FRANC-LE MONDE OD 24-25.11.02. PROMJENA POLITIČKOG KRAJOLIKA NA BLISKOM ISTOKU

FRANCUSKA LE MONDE 24.-25.XI.2002. Nestaju obrasci na Bliskom istoku "Za nekoliko mjeseci izgled Bliskog istoka će se promijeniti. U dvjema zemljama koje su među najvažnijim na tom području, Iraku i Iranu, jedna se epizoda završava neuspjehom; jedan obrazac nestaje, propada. No te dvije zemlje, u ideološkom sukobu i u ratu, određivale su Bliski istok u zadnjih dvadeset godina. Bile su stožeri utjecaja i nadahnuća; obje su tražile regionalnu premoć, čas primjerom, čas silom, ili jednim i drugim istodobno. Nešto se primiče svom kraju. U tijeku je tranzicija koju je još teško razumjeti. Iranska islamska revolucija, spočetka često prozelitska, nije nikada prešla državnu granicu. Premda je kasnije htjela biti uzor - slobodni izbori, glasila dinamičnija nego u drugim dijelovima regije, žene u parlamentu, u vladi, na javnoj dužnosti i u vojsci - ona je danas u slijepoj ulici. Iranski model ne ispunjava svoju zadaću. Čini se da je odmjeravanje snaga između dvaju tabora neizbježivo. Na jednoj su strani oni koji su slobodno, u dva navrata, izabrali reformatorskog predsjednika Mohammeda Hatamija (1997. i 2001.) i reformatorska većina u Majlisu (parlamentu). Oni žele da demokracija zaživi; traže da političku vlast obnašaju oni koji su dobili povjerenje naroda; nemaju ništa protiv islama koji je jedan - ali ne i jedini - stup narodnog identiteta, ali bi htjeli pokazati da je spojiv s demokracijom. Oni čine suvremeni, naobraženi i mladi Iran. Zastupaju većinu zemlje s više od šezdeset milijuna stanovnika, od kojih je većina rođena nakon Homeinijeve revolucije 1979. Naspram njih su oni koji žele biti simbol baštine ajatolaha Homeinija, više ili manje okupljeni oko 'duhovnog vođe' ajatolaha Ali Hamneija i oko najkonzervativnijeg dijela iranskih šiitskih vođa. Pristaju na izbore, ali žele da politička vlast ostane u njihovim rukama; podnose formalnu demokraciju, ali žele da zemlja stvarno ostane mularhija. Nadziru nekoliko središta vlasti: pravosuđe, miliciju - Bassidje - koja obavlja nečasne poslove, a vrbuje se u problematičnim četvrtima i, na koncu, vojsku, čuvare revolucije, koja zamjenjuje službenu iransku vojsku. Kroz zaklade raspolažu golemim financijskim sredstvima. Dakako, politički je krajolik zamršeniji - u Iranu smo! Predsjednik Hatami je čovjek iz elite, također ajatolah. Dolazi iz Stranke revolucije. Glavno je pitanje može li uspjeti u onome što Gorbačovu nije uspjelo: reformirati sustav. 'Vođa' pak zna biti obziran prema reformatorima kada konzervativci odu predaleko: naložio je pravosuđu da preispita smrtnu presudu za prvaka Hatamijeva bloka, studenta Hachema Aghajarija. Ni Hatami ni Hamnei ne žele ulične sukobe. No bude li se držao statusa quo koji mu osigurava ulogu 'fikusa', izabrani bi predsjednik mogao izgubiti ugled i birači bi ga mogli smijeniti. 'Vođi' je postavio ultimatum: dopusti li da konzervativci onemoguće provedbu planirane reforme pravosuđa, Hatami je spreman dati ostavku, a s njim i izabrani parlament. To bi bila kriza režima, sučeljavanje koje je posljedica nemoguće sinteze demokracije i mularhije. Bez obzira na staro neprijateljstvo između Perzijanaca i Arapa, iranska je revolucija htjela pokrenuti i nadahnuti one koje je razočarao svjetovni obrazac na tom području. Nadala se da će, u ime revolucionarnog islama, pobuniti podanike u emiratima i u monarhijama na drugoj obali Zaljeva; a njezina meta, među šejtanima srednjeg kalibra, bio je i 'nevjernički' bagdadski režim, stranka Baas koja je bila omražena jer je bila socijalistička i svjetovna i jer je Irak htio, preko leđa Irana, biti gospodar na tom području. Baas je htio biti nasljednik naserizma koji je nestao u pijesku poraza koji mu je nanio Izrael (u lipnju 1967.) i pod razvalinama gospodarstva koje je bilo žrtva planiranja na sovjetski način. Sadam Husein koji je vlast počeo monopolizirati 1969., godinu dana prije Naserove smrti, nikada nije imao ugled egipatskog državnika. Nije imao ništa od vatrenosti, otvorenosti, osobne privlačnosti, rječitosti, ukratko ništa od onog što je činilo karizmu Gamala Abdela Nasera. Naprotiv, imao je ono što Egipat nije imao: izvore nafte i poljodjelske resurse u zemlji koja je, povrh toga, imala ujednačenu demografiju. Barem prvih deset godina počeo je sjajnu modernizaciju zemlje. Tada je priželjkivao vodeću ulogu u arapskom svijetu. Palestinski pisac Said Aburish koji je jedno vrijeme radio u Bagdadu, priča: 'Arapi mog naraštaja bili su Naserova siročad. Kojem smo se vođi ako ne Sadamu i kojoj zemlji ako ne Iraku mogli okrenuti?' To nije potrajalo. Ubrzo, opijen vlašću, autoritativniji i nasilniji no ikad, Sadam Husein uvlači zemlju u niz ratova (protiv Kurda, Irana, Kuvajta, itd.) - koji će biti propast za Irak. Irački je režim sada tek izopačena utvara svjetovnog obrasca kakav je htio biti baasizam. Vlast Sadama Huseina prava je opreka prosvijećenoj i osuvremenjenoj autokraciji kakva je htjela biti 1970-ih. To je danas plemenska vlast koja je zaokupljena preživljavanjem i punjenjem klanske blagajne. Zadnji ostatak obrasca svjetovne države na Bliskom istoku kratkoročno je, čini se, osuđen na propast, bilo da ga destabilizira režim ograničenog suvereniteta koji će mu nametnuti UN-ovi inspektori za razoružanje, bilo da se sruši pod naletom američke akcije. Svršetak igre u Bagdadu, slijepa ulica u Teheranu: nestaju dva modela. Na Bliskom istoku politička se praznina dade opipati. Ona će zacijelo ići na ruku Bin Ladenu. Nada dolazi iz Turske. Dolaskom na vlast islamske (ili islamističke, ako joj nismo skloni) stranke koja kani poštovati državnu svjetovnost i produbiti demokraciju, sadašnji politički pokus u Ankari mogao bi biti presudan. Za čitav Bliski istok", piše Alain Franchon.