NJ 4. XII. SZ: SVJETSKA VLAST SE BOJI RAĐANJA?

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 4. XII. 2002. U stupici rasta "Cilj nije potrebno mijenjati: broj poroda u siromašnim zemljama mora se u sljedećim desetljećima drastično smanjiti - što je zacrtano već 1994. g. na sastanku na vrhu u Kairu. Sredstva koja će omogućiti postizanje tog cilja također su poznata: riječ je o prosvjećivanju, planiranju obitelji i kontracepciji. Gdje god su ta sredstva primijenjena, zabilježeni su pažnje vrijedni uspjesi, siromašni imaju šansu da se riješe bijede jer imaju više vremena za rad, manje praznih trbuha koje moraju napuniti te zato što štede i ulažu u vlastitu budućnost. Dakle, dobra obiteljska i zdravstvena politika može boležljivim privredama Trećeg svijeta uliti novu snagu. Novo izvješće UN o svjetskom stanovništvu nudi dokaze koji potvrđuju tu tezu. Usprkos tome, cilj djelotvorne kontrole nataliteta vjerojatno će u dogledno vrijeme ostati nedostižan za većinu siromašnih regija u svijetu. Krivnju za to snose s jedne strane nacije na sjeveru, koje ne smatraju potrebnim čak ni približno ispuniti svoja - relativno skromna - obećanja, dana na sastanku na vrhu u Kairu. Godinu za godinom pokazuje se nestašica od nekoliko milijardi dolara, koji su trebali biti uloženi u planiranje obitelji u Trećem svijetu. S kakvim pravom Europljani i Amerikanci kritiziraju vlade nedostatnu revnost vlada siromašnih zemalja u borbi protiv siromaštva? Licemjerje Sjevera utječe i na zemlje Juga - i to upravo katastrofalno budući da korumpiranim vladama osigurava streljivo za napad na donatorsku zajednicu. Na taj način spomenute vlade mogu sjajno skrenuti pozornost s vlastitih političkih deficita. Dakle, usprkos pojedinačnim uspjesima u Aziji i Latinskoj Americi, nema razloga za opuštanje. Očigledno su tek malobrojni pojedinci na razini vlada spremni uočiti dalekosežne posljedice neuspjele demografske politike: scenariji za dijelove Afrike ali i Azije upravo su jezivi. Naime, na područjima na kojima natalitet nekontrolirano raste, mogućnost suzbijanja siromaštva gotovo više i ne postoji. Svaka propuštena godina ubrzava povećanje budućih troškova u borbi protiv siromaštva. U tom je kontekstu važno pitanje prehranjivanja tih ljudi i njihovog pristupa čistoj pitkoj vodi ali i strahovita socijalna i politička previranja koja toliko destabiliziraju mnoge zemlje Trećeg svijeta da će jednoga dana svaka strategija razvoja biti osuđena na neuspjeh. Posljedica broj jedan: budući da su zajednice na kopunu - između ostalog i uslijed katastrofalnog utjecaja AIDS-a - izložene sve snažnijem raspadanju, milijuni mladih ljudi bježe iz provincije u gradove. Taj je trend već danas u punom jeku ali još ni izdaleka nije dosegnuo svoj vrhunac. Trenutno u gradovima zemalja u razvoju živi dvije milijarde ljudi a za trideset godina taj će se broj vjerojatno udvostručiti. Legije mladih, gladnih ljudi bez roditelja slijevaju se u metropole, pretvarajući ih u gusto naseljena područja kojima više nije moguće upravljati. U tim su područjima bijeda, kriminal i anarhija dosegli gotovo nezamislive razmjere. Posljedica broj dva: ljudi u siromašnim regijama vode sve težu bitku za sve oskudnije resurse - bilo da je riječ o zemlji, vodi, drvu ili rudnim bogatstvima. Državni se sustavi urušavaju, naoružane banke i ratne poglavice preuzimaju njihov teren u funkciji regionalnih i lokalnih sila. Čitave se države cjepkaju na komadiće, građanski će ratovi tinjati godinama a mnoga područja postaju time nepoželjnim zonama za vanjski svijet. Kontrola broja poroda i planiranje obitelji neće, doduše, moći sami po sebi funkcionirati kao zaštita od opisanih kobnih trendova. No, bez globalne strategije za borbu protiv povećanja broja stanovnika slabi su izgledi za uspješnu borbu protiv kaosa u siromašnim zemljama", upozorava na kraju komentara Arne Perras.