima 150 u Italiji, koje su međutim guše u dvostrukom lijevku Villacha, bilo prema Beču, bilo prema Salzburgu. Za Illyija u Italiji ne postoji potrebna senzibilnost spram problema i to unatoč snažnih apela u korist koridora 5 od strane predsjednika Assindustrie Antonija D'Amata i državnog čelnika Carla Azeglia Ciampija. Istočno od Trsta stanje postaje mutnije no ikada. 'Slovenija', precizira bivši gradonačelnik glavnog mjesta Julije je dala prednost vezi Maribor-Graz spram veze Maribor-Budimpešta, dok je Mađarska prethodno dala prednost smjeru Budimpešta- ukrajinska granica prije no trasi koja od mađarske granice ide prema slovenskoj granici'. Do 2010. razmjena između istočne Europe i Italije će se udvostručiti, ali paradoksalno, glavni prometni protok riskira u pravcu zapad-istok krenuti sjeverno od Alpi, uz jednu već tešku penalizaciju i talijanskog lučkog sustava s pristaništima u Trstu, ali i Genove ako će se neće pokrenuti transpadanijski pravac, a koji riskiraju teške udarce u pogledu prometa robe. 'Španjolska realizira pravac Barcelona-Lyon', zaključuje Illy, 'do tamo će joj biti dovoljan pravac Lyon-Strasbourgh i onda na istok preko Stuttgarta i Beča'. Izvući iz toga žalosne zaključke je i previše lako", piše Mauro Manzin. CORRIERE DELLA SERA 12. XII. 2002. Svadbena torta neo-Europe "Ravnodušni spram vlastite banalnosti, europska Petnaestorica u Hamletovu zemlju dolaze puni dvojbi. Skup na vrhu koji se danas održava u Kopenhagenu mora ponovno obgrliti Europu izgubljenu u Jalti, no povijesna dimenzija događaja ostat će talac cjenjkanja. Potrebno je potom dati odgovor Turskoj koja traži skoriji datum za pregovore o priključenje, no u Kopenhagenu će se prije razgovarati o načinima tko zna koje po redu odgode.(...) Svima je jasno da širenje na deset novih partnera (u 2007. i na Rumunjsku i Bugarsku) donijet će 'staroj' Europi nove prilike i probleme. Isto je tako jasno da je Turska dobila previše obećanja, da je Amerika previše podupire, te da predugo čeka da bi na kraju dobila jedan 'ne' koji bi imao okus protuislamskog isključivanja. No ako će minimalni kriteriji biti zadovoljeni, kako će se jednog dana moći odbiti Ukrajinu, Moldaviju, ili ruskog diva? Hoće li Europa prihvatiti republike središnje Azije, ili sjeverne Afrike gdje čeka Maroko? I nije li možda točno da je europska perspektiva već naznačena balkanskim zemljama? Europa koje se ne bi uspjela zaustaviti sigurno bi mogla proširiti svoje gospodarske obzore, no razvodnjavajući se osudila bi se na političku nevažnost. Neki glasovi, u Francuskoj više nego drugdje, smatraju da je još moguće staviti kočnicu: prolaz za Tursku ali je onda dosta. Sam predsjednik komisije Romano Prodi govori o 'prstenu' prijateljskih i pridruženih zemalja, ali ne članica. Hoće li to dakle biti putovi za rješavanje problema identiteta, koji je odjednom postao glavna muka europskih svijesti? Ne vjerujemo. U Europi postoji stabilizacijska dinamika koja će poticati nova pridruživanja i bit će politički nemoguće stvoriti partnere prve i druge kategorije, i moći će se selektivnijom učiniti motrenje kriterija za priključenje, no na kraju Europa neće znati zatvoriti svoja vrata i prestat će biti, kako možda već sada prestaje, biti povezan prostor. Ostaje dakle jedna 'svadbena torta na kat': Europa na sve užim slojevima, na vrhu s jezgrom zemalja-predvodnica jamaca baštine i težnji zajedničke povijesti posljednjih pola stoljeća. 'Avangarde' i 'snažnije suradnje' pripadaju, uostalom, već dugo radovima na institucionalnim reformama. Njihova će primjena sutra iscrtati političku Europu unutar proširene Europe. Upravo ovdje, u pripadnosti najvišem sloju torte, treba Italija smjestiti svoj primarni nacionalni interes. Može se razumjeti da će Berlusconijeva vlada izabrati posrednički oprez kako bi što bolje pripremila ključni turnus predsjedavanja kojega će voditi za nešto manje od šest mjeseci.(...)", piše Franco Venturini. NJEMAČKA DPA * 12. XII. 2002. Nema mira na Balkanu - bespravnost kao smetnja u radu političkog sustava "U okviru pomoći pri obnovi poslijeratnih balkanskih država učinjena je proteklih godina velika pogreška, uvjeren je Paddy Ashdown, glavni koordinator međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. 'Temelj za uspostavu mira nije u prvom redu demokracija, kao što smo vjerovali, već pravda', kazao je Ashdown nakon ovogodišnjeg preuzimanja dužnosti. 'Sigurnost ljudi, demokracije i privrede, kao ni ulaganja ni svega što nakon toga slijedi nije moguće postići ako prethodno nije uspostavljena vladavina zakona', smatra Ashdown, koji u Bosni ima protektorske ovlasti. 'Tu smo grešku prvo napravili ovdje a zatim je ponovili na Kosovu jer nismo smjesta uspostavili vladavinu zakona', ističe on. Raširena bespravnost slabi državne institucije i potkopava povjerenje građana u državu i reforme, uvjereni su i ostali pomagači pri obnovi. Organizirani kriminal raširio se poput hidre, smatraju oni. Gdje sudovi ne funkcioniraju, vrijedi zakon jačeg. Ako se svi prešutno dogovore da neće poštivati zakone, reformska nastojanja neće se pomaknuti s polazišne točke. Pravosudne vlasti nisu sposobne kažnjavati ratne zločine čak ni ako novi odnos snaga na vlasti to omogućuje. U Srbiji su suci i državni odvjetnici pri prvim suđenjima bili izloženi tako snažnom pritisku ratnih veterana i ekstremista da je suđenje u gradiću Prokuplju moralo biti preseljeno u glavni grad Beograd. Ni Hrvatska nije sposobna podizati optužnice protiv ratnih zločinaca iz redova vlastitog naroda, smatra Anto Nobilo, jedan od najpoznatijih odvjetnika u toj zemlji. '80 posto Hrvata, protiv kojih su vođeni sudski postupci za ratne zločine, oslobođeno je krivnje', ističe Nobilo. 'Protiv ostalih 20 posto sudski su postupci još u tijeku', dodaje on. Kažnjavanje pak ratnih zločinca smatra se jednom od pretpostavki pomirenja. Zato se zasada ne treba previše uzdati u mir, smatraju veterani, angažirani u programima pomoći Balkanu. Doduše, opasnost rata među državama više ne postoji, istaknuto je u novoj američkoj studiji o stanju u regiji (www.cfr.org) ali ona je zbog korupcije, etničkih napetosti i kriminala i dalje moguće žarište terorizma i organiziranog kriminala ne bude li pomoć izvana pojačana, navode njezini autori. 