IT - 30.X. CORRIERE - O UVJERLJIVOSTI 'HAAŠKIH' SUDOVA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 30. X. 2002. Haaški sud i čast pravde "Pročitao sam Vaš tekst o senatoru Taftu i suđenju Miloševiću. I ja sam uvjeren da se treba ponašati poput tog senatora SAD-a kojega je pohvalio Kennedy i izražavati dvojbe na vrijeme. No isto tako sam uvjeren, kao i Vi uostalom, da ta međunarodna suđenja velikim zločincima ('pretpostavljenim' do presude) treba izvršiti. Stoga se pitam ne dolaze li ta dva načela nužno u proturječje, pošto je jasno da uporno izražavanje dvojbe dovodi do paralize sudskog postupka. Vas pitam: može li se ustanoviti nešto što bi nudilo jamstvo da se ta suđenja neće automatski pretvarati u osvetu pobjednika nad pobijeđenima", pita Renato Pisotti. "Gospodine Pisotti, gotovo je nemoguće odgovoriti na vaše inteligentno pitanje. Sa svoje strane pridajem veliku pozornost tome da se javna pravobraniteljstva i suci te vrste sudova ne ponašaju po, kažimo to tako, 'talijanski', i da se ozbiljno angažiraju po pitanju pretpostavke nevinosti. Vjerodostojan proces, u mojim očima, je onaj u kojemu se barem jednom onaj koji je na optuženičku klupu dospio kao 'sigurno' kriv, uslijed samoprijegora sudaca, pokaže nevinim. Povijest nam u tom smislu nudi poneki presedan. U Prvom svjetskom ratu postojao je slučaj 'belgijskih zločina', odnosno sustavnih silovanja koja su navodno vršili njemački vojnici tijekom okupacije Belgije. Vlada u Bruxellesu je uspostavila jedno povjerenstvo koje je pretreslo jednu po jednu priču o tim nasiljima. Rezultat? To je povjerenstvo, s velikom hrabrošću i poštenjem, osvijetlilo vrlo brojne nedosljednosti i donijelo je presudu koja je utvrdila da je ta prijava bila kolektivna izmišljotina. Izvješće koje je sastavilo povjerenstvo bilo je toliko kategorično da su se godinama 'belgijski zločini' smatrali istoznačnicom za laži. Tako da su 25 godina kasnije za to cijenu platili Židovi, jer je, nakon što su se proširile vijesti o logorima za istrebljenje, međunarodno javno mišljenje reagiralo sa skepsom vjerujući da se opet radi o izmišljotinama poput onih iz Belgije. Istu stvar treba kazati za izraelski vrhovni sud koji je u srpnju 1993. oslobodio radi nedostatka dokaza Johna Demjanjuka, nazvanog 'Ivan grozni'. Demjanuk, ukrajinski građanin koji je poslije rata iselio u Sjedinjene Države, bio je prepoznat kao jedan od stražara logora Treblinka, posebice okrutan spram Židova.(...) Sličan slučaj (iako se voljom generala Douglasa MacArthura, zaključio smrću optuženika) je onaj, nakon Drugog svjetskog rata, koji se odnosio na japanskog generala Tomayukija Yamashitu, osuđenom radi zločina koje su njegove postrojbe počinile na Filipinima. Bio je osuđen radi objektivnih odgovornosti, iako je dokazao da su veze između glavnog stožera i tih vojnika koji su se okaljali zločinima, bile prekinute. Nakon Yamashitove samoobrane istupili su suci Wiley B. Rutledge i Frank Murphy koji su zatražili reviziju procesa. 'Iskoristiti neučinkovitost i dezorganizaciju koju su stvorile pobjedničke snage kao glavni razlog za osudu časnika poraženih vojski nema nikakve veze s pravdom i onim što se doista dogodilo tijekom vojnih operacija', napisao je Murphy. No MacArthur, koji je vodio one Amerikance koje su Japanci razbili, se nametnuo i postigao je, kao što je rečeno, da je 23. veljače Yamashita obješen. Osveta. Ispravljena, vrlo malim dijelom, od onih sudaca koji su spasili čast pravde. Ja očekujem da se u Haagu, barem jednom, pokažu suci poput Rutledgea i Murphyja", piše Paolo Mieli.