NJ 10.XII.-FAZ-UTJECAJ STAROSTI DRUŠTVA NA VANJ.POL.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 10. XII. 2002. Sve manji utjecaj "Čini se da se u Njemačkoj postupno shvaća što starenje društva znači za mirovine i zdravstveno osiguranje. No do sada u javnu svijest nije prodrlo da smanjenje stanovništva može imati i posljedica na vanjsku politiku neke zemlje. To je možda stoga što je rasprava o globalizaciji među mnogima ostavila dojam da sigurnost i blagostanje društva naprotiv ovise samo o čimbenicima poput poreznog opterećenja ili visine sporednih troškova plaće. No zapravo ni sve veće prepletanje svjetskog gospodarstva koje je na posljetku samo novi stupanj industrijalizacije, jedno nije izmijenilo: veličina i sastav naroda je ona 'deviza moći' koja odlučuje o položaju zemlje u međunarodnoj politici. Narodi umorni u reprodukciji poput Nijemaca, moraju stoga računati da će se idućih desetljeća morati pomiriti sa sve manjim utjecajem na svjetska zbivanja. To počinje već u Europskoj uniji. Oni koji u nepreglednom bruxelleskom postupku imaju utjecaja, formalno su određeni isključivo na temelju veličine stanovništva: u Europskom parlamentu primjerice, Njemačka je zastupljena s 99 zastupnika, više od bilo koje druge zemlje. To izričito pokazuje da je Savezna Republika sa sadašnjih 82 milijuna stanovnika najveća zemlja članica u zajednici. Luksemburg sa svojih 430 tisuća stanovnika može naprotiv dati tek šest zastupnika. Njemačka bi 2050. godine - prema često citiranoj prosudbi Ujedinjenih naroda - mogla imati jedva 70 milijuna stanovnika, dočim će druge europske države svoj broj stanovnika zadržati ili čak povećati, zahvaljujući višim stopama rađanja. Francuska danas ima jedva 59 milijuna stanovnika a 2050. imat će 62 milijuna. Budući da se odmak od Njemačke time postupno smanjuje, pariške će vlade prije ili kasnije postati nezadovoljne sa svojih 78 mjesta. I u ministarskom vijeću EU-a, moćnom gremiju vlada, moglo bi doći do takvih promjena. Doduše, velike zemlje članice Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija imaju isti broj glasova (za sada po 10, od 2005. godine 29). Neke manje države poput Irske koje se moraju miriti s daleko manjim brojem (danas 3, zatim 13 glasova), jednoga će dana tražiti više ravnoteže: irsko stanovništvo bi do 2050. trebalo s 3,8 milijuna narasti na 5,4 milijuna. To su dakako sve sitnice ako se možebitan pristup Turske EU-u promatra s demografskog stajališta. Zahvaljujući svojoj izvanredno visokoj stopi rađanja, tursko će stanovništvo sa sadašnjih 67 milijuna stanovnika već 2015. godine narasti na 79 milijuna, čime će se izjednačiti s Njemačkom. Nakon toga bi se zemlja ubrzo razvila u na daleko najveću zemlju članicu unije: prognozira se 87 milijuna stanovnika 2025. godine i 99 milijuna 2050. godine. Ako ostane na sadašnjem obliku bruxelleskih institucija, Turska bi dakle već za nekih 15 godina imala pravo na najveći broj zastupnika u Europskom parlamentu i na najveći udio glasova u ministarskom vijeću. Najveći gubitnik te nove podjele moći bila bi Njemačka čija se vlada za sada osobito silovito zalaže za prijam Turske: Berlin bi u EU-u pao na drugo mjesto. Ništa veselije nisu ni prognoze o demografskoj težini Europljana u svjetskoj usporedbi. Tu Njemačkoj i njezinim partnerima prijeti nazadovanje u odnosu na Sjedinjene Države što bi moglo imati osjetljivih posljedica na odnos moći u zapadnom taboru. Do nedavno su smanjene stope rađanja slovile kao fenomen svih (zapadnih) industrijskih država. Na posljetku su blagostanje i socijalno državno jamstvo u tim društvima učinili da je dobivanje djece kao ekonomskog osiguranja za starost i bolest postalo nepotrebno. No to očito više ne vrijedi za Ameriku. Nedavni su popisi stanovništva iznenađujuće pokazali da je tamo stopa rađanja (prosječan broj djece po ženi) ponovno narastao na gotovo 2,1. To je upravo vrijednost koju treba postići da bi se održala količina stanovništva. Neznatnim dijelom za to su krivi useljenici sa španjolskog govornog područja čija je stopa nataliteta daleko viša nego drugih narodnosnih skupina. Ali i bijeli su Amerikanci u zadnje vrijeme došli do značajne stope rađanja od 1,8. Na temelju takvog razvitka Sjedinjenim se Državama proriče dugoročno velik porast stanovništva: sa sadašnjih 283 milijuna stanovnika na 346 milijuna 2025. godine i 397 milijuna 2050. godine. Prema više postavljenim projekcijama američko bi stanovništvo za pedeset godina moglo biti čak oko 550 milijuna. Posve je drukčije s Europljanima: ako se zbroji 15 država EU-a, dobiva se ukupan broj 'europskog' stanovništva od sadašnjih 370 milijuna. Još je razvidno više od američkog stanovništva. Tih će 15 zemalja 2050. godine zajedno brojati tek 335 milijuna stanovnika. Budući da će iz srednje i istočne Europe idućih godina biti primljene u EU ponajprije male zemlje, gospodarska i politička jezgra unije za pedeset bi godina imala stanovništvo koje je (barem) za petinu manje od američkog. Snu mnogih europskih političara, da se jednoga dana u političkoj snazi izjednači s Amerikom, takav bi razvitak mogao donijeti kraj. EU rado ističe da je najveće (unutarnje) tržište na svijetu i to takvo koje od nedavno ima jedinstvenu valutu. Kad bi taj jak položaj malo po malo morao prepuštati Sjedinjenim Državama, ne bi oslabio samo položaj bruxelleskih izaslanika u trgovačkim razgovorima. I inozemni će ulagači američko tržište držati još privlačnijim nego danas a euro neće više biti vodeća svjetska valuta nego tek mali brat dolara. Treba dodati da bi Amerika koja proizvodi veće blagostanje nego sve zemlje EU-a zajedno, imala prosječno mlađe pa stoga i produktivnije radno stanovništvo. To bi pojačalo trend zbog kojega Europljani već danas često izgledaju slabi: u EU-u se izdaju sve veći dijelovi bruto domaćeg proizvoda za poravnanje mirovina (i drugih prijenosnih davanja) dok Amerika svojim blagostanjem plaća najjaču vojsku na svijetu. Ne treba puno mašte za zaključak tko će ostati broj jedan u svijetu", piše Nikolas Busse.