'Zanemarivanje tih izazova imat će teške i destabilizirajuće posljedice za jugoistočnu Europu', istaknuto je. Ne bude li Balkanu pružena financijska pomoć, prijeti velika migracija nezaposlenih u zapadnu Europu, gdje će tražiti zaposlenje i javnu potporu, navode autori spomenute studije. 'Vladavina zakona temelj je demokracije, blagostanja i dugoročne stabilnosti. Organizirani kriminal ugrožava sve to', konstatirano je na europskoj konferenciji o stanju na Balkanu, održanoj u studenom ove godine. Usprkos tome, već je sada jasno da će međunarodna pomoć Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu, Albaniji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini biti osjetno srezana. Nova krizna žarišta u svijetu zahtijevaju resurse, osoblje i vojne snage. To je jedan od razloga zašto predstavnici međunarodnih organizacija poput posebnog povjerenika UN za Kosovo, njemačkog diplomata Michaela Steinera, zahtijevaju brži napredak na putu prema ostvarivanju europskih standarda. 'Doduše, neobično je da što veće napore međunarodna zajednica ulaže u ubrzavanje reformi, to jasnije postaje da Bosanci nisu gazde u vlastitoj kući', iznosi svoja iskustva iz te zemlje Mark Wheeeler, koji u Sarajevu zastupa intelektualni pogon 'International Crisis Group' (ICG). Po njemu, napori usmjereni na jačanje države iznose na svjetlost dana slabost i nekompetenciju. Wheeler: 'To je paradoksalno ali to proturječje ne možete izbjeći'", prenosi na kraju priloga Carsten Hoffmann. DIE WELT 12. XII. 2002. Turska i Armenija "Cijeli svijet se spori (barem u Njemačkoj) smije li ili treba ili čak mora Turska postati članom ekskluzivnog kluba europskih država. Pripada li turska republika kulturalno Europi ili ne? Ne počinje li Azija odmah iza Bospora? Što znači 'kulturalno'? I što je to uopće: Europa? Predlažem da se pitanje 'Pripada li Turska Europi?' zamijeni drugim, naime: 'Pripada li Turska Zapadu?' Pod 'Zapadom' se ne podrazumijeva zemljopisni položaj , čak ni specifična kultura ili državni ustroj. Zapad je što više obilježen spremnošću da stalno i načelno samoga sebe dovodi u pitanje. Samo one zemlje zaslužuju da ih se nazove 'zapadnima' u kojima se tako zvanim štetočinama može oduzeti čast. Francuska je recimo zapadna zemlja, jer se tamo otvoreno može govoriti o mučenjima u alžirskom ratu. SAD je zapadni jer tamo svaki bolji učenik točno zna sve o pokoljima tijekom indijanskih ratova i o zločinima crnoga ropstva. 'Ako drugi mogu govoriti o svojim sramotama, mogu i ja', napisao je Bertolt Brecht (Ali toga se nije držao!). Ta se velika rečenica nevidljivo vijori kao geslo na zastavi svake zapadne države. Liberalna demokracija dakako u prvom redu počiva na parlamentarnim izborima, diobi vlasti, slobodi okupljanja. Ali sve su te lijepe stvari matematička funkcija sposobnosti rasvjetljivanja mračnih, strašnih, neugodnih i bolnih mjesta vlastite prošlosti. Za Tursku je to osobito značajno, jer ona u povijesnom podrumu skriva brdo leševa. 1915. godine su Osmani obavili prvi suvremeni genocid čije su žrtve bili pola milijuna armenskih muškaraca, žena i djece. Taj je genocid dobro dokumentiran. Postoje izjave očevidaca od njemačkog književnika Armina T. Wegenera, od američkog veleposlanika Henryja J. Morgenthaua starijeg, od austrijskog vojnog izaslanika Pomiankowskog. Postoji bezbroj depeša i brzojava koji pokazuju zločin sa stajališta počinitelja. Neko vrijeme poslije Prvog svjetskog rata Turska je sama pokušavala kazniti pripadnike režima koji je hladno isplanirao i obavio ubijanje. No uskoro se prebacila na poricanje. U biti je to apsurdno jer pravno gledano turska republika uopće ne snosi odgovornost za ono što su činili njezini prethodnici. Unatoč tomu službeni govor u Turskoj do danas ustraje da se genocid nad Armencima nikada nije dogodio. Službena vladina inačica glasi: tijekom Prvoga svjetskoga rata Armenci su uz rusku pomoć digli ustanak koji je ugušen. Pokolj? Da, dakako, bilo je pokolja - Armenci su ga obavili nad Turcima. Tako su žrtve naknadnim lažima još jedanput ubijene. Pripada li Turska Zapadu? Želi li Turska pripadati Zapadu? Ako želi, mora prestati ponašati se poput djeteta koje vjeruje da će postati nevidljivo ako prekrije oči rukama. Mora napokon krvavim činjenicama pogledati u lice. Nema nesporazuma: nitko od Turske ne zahtijeva ozbiljno da Armencima učini uslugu. Ne mogu biti po srijedi teritorijalni zahtjevi niti supstancijalne materijalne odštete. Nasljednici onih koji su preostali kod ubijanja, imaju dakako pravo na to da deportirani, prognani u pustinju Deir-es-Zor, mučena, zatučena, izgladnjela i utopljena djeca napokon počivaju u istini. No ponajprije se radi o prirođenom nacionalnom interesu Turske. Bez obzira govori li se ortodoksno frojdovski o prisili ponavljanja ili staromodno o prokletstvu zlih djela: sve dok Turska poriče genocid, neće naći unutarnji mir. Ta se zemlja jamačno izborila za dojmljivu mjeru slobode - vjera i država su odvojene, ima izabrani parlament i čak donekle slobodan tisak. Ali budući da genocid nad Armencima ostaje tabu, uvijek je nazočno iskušenje da se manjinski problemi rješavaju tadašnjim metodama. Kurdi mogu o tomu pjevati tužnu pjesmu. Ako liberalna demokracija nije plod napora shvaćanja vlastite sramote, tada će do žetve u Turskoj još potrajati. Ovo je članak u njemačkim novinama. Njemačka ima na savjesti najgori genocid u povijesti. Ali još u Prvom svjetskom ratu časnici njemačkog carstva pomagali su svojim turskim saveznicima da Armence deportiraju u ništa. Ne bi li to za njemačku vanjsku politiku danas trebao biti razlog da govori o vlastitoj sramoti? I tada, ne, upravo tada kad ima posla s turskim sugovornicima? Francuska Nacionalna skupština odavno je osudila genocid iz 1915. Nije li vrijeme da njemački Bundestag slijedi taj primjer?", pita Hannes Stein. