FRANC-LE FIGARO OD 21.11.02. JORDA O MEĐUNARODNOM SUDU

FRANCUSKA LE FIGARO 21.XI.2002. Moguće je pravo međunarodno pravosuđe "Međunarodni kazneni sud (MKZ) postao je stvarnost 1.VII.2002. Riječ je o važnom događaju kojim se ostvaruje stari san ljudskog roda; samo će budućnost moći reći je li ta ustanova bez premca ispunila velike nade koje se polažu u nju. Zasad samo znamo da je njezin veliki nedostatak što je nije potvrdila, dakle priznala, velika većina država, među kojima i najmoćnije države na planetu. Prema tomu, da bi uvjerio potonje, taj se sud mora što prije dokazati. Zato je za nj važno da izvuče pouke iz iskustva Međunarodnog kaznenoga suda koji sudi osumnjičenicima za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Unatoč zaprekama na koje je nailazio, taj je sud za nepunih osam godina uspio ispuniti dobar dio zadaće koju mu je povjerilo Vijeće sigurnosti, bilo da je riječ o broju osoba kojima se sudilo, ili o njihovu položaju. Razloge tog uspjeha - koji je, istina, neočekivan - treba raščlaniti mladi MKZ kako bi mogao prihvatiti izazove skopčane s osobitostima međunarodnog sudbenog postupka koji bih ukratko opisao ovako: taj sud mora raditi više nego nacionalni sudovi, a ima manje ovlasti. Naime, od njega se traži ništa manje nego da smanji broj nekažnjenih zločina i tako spriječi recidiv masovnih zločina, da rasvijetli povijest i tako omogući nacionalnu pomirbu. No istodobno treba reći da je zadaća suca postala puno teža: međunarodna dimenzija sukoba, masovnost zločina, potreba da se s udaljenog područja pribave dokazi koje politički dužnosnici koji su još na vlasti nisu voljni dati, strah žrtava od svjedočenja i nedostatak suradnje ne samo od strane država koje su izravno upletene, već ponekad i od trećih država koje se smatraju čestitim: sve to ne ide na ruku vremenskoj stisci, a ni utvrđivanju pravne i povijesne istine. Sud ponajprije mora dokazati svoju djelotvornost. U tu svrhu mora utvrditi kaznenu politiku, što znači da mora imati vodiča kroz sudbeni postupak i da mora postojati suradnja s državama. Izbor postupka koji je više tužbene nego istražne naravi ne treba dovesti u pitanje, već ga treba uravnotežiti: on zapravo ometa sudca u vođenju sudbenog postupka. Iskustvo pokazuje da se u tim postupcima koji su dobrim dijelom u rukama stranaka, činjenična istina i briga za zaštitu međunarodnog javnog reda potiskuju u drugi plan pravnog dvoboja između tužiteljstva i obrane, a žrtve su tek instrumentalizirani svjedoci. (...) Iskustvo ICTY-ja je pokazalo da postoji pogibelj od odugovlačenja kada se želi strpljivo ići prema vrhu svih političkih i vojnih zapovjednih lanaca optužujući prvo izvršitelje i prijelazne razine, a tek onda najviše dužnosnike. Zbog toga je umalo došlo do zagušenja suda baš u času kada trebaju početi najveća suđenja, pa i ona koja su nedvojbeno u njegovoj ovlasti. ICTY je uložio puno napora da utvrdi pravila za zaštitu izvora podataka, kao i takozvanih osjetljivih svjedoka, tražeći ravnotežu između državnih razloga i prava otpuženika, a ta je pravila u dobroj mjeri nadahnuo poslovnik suda. (...) Zadaća je ipak iznimno teška: ni nekoliko godina nakon službenog svršetka sukoba, čak i u zemljama koje su u potpunosti prihvatile demokraciju, loše obnovljen pravosudni sustav još uvijek je slab. Iskustvo pokazuje da je spremnost koju države očituju za suđenje vlastitih predmeta često obrnuto srazmjerna njihovoj sposobnosti - pa i želji - da to učine. Sud je, nakon puno lutanja, uspio utvrditi pravila ponašanja, što mu omogućuje da ispuni zadaću koju mu je povjerilo Vijeće sigurnosti, potičući nacionalnu pomirbu na Balkanu. (...) Težak suživot između političkog pregovaračkog procesa za koji je ovlaštena međunarodna zajednica s jedne strane i sudbenog postupka koji isto tako zakonito pokreće glavni tužitelj s druge, osobitost je međunarodnog prava koje ne želi biti pravo pobjednika. Zato je teško uspostaviti ravnotežu između političke stvarnosti i idealne pravde: međunarodno se pravosuđe, htjeli-nehtjeli, mora prilagoditi političkom okružju. (...) U stoljeću koje počinje javlja se dvojaka težnja: veća zaštita ljudskih prava zahvaljujući sve većem broju pravnih ustanova i pomak prema nekom obliku pravosudnog nacionalizma koji države tjera da s nepovjerenjem gledaju na napadaj svake ustanove koja bi mogla sličiti na sudačku vladu. Međunarodni kazneni sud zacijelo ima u sebi nešto od te dvojake težnje. U takvim zamršenim pravnim i političkim okolnostima sud mora pokazati svoje sposobnosti. U drukčijem kontekstu, rad ICTY-ja omogućio je da se postupno nametne zamisao da nikakvo političko rješenje sukoba, nikakva nacionalna pomirba nisu mogući ako se ne ispravi nepravda prema žrtvama. U tome su važnu zadaću imali upornost i stručnost sudaca. ICTY je pokazao da je moguće pravo međunarodno kazneno pravosuđe. Na MKZ-u je da nastavi tim putom, ne popuštajući napasti da se nametne kao univerzalni autoritet za što nije ovlašten, ni da pasivno uzmakne, što bi razočaralo one koji žele da zločin ne ostane nekažnjen", piše Claude Jorda, predsjednik Međunarodnog kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju od 1994.