NJ 13. XI. SZ: EUROPSKO NE TURSKOJ?

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 13. XI. 2002. Kada polumjesec postane kvaka "Tko se u Europi eventualno potajno uzdao u islamiste u Ankari, mogao bi se razočarati. Naime, Turke neće biti baš tako jednostavno držati pred europskim vratima. Štoviše, čini se da pobožni novi gospodari u vladi još upornije slijede put ulaska u Europsku uniju nego njihovi prethodnici. Izborni pobjednik Recep Tayyip Erdogan obići će ove srijede glavne gradove članica EU, gdje će ustrajati na zahtjevu da Turska dobije termin za početak pregovora o pristupu europskoj zajednici. Turci žele da datum bude određen već na sastanku na vrhu EU, zakazanom sredinom prosinca ove godine. Zauzvrat Erdogan signalizira fleksibilnost u pitanju Cipra. Dakle, mirovni plan za taj podijeljeni otok, koji je upravo izložio glavni tajnik UN Kofi Annan, mogao bi uroditi plodom. U tom bi slučaju bila uklonjena prepreka za pristup Ankara EU. No, kako stoje stvari s ljudskim pravima i ulozi vojske u Atatuerkovoj zemlji? Na tom području ima još puno prostora za poboljšanje - reformama usprkos. No, nitko ne bi trebao cinično računati na neuspjeh Ankare u rješavanju tih pitanja. Jednog dana Turci neće biti prepreka na vlastitom putu do uspjeha i ispunit će pretpostavke za pristup EU. Taj se dan brže približava no što mnogi priželjkuju. Time je došao kraj europskoj taktici otezanja. EU mora odlučiti hoće li - i želi - primiti Ankaru u svoje društvo. Turski polumjesec u krugu europskih zvjezdica - predodžba krije u sebi određene čari. Na prvom mjestu valja spomenuti demokratsku i pravnu državu Tursku, članicu zajednice zapadnih država s islamskim stanovništvom koja bi u toj funkciji funkcionirala kao protumodel borbi kultura. Osim toga, članstvo Turske u EU koristilo bi geostrteškim interesima Amerike i njezinih saveznica. Izbočeni položaj u odnosu na Bliski istok i na naftna polja u Perzijskom zaljevu bio bi ojačan, a Bruxelles bi napokon mogao riješenim smatrati svoje probleme poput ciparskog pitanja, turskog otpora izgradnji oružanih snaga EU i teškog odnosa između Atene i Ankare. Trebaju li i smiju europski državnici odbaciti sve te prednosti odbijanjem Ankare kao što priželjkuje predsjednik Konventa EU Valery Giscard d'Estaing? Ne bi li u tom slučaju razočarana Turska bila izgubljena za Zapad? Iza te bojazni krije se teorija kaosa koju su u odnosu prema Bruxellesu već uspješno primjenjivale istočnoeuropske zemlje. Njezina je osnova sljedeća: ako nas ubrzo ne primite, naš će reformatorski žar utrnuti, naši će se građani odvratiti od Europe a ekstremisti će ojačati. Takav scenarij nije potpuno neuvjerljiv ali zanemaruje jednu točku: kandidati za pristup moraju provoditi reforme u prvom redu u vlastitom interesu. Komunistička planska privreda odnosno izolacionistički desni populizam ne bi bili primamljiva alternativa demokratskom ustroju zapadnog tipa čak ni da Bruxelles ne postoji. Osim toga, Turci vjerojatno neće pronaći primjerenije modele ni u svom susjedstvu. Dakle, teorija kaosa ne može obesnažiti argumente protiv prijema Turske u EU. No, kakvi su još argumenti navedeni? Giscard spominje zemljopis. 95 posto Turaka živi izvan Europe, podsjeća on. No, uzdignuti tu činjenicu na razinu kriterija za donošenje odluke o (ne)prijemu Turske bio bi previše formalističan pristup. Ostali argumenti spominju religiju. Muslimanska Turska ne uklapa se u kršćansku Europu, istaknuto je. Mnogi bi se građani složili s tom tvrdnjom ali bi se morali suočiti s protutvrdnjom da je sekularna moderna EU ugradila u svoje temelje brojne vrijednosti ali ni jednu jedinu religiju. Te vrijednosti prihvaćaju - odnosno povlače po blatu - i kršćani i muslimani podjednako. Upravo je to istinska vrijednosna granica u Europi. Ostaje treći argument: Europska je unije stvorena kako bi države mogle politički srasti pomoću privrede. Taj dugoročni projekt pogodovao je miru. Danas tome valja dodati i sljedeće: samo će jedinstvena Europa snažnog identiteta moći u svijetu obraniti svoje predodžbe o socijalnoj privredi, pravnoj državi i otvorenom društvu. Pretjerano proširena Europa s premalenim zajedničkim nazivnikom osuđena je na propast. Opasnost pretjeranog širenja prijeti već danas - u vidu predstojećeg prijema deset novih država. Već time Europa dolazi u poziciju carstva koje se neprekidno povećava sve dok se jednog dana ne uguši od vlastitog rasta. Prijem velike, mnogoljudne, politički i društveno sasvim drugačije strukturirane Turske s izrazito razvijenom sviješću o vlastitom suverenitetu dodatno bi oslabio ionako slabe vezivne snage EU. Upravo tu - a ne u vjeri - leži kvaka kada je u pitanju polumjesec. Zato članicama ne mogu postati ni Rusija ni Ukrajina - ako se europski projekt ne želi razvodniti u euroazijsku regionalnu organizaciju Ujedinjenih naroda. Treba li, dakle, prekršiti zadanu riječ Ankari? Da, ali: košarica europske jezgre ne znači da će Turci ili Rusi ostati sasvim izvan Europe. EU može oko svoje jezgre grupirati krug država koje će biti gospodarski integrirane dok na političkoj razini jedinstvo može biti ostvareno tek u pojedinim točkama - u slučaju Turske, primjerice, u pitanju obrane. Na taj bi način EU i njezine susjede mogle povezati svoje interese i istodobno sačuvati svoj identitet", zaključuje Stefan Ulrich.