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 12. XII. 2002. Strategija bespomoćnosti "Američka sigurnosna politika mijenja se brzinom koja oduzima dah. Poslije Nacionalne sigurnosne doktrine Bushova je vlada sada obznanila dokument o strategiji koji treba razumjeti kao odredbu izvođenja. Postoji odgovor na to što SAD točno kani napraviti protiv država ili skupina koje šire i primjenjuju oružje za masovno uništenje: te države ili skupine moraju računati s najgorom mogućom osvetom, sve do nuklearnog razaranja. Osim toga moraju biti spremne na vojne napade kako bi se eskalacija ugušila već u zametku. Strategija, kao i ranije doktrina, preokreće više načela iz odavno prošlih sigurnosnopolitičkih vremena: prvo, oružane snage moraju se sada primijeniti preventivno - o pravilima i međunarodnopravnoj legitimaciji u međuvremenu vlada silovita svađa. Drugo, snižava se prag za atomsku primjenu. Atomsko oružje više nije zadnje sredstvo ili odgovor na prvi atomski udar. Ne, atomsko se oružje može primijeniti taktički i sloviti i kao odgovor na kemijski ili biološki napad. Treće, ne samo države nego i terorističke skupine moraju se bojati klasičnih ratnih sredstava u svoj strahoti. Strategija je ipak manje napisana za terorističke skupine nego za osobite drugove iz terorističkog posla: diktatore u Iraku i Sjevernoj Koreji. Otkriće sjevernokorejskih raketa na brodu u smjeru prema Jemenu daje dobrodošao (i vremenski dobro usklađen) dokaz da SAD odgovara na stvarne scenarije prijetnje. Oni koji šire oružje za masovno uništenje ili proizvode i prodaju rakete za njegovu primjenu, ne smiju se više osjećati sigurnima. Štit Sjeverne Koreje je njezino atomsko oružje - zaštita koju si Sadam Husein još ne može priuštiti. No budući da je pod opravdanom sumnjom da nuklearnom bombom kao sredstvom ucjene i zaštite želi izmijeniti odnose snaga u arapskom svijetu, logika SAD-a o preventivnom ratu upravo je prisilna. Koliko je strategija nedostatna, u međuvremenu opet pokazuje sjevernokorejska isporuka raketa. Jemen se proglašava legitimnim vlasnikom raketa. Oružje je naručeno i plaćeno i slovi - službeno - za obranu. Upletene države trgovinom ne krše međunarodni sporazum. Činjenica da bi oružje u Jemenu moglo pasti u ruke teroristima neprijeporna je, ali se ne može dokazati. Washington ima predosjećaj ali pravo nije na njegovoj strani. To nije dovoljno. Strategiji udri-ga zbog zaštite od oružja za masovno uništenje i proliferacije nedostaje dakle mekani dio: gdje je sposoban program za razgradnju nekontroliranih nuklearnih arsenala? Zašto savezniku u protuterorističkom ratu Jemenu nije ponuđena zaštita? Više pitanja Washingtonu nego odgovora", piše Stefan Kornelius. Ujedinjeni u međusobnom nepoznavanju "Prošle je godine iz bečke zračne luke u smjeru Praga poletio maleni zrakoplov u kojem su se nalazili austrijski ulagači. Put ih je vodio 'prema istoku', napisao je tada jedan bečki informativni tjednik. Pilot je bio bolje upućen u te stvari - letio je malo zapadno, malo sjeverno i na kraju sletio na Vltavu. Tjedniku se potkrala - možda brzinom uzrokovana - greška koja ipak skriva u sebi dublju istinu. Kao što postoji subjektivna tjelesna temperatura, osjetno niža od stvarne, postoji i subjektivni zemljopis koji se jasno razlikuje od stvarnog. To će ovih dana na sastanku na vrhu EU u Kopenhagenu osjetiti na svojoj koži i šefovi država i vlada. Oni žele iscrtati novi politički zemljovid Europe i time dokončati ono što je prije 13 godina započelo prevratom u gradovima poput Praga, Varšave i Budimpešte. Dotada je Europa bila podijeljena strogo nadziranim granicama ali i nejasnim pojmovima. U međuvremenu se razdvajajući učinak pojmova Zapada i Istoka pokazao postojanijim od zidova i bodljikave žice. Zato uspjeh povećanja Europske unije za dodatnih 10 država pomućuje jedan neuspjeh: međusobno nepoznavanje Zapada i Istoka dosada nije prevladano. Istinska radost zbog ujedinjenja izostala je na obje strane. Ta okolnost proizlazi u prvom redu iz sasvim praktičnih razloga. U pregovorima o pristupu Europska je unija odgodila najteže za sam kraj: riječ je o sporu oko novca. Što poljski seljak ubuduće može očekivati od Bruxellesa i koliki će biti dopušteni troškovi čitavog procesa proširenja pitanja su koja će trebati rješavati u Kopenhagenu. Govorit će se prvo o euru a tek nakon toga o Europi. To gotovo i nije bilo moguće izbjeći budući da onaj tko priželjkuje drugačiju regiju sanja o drugačijoj Europskoj uniji. EU proizvodi bolne kompromise tek pod vremenskim pritiskom. Doduše, cjenjkanje uzrokuje poveliku psihološku štetu. Ljudi u srednjoj i istočnoj Europi neće danas, neposredno prije donošenja odluke, otkriti novu stranu Europske unije. Štoviše, mukotrpni pregovori oko financiranja proširenja potkrepljuju dojam koji su odavno stekli kada je u pitanju bruxelleska građevina. Naime, nove članice osjećaju se u njoj poput gostiju koji stižu u nepovoljnom trenutku a ne poput mladih suvlasnika. Stare članice bile su baš zaokupljene procesom osuvremenjivanja a sada se moraju uz negodovanje pobrinuti za nadograđeno krilo. Ponajprije zato spor oko proračuna za poljoprivredu ima tako veliko simbolično značenje. Ono što Poljaci ili Česi smatraju njemačkom škrtošću pojačava osjećaj da im je namijenjen status građana EU drugog reda. U svakom slučaju, primjer poljoprivrede pokazuje da je Europska unija lošije pripremljena za proširenje nego neprekidno provjeravani kandidati. Ponajprije zbog francuskog egoizma EU nije bila sposobna reformirati sustav financiranja poljoprivrede prije pristupa novih članica. No, nepravedan bi bio prigovor da je EU nakon raspada istočnog bloka postupala neodogovorno. Ona je financijski i praktično podupirala nove demokratske zemlje, obećavši im vrlo rano - 1993. g. - da će im otvoriti svoja vrata. U tim prvim godinama Poljska, Češka i Mađarska upravo su zasipane očitovanjima solidarnosti. Namjere su bile dobre ali ti su istupi razvili učinak nalik onome koji proizvodi neobuzdan rad tiskare novca. Inflacija velikih govora smanjila je njihovu vrijednost. Zato danas nedostaju riječi kojima bi se iskazalo povijesno značenje proširenja. Preostaju velike geste i isprazni patos. Napokon, činjenice su dobro poznate: da se u Njemačkoj glasalo o proširenju, što je jednom prilikom zabunom zatražio povjerenik EU Guenter Verheugen, taj bi projekt propao. Vlade u Berlinu, Beču i ostalim glavnim gradovima nisu uspjele rastumačiti građanima smisao povećanja EU. Pokušale su s povijesnim značenjem ali i u tom je slučaju učinak patosa bio prilično slab. Iznosile su argument o gospodarskoj koristi ali subjektivni je zemljopis govorio ljudima da na Istoku nije moguće zarađivati pravi novac. Njemački su poduzetnici upućeniji u te stvari. U supermarketima u Varšavi prodaju zubnu pastu, u auto-kućama u Budimpešti automobile srednje klase a u Pragu po potrebi i šunku. Nacionalne ekonomije istočno od Odre dinamično su se razvijale u razdoblju nakon velikog zaokreta. Preobrazile su zabetonirane planske u fleksibilne tržišne privrede i u okviru tog procesa pokazale strahovitu sposobnost prilagodbe. Tko pak proširenje obrazlaže čisto ekonomskim razlozima, neće imati uspjeha s uvjeravanjem. Naime, nove će članice, doduše, svojim uspjesima unijeti malo svježine ali i razmjerno malo svježeg novca u Europsku uniju. EU mora biti proširena zato što nijedan argument ne govori protiv tog poteza. To ne zvuči pretjerano važno ali jest. Naime, isključi li Europska unija iz svog kruga europske države istih vrijednosti i istog gospodarskog sustava, zacementirat će umjetnu granicu. Bila bi to pobjeda subjektivnog nad objektivnim zemljopisom", upozorava na kraju komentara Daniel Broessler. