IT - 10.XII. LA REPUBBLICA - ITALIJA, KRIZA, EU

ITALIJA LA REPUBBLICA 10. XII. 2002. Italija na putu opadanja "Uzbuna je zazvonila s najvišeg brda. Dva puta za redom. 28. studenog predajući nagradu Leonardo predsjednik republike je upozorio: 'U međunarodnoj konkurenciji Italija gubi tržišne kvote. Ne samo radi ulaska na svjetska tržišta novih velikih zemalja, već i unutar Europe. Sve to nas mora nagnati na razmišljanje'. (...) Svijest o padu je pretpostavka našeg novog uspona. Jedini još sebe smatramo dijelom Četvorice velikih Europe. Naravno, demografski i gospodarski smo blizu Francuske i Velike Britanije, a nismo ni predaleko od Njemačke koja se sada nosi sa šokom neočekivanog ponovnog ujedinjenja i s neizrečenom nostalgijom za Zidom. No naš je položaj istekao. Ne od danas, kako se voli zanositi naša ljevica u mržnji spram Berlusconija. Barem od početka devedesetih godina, od kraja prve republike i njenih geopolitičkih izvjesnosti, osim u slučaju slavne iznimke utrke prema euru između 1996. i 1998., više ne uspijevamo imati težinu u neslužbenoj upravi Europske Unije. Odbijeni od važnije Europe, tražili smo sreću drugdje. Dok su devedesetih godina tehničarske vlade ili one lijevog centra smjerale oponašati kasnomaastrichtske priredbe sinkroniziranog plivanja, Berlusconi je izabrao plivanje slobodnim stilom. Zaplivao je u plavim vodama Atlantika. Pariz i Berlin nas preziru? London nas poziva kada mu to odgovara? Mi razgovaramo s pravim Velikima. U Washingtonu, poglavito, a potom u Moskvi. U svojoj osobnoj geopolitici tous azimuts, Berlusconi računa na činjenicu da ostatak svijeta često vrijednima smatra aspekte njegove biografije koja u Europi izaziva podozrivost. Uspješni businessman, pragmatični optimist i 'gaffeur' sviđa se Bushu i Putinu, Erdoganu i saudijskim prinčevima, barem onoliko koliko smeta Chiracu i partnerima. No i diplomacija uz kućno ognjište, toliko draga našem predsjedniku vlade ima svoja ograničenja. Ona može okruniti uspjeh ceremonije u Pratici di Mare, što je bila Berlusconijeva slutnja, koji je igrajući na integraciju Rusije u zapad istovremeno poslužio, osim našima, i interesima Moskve i Washingtona, ili naglasiti pouzdani proamerikanizam kojime se diči ova vlada. No to nije dovoljno. Kako bi se doista ponovno našlo u struji treba znati gdje želimo pristati. Izvaneuropski aktivizam Berlusconija ima smisla samo ako uspijemo da on bude od koristi Europi. Strateški interes Italije je sudjelovati u stvaranju jezgre europskih sila i doprinijeti upravljanju njome. U slijedećih 10-15 godina možemo proširiti Europsku Uniju na ostatak kontinenta, na Tursku, možda i na Rusiju i na neke zemlje južnog Sredozemlja. EU kojega gradimo, ili onaj koji nam bježi iz ruku, nije Europa. Ako pod Europom mislimo doista povezan prostor, ukorijenjen u jednoj civilizaciji i zajedničkoj povijesti, a ne samo na deklaracijama europskih ustavnih načela u odsustvu jednog europskog naroda, onda širenje moramo pratiti oštrim skupljanjem: jednom Europom Konfederacijom unutar Europske Unije. Italija može biti promicatelj, zajedno s Francuskom, Njemačkom, Austrijom i Beneluxom jedne 'superiorem' konfederalne države u kojoj su europske, nacionalne i regionalne nadležnosti određene i ozakonjene. Jedne istinske zajedničke kuće, dovoljno snažne da konačno izgradi geopolitički subjekt sposoban imati utjecaja na globalnoj sali. Smještene u središtu šireg i labavog paneuropskog supa, čiji bi bio magnet. I koja je u stanju uspostaviti ravnopravni dijalog (ili skoro tako) s američkim saveznikom. Inače će sam transatlantski pothvat biti izložen riziku, povjeren susretljivosti američke supersile spram pojedinačnih europskih partnera..", piše Lucio Caracciolo.