RU ITOGI 12. 12. 2002. RUSI U AZIJI

RUSIJA ITOGI 12. XII. 2002. Velika Azija Svoju vanjsku politiku na Istoku Moskva kani voditi prema europskim uzusima. Radi se o strateškom savezu s velikim državama regije - onima kojima najviše prijete terorizam i separatizam, piše Andrej Vladimirov. Posjet Vladimira Putina Kini, Indiji pa Kirgistanu vratio je u rusku vanjskopolitičku uporabu do neki dan opravdano zaboravljeni termin 'višepolarnost'. Udarni tempo rusko-američkog približavanja zbog prijetnja od međunarodnog terorizma prilično su uzdrmali omiljene euroazijske pozicije među našom političkom elitom. Azijska pak turneja našeg predsjednika bila je, sudeći po svemu, usmjerena na to da se korigira taj 'europski pregib'. Uostalom, današnji višepolarni model ima drukčije značajke. Geopolitički trokut Moskva-Delhi-Peking više se ne tumači kao vojno-politički pol, nasuprot američkome. Danas je to samo ravntežni vektor ruske vanjske politike, koji treba omogućiti Moskvi više prostora za manevre glede svjetskih središta moći. Tehnički se ta geopolitička konstrukcija zasniva na nekoliko elemenata. Prvo, Moskva se trudi biti tampon-zonom između dviju azijskih supersila - Indije i Kine. Tijekom posjeta je Putin više puta isticao da stari terotorijalni spor između njih ne smije biti povodom za nove sukobe. Zato što Indiju i Kinu povezuje zajednički neprijatelj - separatizam. Nije to bio slučajno lajtmotiv cijeloga posjeta: u potpisanim deklaracijama se ističe pitanje teritorijalne cjelovitosti. Moskva je uvjerila Kinu u to da dijeli zabrinutost za tajvansko i tibetsko pitanje, a Indija - za kašmirsko. Analogne izjave domaćini su dali gostu u povodu Čečenije. U biti, Rusija svoju azijsku politiku želi graditi po zapadnim načelima. Radi se o tijesnoj suradnji s vodećim državama koje najviše pogađa međunarodni terorizam. 'Velika' Azija je za Moskvu, prije svega, Indija i Kina. A s 'malom', koju predstavljaju režimi pod sumnjom za islamski radikalizam, dijalog će se voditi s oštrijih protuterorističkih pozicija. Još je jedna funkcija ruske politike u Aziji - to je 'dogradnja' rusko-američkih odnosa. I u trenutku sadašnjeg rusko-američkog približavanja nije moguće izbjeći proturječnosti. Nedavna polemika u Vijeću sigurnosti oko iračke rezolucije pokazuje kako je kineska podrška Rusija zapravo skupa. Zato nije sve idealno ni u rusko-kineskim odnosima: tu su problemi migracije i završavanja gospodarskih priča. Kina, na primjer, dobiva od Rusije suglasnost na oveće smanjivanje uvoznih carina u okviru pregovora o pridruživanju WTO-u. Smjena generacija u kineskom vodstvu također unosi u rusko-kineske odnose razne nepoznanice. Tvrdih jamstava da će se nastaviti zacrtana linija u odnosima - nitko zasada nije u stanju dati. Tako se saveznički odnosi i s Washingtonom i s Pekingom doista omogućuju Moskvi da ih utemelji na pragmatičnim i konkretnim interesima. Uostalom, zadaća geopolitičke ravnoteže, kako je poznato, obvezuje na ekvidistancu spram ostalih centara moći. To je ruski predsjednik i pokazao: odmah po povratku u Moskvu telefonski je izvijestio o rezultatima azijske turneje svojega zapadnog partnera Georgea Busha. O tome da Rusija učvršćuje svoj položaj vrlo pažljivo, svjedoči i Putinov posjet Biškeku. U trenutku predsjednikovog dolaska rusko vojnici su izveli 'skok na jug' - Kirgistan je postao drugom, poslije Tadžikistana, državom u koju se smjestio ruski vojni kontingent. U okviru Ugovora o kolektivnoj sigurnosti za tu batu Kant kod Biškeka već je počelo prebacivanje ruske vojnog i vojno- transportnog zrakoplovstva. Baza se stvara radi sprečavanja mogućeg prodora terorističkih skupina na teritorij srednjoazijskih članica Ugovora. U toj operaciji postoji, osim vojnoga, i snažan politički podtekst. Na prvi pogled situacija podsjeća na upad ruskih desantnih postrojba na Kosovo, kada se Moskva upirala preduhitriti SAD i njegove saveznike u NATO-u da bi označila svoju nazočnost u tako važnoj strateškoj regiji. Uostalom, prebacivanje zrakoplovne postrojbe u Kirgistan dobro je došlo Putina i u unutrašnjopolitičkoj utakmici. Moskva je time pokazala da je, gubeći svoju vojnu nazočnost u regijama koje su izgubile za Rusiju geostratešku težinu (na primjer, zatvaranje vojnih baza na Kubi i u Vijetnamu), ona je spremna povećavati svoju nazočnost u zonama novih mogućih prijetnja."