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 12. XII. 2002. I Amerika treba stabilnost na Balkanu "Dok je pažnja usredotočena na Irak, zanemaruju se manje dramatični interesi. To je štetno, jer postoji snažna veza između Balkana i rata protiv terorizma, kao i odnosa Amerike i njenih europskih saveznika. Stabilnost na Balkanu od ključne je važnosti za uspjeh u ratu protiv terorizma. Bez stabilnog političkog, gospodarskog i sigurnosnog okružja, ova regija će postati vakuum u kojem dominira organizirani zločin, siromaštvo potiče nelegalne i destabilizirajuće migracije u Europu i Ameriku, a teroristi će u njemu pronalaziti sigurno utočište. Takav bi razvoj stanja bio porazan za Balkan a za Ameriku bi predstavljao veliki politički neuspjeh. Štetu bi pretrpjeli i balkanski muslimani a trpjeli bi i američki odnošaji s muslimanima u cijelom svijetu. Balkan predstavlja i ispit za sposobnost Europske Unije i za razvoj novog tipa suradnje između Sjedinjenih Država i Europe, što bi na kraju moglo rezultirati novom shemom za buduću transatlantsku suradnju. Sudjelovanje SAD-a u regiji bilo je od iznimne važnosti 1990-tih, no danas je odgovornost u pogledu Balkana isključivo na leđima Europljana. Europska Unija pruža gospodarsku i tehničku pomoć ( u vrijednosti od 4.65 milijardi dolara do 2006. godine) i potiče političku, pravnu i društvenu reformu. U interesu je Amerike da potiče napore balkanskih država s ciljem provedbe promjena - posebice koristeći svoj utjecaj u NATO-u. Treba se pobrinuti da se ostvari stabilno sigurnosno stanje i treba predvoditi vojnu reformu - istodbno priznavajući i podupirući čelnu ulogu EU-a u određivanju standarda i pružanju pomoći. Ovo ne znači da Amerika Balkan može ostaviti u potpunosti na teret Europljanima. Ne znači niti to da se Sjedinjene Države trebaju odreći svojih principa ili interesa, u slučaju da se razlikuju od onih saveznika. SAD shvaća da, iako je nastavak uključenosti SAD-a na Balkanu nužan ako se želi ostvariti stabilnost koja će balkanske države potom učiniti produktivnim partnerima, postojeći problemi s kojima je suočen SAD znače kako je u interesu Sjedinjenih Država da preuzmu sporednu ulogu u rekonstrukciji Balkana. U toj regiji treba obaviti još mnogo posla. Glavni prioritet je uhititi i izručiti Haagu ratne zločince koji se još uvijek nalaze na slobodi, u regiji, posebice Radovana Karadžića i Ratka Mladića. I lokalne i međunarodne vlasti trebaju hitno provesti akciju protiv organiziranih političko - zločinačkih sindikata koji potkopavaju reforme i vladavinu zakona na čitavom Balkanu. Prijašnja iskustva u Bosni i na Kosovu pokazala su kako odlučna akcija koja cilja središta moći, pod kontrolom ilegalnih sindikata, daje rezultate. Kampanje protiv tih skupina u početku mogu predvoditi međunarodne snage, dok ih balkanske vlade ne budu bile u stanju provoditi same. Može se početi prvo u Bosni i na Kosovu, u kojima je autoritet međunarodnih institucija najveći, a zatim proširiti i na Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i Hrvatsku, u kojima bi uključenost međunarodne zajednice varirala prema potrebama lokalnih vlasti. Na Balkanu je od ključne važnosti i intenziviranje trgovine a zahtijeva nastavak reforme bankovnog sektora i ubrzanje privatizacije i restrukturiranja poduzetništava u vlasništvu države. Potrebne su i inicijative za razvoj privatnog sektora i zakonodavna i pravosudna reforma. Te reforme može se poduprijeti programima tehničke pomoći, koje bi financirali EU i Svjetska banka. Balkanski čelnici i međunarodna zajednica u regiji, koja je do sada djelovala neusklađeno i ad hoc, moraju zajednički poduprti standarde i odredbe procesa za stabilizaciju i pridruživanje EU-u i NATO-ovih Partnerstva za mir i Plana djelovanja za ostvarivanje članstva. Ti programi, zajednički, nude nužne standarde za udruživanje sa, i integraciju u Europu. Uvjetovanje međunarodne pomoći ostvarivanjem konkretnih ciljeva najbolji je način da se osigura to da složene i nepopularne, ali nužne, promjene budu ostvarene. Sjedinjene Države su u proteklih osam godina u Balkan uložile mnogo resursa, a ta se ulaganja sada počinju isplaćivati. Ovaj je projekt previše važan da bi ga se ostavilo nedovršenog", piše Edward C. Meyer, general i umirovljeni bivši šef štaba Vojske SAD-a, i predsjednik operativnog tima za Balkan pri Vijeću za međunarodne odnose. Nekorisno povjerenstvo? "Povjerenstvo zaduženo za istragu 11. rujna od početka je okruženo kontroverzom zbog imenovanja Henrya Kissingera za predsjednika. Sada su u Kongresu neodlučni oko pitanja Warrena Rudmana. Republikanci iz Kongresa boje se da je Rudman, bivši republikanski senator i jedan od autora proročanskog izvješća o terorističkim prijetnjama, preneovisan da bi funkcionirao kao jedan od njihova četiri predstavnika. Desetočlano povjerenstvo, sa pet demokrata i pet republikanaca, trebat će dobiti podršku barem šest članova da bi moglo izdavati sudske pozive. Neki republikanci strahuju da bi Rudman, ako bude imenovan, mogao glasovati zajedno s demokratima, barem povremeno. Čini se da žele povjerenstvo koje bi uvijek bilo podijeljeno, uz 5 glasova predstavnika demokrata i 5 glasova republikanaca, što bi jamčilo bezopasnu istragu. Čelnici stranaka u Kongresu do nedjelje moraju imenovati svoje predstavnike koji će se potom pridružiti Kissingeru i njegovom potpredsjedniku, bivšem senatoru Georgeu Mitchellu. Rodbina žrtava poginulih 11. rujna lobira za imenovanje Rudmana. Obitelji žrtava u pravu su kada strahuju da bi povjerenstvo moglo zapeti na stranačkoj nepokretnosti. Naime, dok se istraga bude, tijekom svog 18- mjesečnog mandata, približavala izborima 2004., vjerojatno je da će se demokrati i republikanci početi međusobno optuživati. Povjerenstvo je već opterećeno Kissingerom, koji je odbio prekinuti svoje veze sa savjetodavnom tvrtkom koja ovisi o njegovim vezama u visokim vladinim krugovima. Ne treba ga dodatno opterećivati predstavnicima Kongresa koji su usredotočeni samo na interese svojih stranaka. Rudman ima sve kvalifikacije za taj posao. Kada budemo znali imena predstavnika, znat ćemo ima li povjerenstvo težinu koja mu je potrebna", stoji u uvodniku New York Times-a a prenosi list. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 12. XII. 2002. Prkosne Koreje "Koliko god bio usredotočen na Irak, predsjednik Bush ne smije ignorirati nevolje koje se gomilaju, za SAD, i u Sjevernoj i u Južnoj Koreji. Južnokorejci su izrazito neprijateljski raspoloženi prema SAD-u, a 19. prosinca bi se trebali održati predsjednički izbori. Osim toga, ovog je tjedna otkriveno da je Sjeverna Koreja Jemenu slala rakete Scud. Da bi se riješila oba problema, potrebna je izravna akcija. Bush se najprije treba osobno ispričati za ubojstva dvije južnokorejske djevojčice, koja su 12. lipnja počinili američki vojnici. Vojni sud SAD-a oslobodio je vojnike, što je toliko razbjesnilo Južnokorejce da se predsjednički kandidati natječu tko će više kritizirati SAD. Ovo je prisililo SAD da jučer obeća kako će izvršiti reviziju sporazuma o pravnom postupanju s 37.000 vojnika SAD-a koji brane Jug. Brojni Južnokorejci sada se pitaju treba li im uopće obrana SAD-a. Sjeverna Koreja još uvijek predstavlja prijetnju. Za razliku od Iraka, ona vjerojatno već raspolaže sa nuklearnom bombom i raketama dugog dometa, koje može i lansirati i izvoziti. Za razliku od Iraka, kada je posrijedi Sjeverna Koreja, Bush daje prednost diplomaciji pred izravnim sukobom. Glavni adut SAD-a u Sjevernoj Koreji je njen jedini saveznik, Peking. Iako je Bush nedavno kazao kineskim čelnicima da obuzdaju Koreju, očito je da nije izvršio dovoljno jaki pritisak na Kinu. Možda je vrijeme da Kina dopusti sjevernokorejskim izbjeglicama da slobodno uđu u Kinu, što bi vjerojatno značilo propast sjevernokorejskog oslabljenog režima. U tom slučaju Južna Koreja više ne bi trebala vojnike SAD-a", stoji u uvodniku lista. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 12. XII. 2002. Diktatura WTO-a Poduzetnici sumnjaju u to da vlada brani zastupa njihove interese u pregovorima s Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO), piše Konstantin Frumkin. U Ženevi je počela redovna runda pregovora o pristupanju Rusije WTO-u. Oni postaju sve oštriji i tajniji. Predstavnici WTO-a ističu da Rusija može biti primljena u klub izvoznika samo pod njegovim uvjetima. Ali u samoj zemlji biznismeni i njihovi istomišljenici pokazuje sve više nezadovoljstva zbog mogućih posljedica koje im prijete u slučaju ruskog pristupanja WTO-u. Poduzetnici ne vjeruju da će vlada braniti njihove interese kad se domaće tržište otvori stranim konkurentima. Nemir unosi i to što vladini službenici kriju tijek pregovora, služeći se praznim floskulama. Moguće je da se pod zavjesom tajnosti donose ustupci koji će kobno pogoditi domaće poslovanje. Po svemu sudeći, politička nužnost integracija u svjetsko gospodarstvo ide protiv naših gospodarskih interesa. Nitko u Rusiji ne drži da naše tržište treba zatvoriti za strane banke, osiguravateljske kuće, telekomunikacijske veze ili prijevoznike. Ali naši poslovni krugovi dijele se na manjinu koja se ne boji liberalizacije tržišta i većinu koja smatra da ulazak u WTO treba prikočiti prijelaznaim razdobljem, vremenskim ograničenjem, te drugim mjerama koje ublažavaju posljedice pridruživanja. Pitanje je može li se Rusija u tim pregovorima suprotstaviti kako treba, a zasad se priopćava kako je završetak predgovora još jako daleko. Čak se ženevski proces neuvijeno naziva - diktatom. Zapad diktira Rusiji one uvjete pod kojima će ona biti primljena u 'svjetski klub izvoznika'. Te okolnosti treba izložiti ruskoj javnosti kako ne bi polagala prevelike nade u ženevske pregovore. Treba li doista tome pridavati toliko značenje, makar se zna da ruski biznismeni nikako neće biti zadovoljni. O tome svjedoči tajnovitost oko zapisnika Radne skupine za pristupanje Rusije WTO- u." ITOGI 12. XII. 2002. Velika Azija Svoju vanjsku politiku na Istoku Moskva kani voditi prema europskim uzusima. Radi se o strateškom savezu s velikim državama regije - onima kojima najviše prijete terorizam i separatizam, piše Andrej Vladimirov. Posjet Vladimira Putina Kini, Indiji pa Kirgistanu vratio je u rusku vanjskopolitičku uporabu do neki dan opravdano zaboravljeni termin 'višepolarnost'. Udarni tempo rusko-američkog približavanja zbog prijetnja od međunarodnog terorizma prilično su uzdrmali omiljene euroazijske pozicije među našom političkom elitom. Azijska pak turneja našeg predsjednika bila je, sudeći po svemu, usmjerena na to da se korigira taj 'europski pregib'. Uostalom, današnji višepolarni model ima drukčije značajke. Geopolitički trokut Moskva-Delhi-Peking više se ne tumači kao vojno-politički pol, nasuprot američkome. Danas je to samo ravntežni vektor ruske vanjske politike, koji treba omogućiti Moskvi više prostora za manevre glede svjetskih središta moći. Tehnički se ta geopolitička konstrukcija zasniva na nekoliko elemenata. Prvo, Moskva se trudi biti tampon-zonom između dviju azijskih supersila - Indije i Kine. Tijekom posjeta je Putin više puta isticao da stari terotorijalni spor između njih ne smije biti povodom za nove sukobe. Zato što Indiju i Kinu povezuje zajednički neprijatelj - separatizam. Nije to bio slučajno lajtmotiv cijeloga posjeta: u potpisanim deklaracijama se ističe pitanje teritorijalne cjelovitosti. Moskva je uvjerila Kinu u to da dijeli zabrinutost za tajvansko i tibetsko pitanje, a Indija - za kašmirsko. Analogne izjave domaćini su dali gostu u povodu Čečenije. U biti, Rusija svoju azijsku politiku želi graditi po zapadnim načelima. Radi se o tijesnoj suradnji s vodećim državama koje najviše pogađa međunarodni terorizam. 