US-NYT-2.XII. KISSINGER

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 2.XII. 2002. ON se vratio! Tko će bolje istraživati neopravdani napadaj na Ameriku od čovjeka koji je poticao američke neopravdane napadaje? Tko će bolje iščeprkati vladinu dvoličnost i manipulaciju od čovjeka koji je zamislio tajne ratove, tajna bombardiranja, tajna prisluškivanja i tajne državne udare, a na kraju završio kao potporanj društva i dobitnik Nobelove nagrade za mir? Radilo se, dakako, o ideji Dicka Cheneya. Samo netko tko je patološki "neproziran" poput potpredsjednika, može cijeniti uzvišenu "poluprozirnost" Henry Kissingera. A samo netko tko ima namjeru rekonstruirati dane slave iz Fordove i Nixonove ere može težiti postavljanju 79-godišnjeg Dr. Strangea,... hoću reći Dr. Kissingera u Bushovu ekipu. Biti će onih negativaca koji će odmah dvolično reći kako predsjednikov izbor za vođu povjerenstva koje će ispitivati događaje od 11.9 nije toliko realistički koliko oportunistički, kako nije toliko metternichovski koliko makijavelijanski izbor. Promotrit će sumnjičavo Kissingerov životopis: održavao je Vijetnamski rat godinama nakon što je i sam shvatio da ga se ne može dobiti; podupirao ilegalna bombardiranja u Kambodži; podržavao čileanskog ubojicu Pinocheta; izigravao Jaga predsjedniku Richardu Nixonu, govoreći mu kako će "oslabiti" ako ne tuži novine koje su objavljivale dokumente Pentagona; prisluškivao novinare i vlastite kolege kako bi uslijedio tko odaje tajne o bombardiranjima Kambodže. (...) Naposljetku, Bush se jako trudio kako bi potisnuo bilo kakvu istragu o događajima od 11.9. Morao se čuvati obitelji žrtava koje su si utuvile u glavu saznati što je to predsjednik saznao u kolovoškim izvješćima 2001. o planovima Al-Kaide, kao i koje su se to žice ispreplele između CIA-e, FBI-a i INS-a. Sada Bush može pustiti povjerenstvo da radi, siguran da Kissinger nikad, u cijeloj svojoj karijeri, nije osvijetlio niti jedan tamni kutak, niti je ikad propustio polaskati svom šefu. (On je bio jedan od Bushovih strpljivih tutora na području vanjske politike tijekom predizborne kampanje.) Ako želite doći do uzroka stvari, tada nećete imenovati Henrya Kissingera. Ako ne želite da drugi dođu do uzroka stvari, tada ćete imenovati Henrya Kissingera. Bush je naučio nešto o diplomatskom "crnom pojasu" u "crnim" vještinama još davno, kada je učinio budalu od Busha starijeg. Kao veleposlanik pri UN-u, 1971., Bush st. je optužen da agresivno zastupa Tajvan protiv Pekinga, dok je Kissinger, tada savjetnik za nacionalnu sigurnost, tajno putovao u Peking, zanemarujući Tajvan. Kasnije je Kissinger rekao Bushu st. kako je "razočaran" činjenicom da je Peking dobio mjesto Tajvana pri UN-u. "S obzirom da smo govorili jedno u New Yorku, a činili drugo u Washingtonu," primijetio je suho Bush st., "taj je ishod bio neizbježan." Na sreću, Bush ml., ne osjeća odbojnost koju mnogi iz njegove generacije imaju prema Kissingerovoj vlašću-opijenoj promociji krvavih američki inozemnih avantura. (...) I Bush i Cheney u skladu su s Kissingerovim principima: da su najveći neprijatelj američke politike američki mediji, da američka diplomacija može biti sretno neosjetljiva na američko javno mnijenje, da su mase u našoj demokraciji samo prikrpa elitama koje znaju što je najbolje te da su poslovni partneri pomoć, a ne zapreka radu u vladi. Za ovu administraciju, ono što je javno je tajno, piše Maureen Dowd.