YU-POLITIKA-13.XI. NITKO NIJE KRIV?

SRBIJA POLITIKA 13. XI. 2002. Pomirba ili parnica Tužba Bosne i Hercegovine protiv SR Jugoslavije podignuta je još 1993. godine za zločin genocida. SR Jugoslavija je 1999. godine podigla tužbu pred istim sudom protiv deset članica NATO-a koje su sudjelovale u bombardiranju SRJ te godine. Hrvatska je podigla iste godine tužbu pred istim sudom protiv SRJ za agresiju i genocid, piše beogradska Politika. (?) Otvaranje procesa pomirbe odmah poslije pada Miloševićeva režima nije bilo prijateljski dočekano ni u Zagrebu ni u Sarajevu. (?) Pokazuje se da parničenje dobiva prevagu nad pomirbom. Mislim da je nemoguće da bilo tko u svijetu može zamisliti pomirbu stranaka dok se vodi parnica! Svakome je, također, jasno da dok se vodi parnica, prije se može očekivati umnožavanje prepreka pomirbi, nego otklanjanje tih prepreka. (?) O ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postojale su različite ocjene međunarodnih čimbenika, kao uostalom i samih zaraćenih strana. One su se kretale između dva suprostavljena stava: po jednom, Srbija je bila agresor, a po drugome, da je riječ o unutrašnjem međuetničkom ratu. U političkoj stvarnosti ta tragedija je bila moguća jer su na čelo Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine došle na vlast snage i, naročito, osobe s isključivim nacionalističkim ideologijama koje su nužno vodile sukobima jer su sve polazile od toga da se nacionalni interes može ostvariti samo putem teritorijalno- političkog konstituiranja nacionalnih država, a ne putem ekonomskog, političkog i kulturnog integriranja, funkcionalnim povezivanjem svojih naroda bez obzira na državne granice. (?) S druge strane, formalnopravno gledano, niti jedan dokument UN-a (do Daytona, 67 rezolucija Vijeća sugurnosti), kao što niti jedan dokument međunarodnih konferencija, od Haaga do Daytona, ne sadrži kvalifikaciju po kojoj se netko osuđuje za agresiju. Čak ni Rezolucija 1244 o Kosovu i Metohiji. Potpuno je prevladao stav da se radi o unutrašnjem međuetničkom sukobu i po tome je uspostavljen mir i u Hrvatskoj i BiH. Logika je bila jednostavna: budući da su sve strane u sukobu polazile od svojih nacionalističkih interesa, a samo jedna od njih bi se proglasila za agresora, onda bi druge strane ostvarile svoje nacionalističke interese. Tako bi se sukob samo privremeno zaustavio do nekog drugog povoljnog trenutka. Vanceov plan i Daytonski ugovor uspostavili su neku ravnotežu interesa i ciljeva sukobljenih strana. Što Srbi nisu kasnije prihvatili plan Z-4 to neka se pitaju protagonisti njegova odbacivanja. Umjesto široke autonomije (šire od one koju Albanci imaju na Kosovu), Srbi su izabrali - egzodus! Ratna šteta je neka vrsta kazne koju pobjednik u ratu propisuje pobijeđenom. Ona je uvijek više kazna nego materijalna nadoknada zbog toga što je nemoguće nadoknaditi bol, patnje i živote ljudi, piše dr. Radoslav Stojanović, profesor međunarodnog prava.