'Velika' Azija je za Moskvu, prije svega, Indija i Kina. A s 'malom', koju predstavljaju režimi pod sumnjom za islamski radikalizam, dijalog će se voditi s oštrijih protuterorističkih pozicija. Još je jedna funkcija ruske politike u Aziji - to je 'dogradnja' rusko-američkih odnosa. I u trenutku sadašnjeg rusko-američkog približavanja nije moguće izbjeći proturječnosti. Nedavna polemika u Vijeću sigurnosti oko iračke rezolucije pokazuje kako je kineska podrška Rusija zapravo skupa. Zato nije sve idealno ni u rusko-kineskim odnosima: tu su problemi migracije i završavanja gospodarskih priča. Kina, na primjer, dobiva od Rusije suglasnost na oveće smanjivanje uvoznih carina u okviru pregovora o pridruživanju WTO-u. Smjena generacija u kineskom vodstvu također unosi u rusko-kineske odnose razne nepoznanice. Tvrdih jamstava da će se nastaviti zacrtana linija u odnosima - nitko zasada nije u stanju dati. Tako se saveznički odnosi i s Washingtonom i s Pekingom doista omogućuju Moskvi da ih utemelji na pragmatičnim i konkretnim interesima. Uostalom, zadaća geopolitičke ravnoteže, kako je poznato, obvezuje na ekvidistancu spram ostalih centara moći. To je ruski predsjednik i pokazao: odmah po povratku u Moskvu telefonski je izvijestio o rezultatima azijske turneje svojega zapadnog partnera Georgea Busha. O tome da Rusija učvršćuje svoj položaj vrlo pažljivo, svjedoči i Putinov posjet Biškeku. U trenutku predsjednikovog dolaska rusko vojnici su izveli 'skok na jug' - Kirgistan je postao drugom, poslije Tadžikistana, državom u koju se smjestio ruski vojni kontingent. U okviru Ugovora o kolektivnoj sigurnosti za tu batu Kant kod Biškeka već je počelo prebacivanje ruske vojnog i vojno- transportnog zrakoplovstva. Baza se stvara radi sprečavanja mogućeg prodora terorističkih skupina na teritorij srednjoazijskih članica Ugovora. U toj operaciji postoji, osim vojnoga, i snažan politički podtekst. Na prvi pogled situacija podsjeća na upad ruskih desantnih postrojba na Kosovo, kada se Moskva upirala preduhitriti SAD i njegove saveznike u NATO-u da bi označila svoju nazočnost u tako važnoj strateškoj regiji. Uostalom, prebacivanje zrakoplovne postrojbe u Kirgistan dobro je došlo Putina i u unutrašnjopolitičkoj utakmici. Moskva je time pokazala da je, gubeći svoju vojnu nazočnost u regijama koje su izgubile za Rusiju geostratešku težinu (na primjer, zatvaranje vojnih baza na Kubi i u Vijetnamu), ona je spremna povećavati svoju nazočnost u zonama novih mogućih prijetnja." AUSTRIJA DER STANDARD 12. XII. 2002. Sramota "Najveći problem svjetske politike, prijetnja u vidu međunarodnog terorizma, počinje nalikovati jeftinom stripu: najnovija epizoda serije 'George i nitkovi' odigrava se u Arapskom moru, negdje pred obalom Jemena. U strip-kvadratu je teretni brod iz zemlje-nitkova Sjeverne Koreje, koji plovi punom brzinom, nakrcan - naravno! - raketama tipa Scud, U posljednjem trenutku presreću ga Španjolci, vjerni saveznici Sjedinjenih Država. Scenarij predviđa i namršteni izraz lica šefa Pentagona Rumsfelda, koji upravo boravi u posjetu novoj američkoj bazi u Džibutiju, na dohvat nepredvidivom Jemenu, i upućuje upozorenja Sjevernoj Koreji, te - kao privremeni finale - sigurnu ruku predsjednika, položenu na netom iz tiska izišlo izdanje najnovije sigurnosne doktrine. U aktualnoj aferi s raketama Scud krije se sada već velik broj podudarnosti i neobičnih pojedinosti. A one pak pokazuju u prvom redu dvije stvari: kulisu prijetnje uoči rata protiv Iraka, kojom Washington manje ili više spretno manevrira širom svijeta; i krhkost unilateralizma koji američka vlada posebno forsira od 11. rujna 2001. g. Naime, Wasington je doživio izvanserijsku sramotu - Jemen će dobiti svoje rakete a Amerikanci moraju konstatirati sljedeće: države- nitkovi smiju izvoziti oružje. Bar neke koje - poput Sjeverne Koreje - nisu potpisale nikakav sporazum o kontroli niti podliježu sankcijama izuzev onih Georgea W. Busha. Zašto su Jemenu - službenom 'prijatelju i partneru' SAD u antiterorističkoj borbi - sada potrebne rakete sjevernokorejske proizvodnje, primjerenije u funkciji napadačkog nego preciznog obrambenog oružja - ostaje zasada tajnom jemenske vlade. Apsurdno je - iako manje čudno - što Sjeverna Koreja krije navodno službenu pošiljku oružja pod vrećama cementa i šalje ih na rog Afrike, gdje je teroristička mreža Al- Qa'ida izvela svoj najnoviji napada a teritorijalne vode ionako kontrolira međunarodno brodovlje. Ovih mjeseci Sjeverna Koreja uživa slobodu tipičnu za doba karnevala i vodstvo okupljeno u Pjongjangu oko Kima Jonga-ila to zna - pretpostavimo li da uopće slijedi pravila logike. Posljednji staljinistički režim u svijetu priznao je - uglavnom bez ikakvih posljedica - da i dalje marljivo radi na programu proizvodnje atomskog oružja. Prvi puta satelitske snimke radnog logora u Sjevernoj Koreji, koje je objavio jedan hongkonški tjednik, nisu privukle veću pozornost. Naime, i najnepopustljivijim protivnicima Pjongjanga u Washingtonu jasno je sljedeće: vojni udar na Sjevernu Koreju trenutno je nezamisliv - reakcija sjevernokorejske vojske i njezino oružje previše su nepredvidivi, američke postrojbe u Južnoj Koreji previše su ranjive i - što je najvažnije - trenutak ni u kom slučaju nije povoljan. SAD se pripremaju za rat protiv Iraka i signaliziraju to svim zemljama. Nova doktrina 'preventivnih vojnih udara' ne vrijedi za sve jednako", zaključuje Markus Bernath. APA * 12. XII. 2002. Hrvatska želi iduće godine postati kandidat za pristup u EU "Hrvatska želi prvih mjeseci iduće godine postati kandidat za članstvo u EU. To je glavni cilj Zagreba, naglasio je hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula u četvrtak u govoru pred Stalnim vijećem OESS-a. Status kandidata za Hrvatsku ne bi bio samo simbolične vrijednosti, nego bi posve konkretno ojačao potporu stanovništva i sljedećeg naraštaja za započete reformske procese. 'Oduševljeno gledamo u svoju budućnost', rekao je ministar vanjskih poslova vrlo optimistično. Status kandidata ponajprije bi izazvao pozitivan razvitak u cijeloj regiji. Dugoročna stabilnost u jugoistočnoj Europi presudno ovisi o 'vidljivim perspektivama budućnosti u EU'. 'Želimo biti pokretač napretka u regiji'. Picula je osim toga naglasio da će Zagreb i dalje surađivati s UN-ovim sudom za ratne zločine u Haagu. U 'slučaju Bobetko' liječnička bi ekipa iz Haaga mogla ispitati zdravstveno stanje optuženog i u međuvremenu teško bolesnog bivšeg generala Janka Bobetka. Ali konačnu odluku o možebitnom izručenju vjerojatnog ratnog zločinca donijet će županijski sud u Zagrebu, rekao je Picula. Ministar vanjskih poslova pohvalno se izrazio o procesu povratka izbjeglica od 2000. godine. U svoja se područja vratilo 68 tisuća hrvatskih državljana, među njima 38 tisuća srpske narodnosti. Od svršetka rata u bivšoj Jugoslaviji (1991.-1995) ukupno se u svoja ranija prebivališta vratilo gotovo sto tisuća Srba. Presudna za taj uspjeh je i bilateralna kooperacija i uska suradnja između pojedinih vlada u regiji. Picula je najavio da će od petka hrvatski parlament ponovno raspravljati o ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama. U srpnju za taj zakon nije postignuta potrebna dvotrećinska većina, što je donijelo i međunarodne kritike. Nakon toga je održana 'živa rasprava u javnosti' i konačno je postignut konsenzus između vlade, oporbe i predstavnika nacionalnih manjina. Ustavni će zakon štititi već postojeća prava nacionalnih manjina i dalje ih jačati, naglasio je Picula." FRANCUSKA LE FIGARO 12.XII.2002. Pascal Lamy: 'Osveta za Jaltu' S europskim povjerenikom za trgovinu Pascalom Lamyjem u Bruxellesu su razgovarali Pierre Bocev i Philippe Gelie: " - Nije li pomalo tužno gledati Petnaestoricu i kandidatske zemlje kako se tuku zbog financijskog paketa koji na koncu iznosi tek 25 eura na godinu po europskom građaninu? = Normalno je da se pod kraj cjenjka oko sitnica. Uvijek je tako: novac je prilično prirodan način da se završe pregovori, klasična varijabla prilagodbe. Za Uniju je izazov bio da prihvati ispravno stajalište o financiranju proširenja. Životni je standard u kandidatskim zemljama upola niži od onog u Uniji. Euro poljskom poljodjelcu osigurava dvostruko veću kupovnu moć. A kandidati danas imaju ograničenu mogućnost potrošnje tih povelikih iznosa. - Nije li se zanemario politički cilj? = Mislim da nije. Zatvorit će se povijesni krug, bit će to osveta za Jaltu, vrlo važan trenutak. Bez obzira na taktička stajališta, želja zemalja kandidata vrlo je jaka. Šteta da taj osjećaj u jednakoj mjeri ne dijele javnosti država članica. U Njemačkoj i u Austriji raspra se vodila dok se pregovaralo o slobodnom kretanju radnika, prije osamnaest mjeseci. U Francuskoj raspru treba sada pokrenuti, treba uvjeravati. (...) - Jeste li skloni referendumu o proširenju? = To je odluka francuske unutarnje politike. Među razlozima za referendum je činjenica da se 70-ih proveo referendum o prijamu Ujedinjenog Kraljevstva; protiv govori činjenica da će na referendumu trebati potvrditi reformu ustanova koju priprema Konvent i da taj postupak treba biti razmjerna iznimka. Kada je riječ o 'udruživanju' pregovora o proširenju i o ustanovama, mislim da mu kalendar ne ide na ruku. Ta je bitka izgubljena prije deset godina, kada se odlučilo provesti proširenje prije produbljenja. Osobno bih prednost dao potonjem. - Čelnici umanjuju posljedice ulaska deseterih zemalja: hoće li Europljani osjetiti ikakve posljedice? = To nipošto nije 'big bang'. Proširenje se, što se tiče mnogih aspekata, dogodilo još prije deset godina, kada se počelo s liberalizacijom trgovine s tim zemljama. Gospodarski su učinci već tu: trgovačka bilanca Unije sa srednjom i s istočnom Europom je golema, to je svakako naš najveći trgovački suficit. Još samo treba ostvariti političko proširenje. - Plašite li se na svom području proameričkog stajališta nekih novih članova? = Nimalo. Nove će države članice prihvatiti trgovačku politiku kao što se rakete spajaju sa svemirskom postajom. To je područje na kojemu se ne može biti unutra i vani. Postoje nacionalni osjećaji koji su povezani s nekim gospodarskim djelatnostima, ali to neće bitno utjecati. EU-u se samo dodaje pet do deset posto BDP-a. (...) - Ne treba li razmišljati i o granicama Europe? = Europski identitet teško može biti bez granica. To je važno napose za Francuze koji su veći kartezijanci od drugih. Povjerenstvo o tomu razmišlja. - Treba li se Konvent baviti tim pitanjem? = Ne propisujem Konventu čime se ne treba baviti. Mislim da bi više vremena trebao posvetiti sadržaju politika nego institucijskim sitnicama." FRANCUSKA LE MONDE 12. XII. 2002. Vatikan želi slomiti otpor katolika u kandidatskim zemljama "Ako na svjetskoj pozornici ima čovjek koji više nego bilo tko drugi uživa u budućim izgledima za proširenje Unije na istok, to je Ivan Pavao II. Otkako je izabran, prije četvrt stoljeća, ovaj prvi papa Poljak, koji je živio pod dvama jarmovima, nacističkim i komunističkim, sanja o ujedinjenju Starog Kontinenta. U nedjelju 8.XII. zamolio je europske političke vođe da što prije zaključe pregovore koji će Poljskoj, Mađarskoj, Republici Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, kao i baltičkim zemljama, omogućiti da se ponovno integriraju u europsku zajednicu. Već u prigodi svog prvog putovanja u Poljsku, u lipnju 1979., Karol Wojtyla izrazio je želju da Europa počne disati s 'oba plućna krila', bez obzira na političke, ideološke i vojne podjele koje je u svim svojim nagovorima i poslanicama uvijek smatrao nesretnim slučajem u povijesti. Europska biskupska konferencija (Comece) objavila je pak u ponedjeljak 9.XII. u Bruxellesu izjavu koja je trebala slomiti zadnji otpor katolika prema ulasku nekih kandidata u zemljama kao što su Poljska, Slovačka, Mađarska i Malta. Proširenje je 'povijesna prigoda', ističe se u tom tekstu potpore biskupskim zborovima koji se moraju sučeliti s nepovjerenjem seoskih, konzervativnih, katoličkih i protestantskih krugova. No procesom se mora 'politički upravljati' uz poštovanje - koje je ustupak Crkvi u Poljaka - 'nacionalnog identiteta i razlika u kulturnim tradicijama'. Europski biskupi žele naglasiti: 'Sve su države u Uniji jednake'. Tekst je i poziv političkim čelnicima Unije da se odupru svjetovnim napastima: 'Ukidanje granica u novoj Uniji ne smije dovesti do izgradnje utvrde na vanjskim granicama Europe'. Prema useljenicima i političkim izbjeglicama moramo biti 'milosrdni i pravedni'. U svezi s turskom kandidaturom službeno stajalište Katoličke crkve zapravo je povoljno. Papa je u nedjelju rekao da bi se 'Europa mogla dodatno obogatiti prinosom kulturnih i vjerskih tradicija naroda koji su nam kroz stoljeća ostavili dragocjenu zajedničku uljudbenu baštinu'. U izjavi biskupa Comecea ističe se pak nužnost reforma koje će u Turskoj jamčiti 'demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i zaštitu manjina'. Ne spominje se nikakva zapreka vjerske naravi", piše Henri Tincq. 10.XII.2002. Zašto nećemo ratovati "Američka je uprava uspjela uvjeriti većinu novinara i čelnika u svijetu da će uskoro napasti Irak. Svjedoci smo retoričkog nadmetanja i pojačanog kretanja postrojba. Američka vojska trenutno ima šezdeset tisuća vojnika duž iračke granice, a uz to je četredeset pet tisuća ljudi spremno da se u najkraćem roku pridruži snagama na terenu. Curenje podataka u svezi s planiranom strategijom upućuje na nemilosrdan i kratak rat kojim bi se trebao izolirati, a onda i svrgnuti Sadam Husein. Arapski čelnici se službeno protive ratu, ali podatci govore o prešutnoj potpori. Čini se da je George W. Bush spreman da svakog časa počne rat. Upravo zato ne će to morati učiniti. Jednoglasna rezolucija Vijeća sigurnosti kojom se od Iraka traži da dopusti dolazak UN-ovih inspektora - uz sigurnu prijetnju rata ako iračke vlasti odbiju taj zahtjev - tjera Sadama Huseina na suradnju s inspektorima UN-a. Prve su se inspekcije dobro završile i Irak je 8.XII. vjerojatno proizveo gomilu informacija, sukladno zahtjevima rezolucije UN- a. Deklaracija bi mogla biti krnja i nepotpuna, ali bi mogla sadržavati podatke s kojima su Amerikanci, po Sadamovu mišljenju, već upoznati, kao što je tajni uvoz i stara spremišta kemijskog oružja. U skoroj budućnosti neće biti dokaza da Sadam ne želi surađivati. Dakle, i najrevnijim američkim jastrebovima bit će jako teško započeti rat ako Sadam ne bude otvoreno ometao inspektore. Upravo je to stupica koje se bojala tvrda linija u američkoj upravi i razlog zbog kojeg nije htjela da predsjednik ide pred UN. No nakon oštrog govora koji je 12.IX. održao u Glavnoj skupštini i višemjesečnih napora da se postigne jedinstveno stajalište u Vijeću sigurnosti, g. Bush ne može samo tako skrenuti s diplomatskog puta. Kao što je rekao, rat nije ni siguran ni neotklonjiv, ako Sadam pristane na razoružanje Iraka. Ipak, diplomatski razlozi nisu jedini koji ne govore u prilog ratu. Mnogi vojni dužnosnici, djelatni i umirovljeni, misle da rat nije ni nužan ni jednostavan. U najboljem slučaju, oružani bi sukob mogao potrajati tek nekoliko dana. No ima nekoliko mogućih scenarija po kojima bi se taj rat mogao pretvoriti u katastrofu. Primjerice, primjena kemijskog i biološkog oružja protiv američkih postrojba; ili pak napadaj na Izrael koji bi izazvao izraelski odgovor, možda i nuklearnim oružjem; ili zauzeće Bagdada koje bi se završilo tisućama mrtvih Arapa i Amerikanaca. Čak i ako se sve dobro završi, američke će postrojbe godinama ostati u Iraku. 'Jesmo li spremni za okupaciju Iraka u sljedećih trideset ili pedeset godina?', pita bivši Reaganov načelnik pomorskih snaga James Webb, dodajući da bi američke postrojbe bile 'pedeset tisuća terorističkih meta'. Pritisak u korist napadaja na Irak ne čine vojnici. Umirovljeni general Anthony Zinni, bivši glavni zapovjednik glavnog zapovjedništva američkih snaga i izaslanik Georgea W. Busha za Bliski istok iznosi mišljenje mnogih kada kaže, kao što je u listopadu rekao na konferenciji u Washingtonu: 'Gledamo li na to upletanje kao na početak niza događaja, što znači da problem želimo riješiti nasilno, uzimamo loš pravac. Za početak, mislim da takva strategija nije potrebna. Zatim, mislim da su rat i nasilje zadnje mjere i da jako moramo paziti kako ćemo postupiti, napose s obzirom na naš sadašnji položaj u svijetu'. Zinni također ističe da američki prioriteti moraju biti obnova izraelsko-palestinskog mirovnog procesa, poticanje promjena u Iranu prema umjerenom režimu i obnova Afganistana. Irak je tek na kraju popisa žurnih zadaća. Tu su i snažni gospodarski razlozi protiv rata. Istraživanje koje je u studenom provelo Središte za međunarodna i strateška istraživanja iz Washingtona zaključuje da bi dulji sukob doveo do sloma burze, porasta nezaposlenosti do 75 posto i recesije u koju bi bila uvučena i europska gospodarstva. Procjene o izravnoj cijeni rata kreću se od šezdeset do preko dvjesto milijarda dolara. G. 1991. arapski je narod platio najveći dio Zaljevskog rata. Ovaj put, malo je vjerojatno da će neka treća zemlja platiti račun. Čak i u najpovoljnijem scenariju rat će ubrzati porast saveznog deficita kojeg je George W. Bush stvorio u samo dvije godine. To je razlog zbog kojeg su mnogi republikanci iz stare garde preporučili g. Bushu da ne ratuje. Sjećaju se što se dogodilo prvom predsjedniku Bushu nakon vojne pobjede. Rat bi mogao uništiti još uvijek krhko američko gospodarstvo, kao i političku budućnost republikanaca. Bivši državni tajnik James Baker i bivši general Brent Scowcroft nagovarali su Busha u kolovozu prošle godine da ne zaobiđe Ujedinjene narode. Danas Scowcroft ponovno zagovara strpljenje. U tekstu objavljenom u rubrici 'Mišljenja' u Washington Postu (21.XI.), čestita Bushu na pobjedi u UN-u i potiče ga da izbjegne rat, ali da 'isto toliko dara, odvažnosti i pažnje pokaže u rješavanju izraelsko-palestinskog problema'. Dok mnoga glasila u Americi potiču na 'odbrojavanje' i 'odmjeravanje snaga' s Irakom, građani ne potiču predsjednika na rat. Istraživanja pokazuju da je 60 posto Amerikanaca za primjenu sile u Iraku koja se temelji na odluci UN-a, ali ih samo 30 posto želi da SAD u rat krene sam. Javnost bi se sigurno ujedinila oko g. Busha čim bi rat počeo, ali ako stvari krenu loše, slaba bi se potpora javnosti brzo mogla završiti oštrim zaokretom i predsjednika i njegovu stranku ukloniti s vlasti. Politički, gospodarski i vojno, rat protiv Iraka bio bi, dakle, vrlo pogubna operacija. Iz ovih triju razloga, malo je vjerojatno da će SAD započeti kratkotrajni rat. Dvije pogrješke u računici mogle bi utjecati na jednadžbu: da Sadam načini glupost i pruži izliku za početak rata, ili da Bush dopusti da ga začara pjev sirena - savjetnika 'tvrdolinijaša' - da je rat nužan i lak. Povijest je pokazala da taština može prevagnuti nad najoštroumnijom raščlambom činjenica", piše Joseph Cirincione, direktor istraživačkog odjela u Zakladi Carnegie za mir u svijetu u Washingtonu. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk