IT-FR - LISTOPAD 02. LE MONDE DIPL.- SVJETSKA BANKA

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE listopada 2002. Skupni portret Svjetske banke - Odani i učinkoviti plaćenici "Svjetska trgovinska organizacija, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka... Svojim djelovanjem međunarodna financijska tijela zauzimaju osjetljivo središte liberalističke globalizacije. S oštro ironijom Jean Ziegler pokazuje kako, unatoč mnogih pogrješaka koje su uništile treći svijet, njihovi čelnici, u ovom specifičnom slučaju oni iz Svjetske banke, umnožavaju teorije opravdanje, instrumentaliziraju oporbene argumente i uvijek uspijevaju ići smjerom koji je zacrtao 'washingtonski konsenzus'.": "Svjetska banka je svoje zlatno doba imala od kraja šezdesetih godina do početka osamdesetih godina. Od 1968. do 1981. vodio ju je Robert McNamara, nekadašnji ministar obrane Johna F. Kennedyija i Lyndona B. Johnsona. Pod njegovim predsjedavanjem godišnji opseg zajmova prešao je s jedne milijarde dolara na 13 milijardi dolara, broj osoblja učetverostručen a administrativni proračun se umnožio za 3,5. Uz pomoć svog rizničara Eugenea Roberta McNamara je uspio s raznih tržišta kapitala dobiti oko 100 milijardi dolara zajmova. Ironija povijesti: te su svote velikim dijelom dolazile od onih švicarskih bankara koji su nudili sklonište kapitalu koji je bježao a bio je u posjedu bogataša, diktatora i parazitskih stališa Afrike, Azije, i Južne Amerike. Prema Jerryiju Manderu, McNamara je skrivio više smrti u svojstvu predsjednika Svjetske banke nego na dužnosti ministra obrane Sjedinjenih Država, kada je bio odgovoran za pokolje u Vijetnamu. Evo kako ga oslikava Jerry Mander: 'Srameći se uloge koju je odigrao tijekom Vijetnamskog rata, htio se iskupiti pomažući siromašnim zemljama Trećeg svijeta. Kao dobar birokrat dao se na posao arogancijom pravog vjernika. U knjizi 'Gledajući unatrag: vijetnamska tragedija i njene pouke' napisao je: 'Kvantifikacija, po mojem gledanju, je jezik koji dodaje točnost mišljenju. Uvijek sam mislio da to što je neko pitanje važnije, toliko mora biti uža skupina koja ih rješava'. Vjerujući u brojke, McNamara je nagnao zemlje trećeg svijeta da prihvate uvjete vezane uz zajmove Svjetske banke i preobraze svoja tradicionalna gospodarstva, u najvećoj mjeri idući za gospodarskom specijalizacijom i svjetskom trgovinom. Tko je to odbijao bivao je prepušten svojoj sudbini'. I dalje: 'Nakon svojih pritisaka, brojne zemlje nisu imale drugog izbora nego da se stave pod kaudinski jaram Banke. Sada McNamara više nije uništavao sela kako bi ih spasio, već cijela gospodarstva. Tako se treći svijet danas nalazi s velikim nasipanim branama, uništenim cestama koje nikuda ne vode, napuštenim uredskim zgradama, uništenim šumama i poljima i čudovišnim dugovima koji nikada neće biti vraćeni.(...) Koliko god velika bila uništenja koje je izazvao u Vijetnamu, tijekom svog mandata u Svjetskoj banci taj je čovjek uspio sam sebe nadići'. Sadašnji predsjednik Banke je jedan australski šezdesetosmogodišnjak bijele kose i lijepog i tužnog pogleda, imenom James Wolfensohn, izvanredan čovjek po svojim sposobnostima i curriculumu. Nekada bankar na Wall Streetu, multimilijarder, s dušom ideologa i imperijalista, no prije svega umjetnik. S glasovira prešao je na violončelo, a uz to obavlja intenzivnu autorsku djelatnost. Od tuda mu dolazi nadimak 'Pijanist'. Prometejska i mnogolika aktivnost Dok plaćenici Svjetske trgovinske organizacije paze na protjek financijskih tokova, oni Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) bave se financijskim tokovima. Između takozvanih ustanova Bretton Woodsa, MMF i Svjetska banka su najvažnije. Naziv Svjetska banka je neprecizan. Službeno je ime 'The World Bank Group': institucija zapravo obuhvaća Međunarodnu banku za obnovu i razvoj (BIRD), međunarodnu udrugu za razvoj, međunarodno financijsko društvo, agenciju za osiguranje ulaganja i međunarodno središte za rješavanje sporova vezanih uz ulaganje. U samim svojim izdanjima, grupa koristi ime 'Svjetska banka' pri imenovanju Međunarodne banke za obnovu i razvoj i međunarodne udruge za razvoj. Ovdje ćemo činiti isto tako pa i stoga što druge ustanove koje pripadaju Grupi imaju ograničene i marginalne funkcije u odnosu na našu temu. World Bank Group, koji zapošljava nešto više od 10.000 dužnosnika, je vjerojatno, među svim međudržavnim organizacijama, ona koja javnom mnijenju daje najpotpunije informacije o svojim strategijama, nacrtima i djelatnostima; gotovo neprekinuti dotjek statistika, brošura s objašnjenjima i teorijskih analiza izlazi iz njegove utvrde od stakla i cementa na 1818 H Northwest streetu u Washingtonu. Svjetska banka nad svijetom ima golemu vlast i razvija prometejsku aktivnost koja ima mnogo oblika. Danas jedina daje zajmove nacijama kojima su najpotrebniji, i osigurava stvaranje infrastruktura preko svojih zajmova za ulaganja. Ovih posljednjih godina dala je zemljama Trećeg svijeta dugoročne zajmove u vrijednosti većoj od 225 milijarda dolara. U nekim slučajevima, kao primjerice u Nigeru, pokrila je i javni državni proračunski manjak u posebno složenom stanju (na tom je polju na drugom mjestu nakon bilateralnih donatora). Uz to svake godine financira stotine razvojnih projekata. U terminima bankarske tehnike, to je tijelo danas u cijelom svijetu 'the lender of last resort', odnosno posljednja instanca za onoga kojemu treba zajam, te stoga može zajmoprimcima nametnuti uvjete za kakve misli da su najbolji. Tko bi drugi zapravo bio spreman dati i najmanji zajam Čadu, Hondurasu, Malaviju, Sjevernoj Koreji ili Afganistanu? Postojeći savez između Svjetske banke i Wall Streeta, očito je, strateški. Osim toga je Banka više nego jednom spasila neke financijske ustanove koje su se neoprezno upustile u špekulativne operacije u ovom ili onom području nekog drugog kontinenta. U operativnoj svakidašnjici njezino funkcioniranje poštuje strogo bankarske kriterije, i njezin statut izričito isključuje politička uvjetovanja ili uvjetovanja bilo kakve druge vrste. No unatoč toga njezina je praksa podređena jednom totalizirajućem konceptu, ne bankarskog već ideološkog podrijetla: 'washingtonskom konsenzusu'. Svake godine Banka objavljuje neku vrstu katekizma nazvanog 'The World Development Report' kojega se smatra pouzdanim u krugovima UN-a i u sveučilišnim krugovima. U tom izvješću, koje nosi osobni otisak predsjednika Jamesa Wolfensona, pokušava se obuhvatiti velike teme predodređene na neko vrijeme preuzeti pozornost specijaliziranih agencija UN-a, sveučilišta i šire javnog mnijenja. U svojem izdanju 2001., tekst počinje sa slijedećim iskazom vjere: 'Siromaštvo u jednom bogatom svijetu predstavlja najveći izazov čovječanstvu'. Tradicionalno ideolozi Svjetske banke iskazuju divljenja vrijednu teorijsku fleksibilnost. Unatoč očitih neuspjeha njihove ustanove nikada nisu prestali, tijekom posljednjih deset godina, umnožavati teorije opravdanja. Neumorno nalaze odgovor na sve, suočavajući se s mukama dostojnim Sizifa. Pogledajmo ih, dakle, pobliže. Od integriranog razvoja do održivog razvoja U vrijeme McNamare najomiljenija teorija Banke bila je ona 'rasta'. Rast=napredak=razvoj=sreća za sve. No onda je došao prvi val osporavanja, posebice 1972. znanstvenika iz Rimskog kluba na temu: 'Neograničeni rast uništava planet'. Teoretičari Banke su spremno reagirali: 'To je i više nego točno, najpoštovaniji eruditi! Svjetska banka vam u potpunosti daje za pravo, tako da će od sada promicati 'integrirani razvoj''. Drugim riječima, više neće ići samo za rastom domaćeg brutto proizvoda zemlje, nego će i ispitivati posljedice izazvane tim rastom i u drugim sektorima društva. Eto, Banka si počinje postavljati pitanja tipa: jesmo li pred uravnoteženim rastom? I kako taj rast utječe na unutarnju podjelu prihoda? Neće li možda donijeti prebrz rast energetske potrošnje, koja bi mogla ugroziti rezerve planeta? I tako dalje. Došlo je još kritičkih upita glede kapitalizma bez kočnica, a posebice izvješća dvije skupine istraživača koje su predvodili Gro Hare Brundtland i Willy Brandt. Ta su izvješća korila 'ekonomizam' Banke, tražeći usvajanje drugih parametara razvoja, posebice glede obrazovanja, zdravstva i poštivanja ljudskih prava, koje se nikada nije uzimalo u obzir. Reakcija je došla odmah: Svjetska banka je požurila proizvesti jednu sjajnu teoriju o nužnosti 'humanog razvoja'. Slijedi nova faza osporavanja: pokret za ekologiju se širi i povećava svoj utjecaj posvuda u Europi i u Sjevernoj Americi. U razvoju proizvodnih snaga nekog društva, smatraju ekolozi, nije dovoljno pratiti klasične pokazatelje, niti čuvene parametre humanog razvoja; nužno je predvidjeti i dugoročne učinke na okoliš. Ideolozi Svjetske banke ne propuštaju primijetiti kako se vjetar promijenio. Od sada pa dalje će biti srčani pristaše 'održivog razvoja'. 1993. u Beču se odvila svjetska konferencija o ljudskim pravima. Protiv Amerikanaca i jednog dijela Europljana, nacije Trećeg svijeta nameću priznavanje 'gospodarskih, društvenih i kulturalnih prava'. U temelju te revolucije stoji uvjerenje da jedan analfabet ne zna što činiti sa slobodom tiska. Stoga, prije no što se bavi građanskim i političkim pravima, odnosno klasičnim demokratskim pravima, nužno je zajamčiti socijalna, gospodarska i kulturalna prava. Od tog trenutka James Wolfenson objavljuje neprekinuti niz izvješća i izjava. Svjetska banka očito predvodi borbu za gospodarska, socijalna i kulturalna prava. U rujnu 2000. u Pragu 'Pijanist' štoviše istupa glede tog pitanja dirljivim izrazima. Jedna od najnovijih pirueta intelektualaca Svjetske banke odnosi se na temu 'empowered development', odnosno potrebe društvenog i gospodarskog razvoja kojega nadziru same žrtve nerazvijenosti. No unatoč svega, niti jedna od slijedećih izjava namjera Svjetske banke nije uspjelo na dugo zakrabuljiti stvarnost koja je svima pred očima: onu eklatantnog neuspjeha raznih 'razvojnih strategija' provedenih pod njenim okriljem. Što učiniti? Banci nikada ne nedostaje ideja. Od sada na dalje će se pozivati na olakotne okolnosti. I pozivat će se na fatalitet. Govor izgovoren 8. travnja u dvorani IX., Palače naroda u Ženevi, pred čelnicima UN-a i WTO-a, dopredsjednika zaduženog za vanjske odnose bio je nazvan: 'Hoće li ikada pomoć za razvoj doći do siromašnih?'. Eto odgovora uglednog dopredsjednika: 'Nitko to ne može znati'. Kako bi svijetu prenio dobru vijest James Wolfensohn uzima usluge određenog broja glasnika, pomno izabranih. Za Svjetsku banku, izaslanici Pijanista isti kao jezuiti za Katoličku crkvu: 'izaslanici Maestra' raspoređeni na najrazličitijim misijama. Evo nekoliko primjera. U Lagosu, prijestolnici Nigerije, velike naftne sile i jednog od najkorumpiranijih društava svijeta, James Wolfensohn je uspostavio ured za 'good governance' (nadzor korupcije). Njegov odgovorni skuplja obavijesti od privatnih osoba, društvenih pokreta, nevladinih organizacija, crkava, sindikata i pobunjenih dužnosnika u vezi slučajeva korupcije. Osim toga ima zadaću pratiti namještene natječaje za velike poslove u regiji, utvrditi mito dano ministrima od strane mjesnih dužnosnika multinacionalnih kompanija, ili zloporabe vlasti od strane ovog ili onog državnog čelnika, koje stoje iza nagrada u snažnoj valuti. Ukratko, bilježi, dokumentira, nastoji shvatiti razne mehanizme onih koji podmićuju i onih koji primaju mito. No što se na kraju događa sa svim tim informacijama? Tajna. Wolfensohn je uz to odredio izvršnog dopredsjednika, posebice zaduženog za borbu protiv krajnjeg siromaštva, koja se dokumentira i izvješćuje. Do nedavno ta je dužnost bila povjerena jednoj ljubaznoj i rafiniranoj osobi imenom Kemal Dervis: ekonomistu starog pedesetak godina, turske nacionalnosti ali odraslog u Švicarskoj. Musliman Dervis je baccalaureat (završni ispit) prošao na college-u Florimont, privatnom katoličkom institutu sa sjedištem u Petit-Lancyiju, u okolici Ženeve. Početkom 2001. je napustio Banku i do prošlog srpnja bio je ministar gospodarstva i financija u Turskoj. Druga posve atipična osoba koja radi za Wolfensohna je Alfredo Sfeir- Younis, koji od studenog 1999. vodi u Ženevi World Bank Office, predstavništvo banke pri UN-u i WTO-u. Čovjek nije nimalo prost. Evo kako ga opisuje novinar Andre Allemand: 'Odmjerenom karizmom neobrijanog Richarda Gerea sasvim novi predstavnik Svjetske banke odražava sliku organizacije u punoj filozofskoj mijeni, koja sluša one kojima je pomoć najpotrebnija i aktivno radi na uklanjanju siromaštva u svijetu'. Allemand mu je dao nadimak 'L'Enjoliveur',. odnosno: onaj koji zaslađuje pilulu. Sfer-Younis je Čileanac libanonskog porijekla, rođeni kozmopolit i diplomat. Potomak velike maronitske obitelji koja se svojedobno preselila u Čile, unuk je patrijarha maronitske crkve Nasrallaha Feira. Otkako je 1967., njegov otac imenovan čileanskim veleposlanikom u Damasku i Bejrutu, mladi Alfredo je pratio sve trzaje, ratove i potrese plodnog polumjeseca. 'Edulcoratore' je pionir. Bio je prvi ekonomist-ekolog (environmental economist) Banke, koja ih danas broji čak 174. Uz to u svom rezimeu ima 7 godina rada u Africi, u Sahelu, u često složenim uvjetima, i dokazao je čvrsta antifašistička uvjerenja suprotstavljajući se Pinochetovoj diktaturi. Budist je i prakticira meditacije. No Don Alfredo je poglavito majstor u uporabi dvosmislenog jezika: 'Sadašnje gospodarske teškoće ovise poglavito o podjeli bogatstva, a ne toliko o problemima u vezi proizvodnje i potrošnje... Svijet trpi radi nedostatka jednog globalnog 'governancea''. Riječi koje bi oduševile bilo kojeg ženevskog kalvinističkog pastora. Konačno jedan brat! Jedan odgovorni iz bankarskog svijeta koji nema samo puna usta rasta, proizvodnosti i maksimalizacije dobiti! No postoji i jedna stvar koja promiče prostodušnom čitatelju: glasnik 'Pijanista' u Ženevi je krajnji pristaša 'stateless global governance-a', odnosno svjetske vlade bez država. I 'washingtonskog konsenzusa'. Don Alfredo je čvrst, agent visokih sfera, koji se po zapovijedi 'Pijanista' katkada pretvara u tajnog agenta, kao prigodom svjetske konferencije o trgovini u Seattleu 1999.. 'U prosincu sam se nalazio na ulicama Seattlea, bio sam zadužen svoju organizaciju izvijestiti i o pitanjima koje postavljaju prosvjednici'. Potres Stiglitz Jedan drugi posve atipični izaslanik Pijanista je Mats Karlsson. Bliski suradnik i sljedbenik Pierrea Schorija, glavnog intelektualnog i duhovnog nasljednika Olofa Palmea. Karlson je bio glavni ekonomist švedskog ministarstva za vanjske poslove i državni tajnik za suradnju. Uvjereni socijalist i prijatelj, osim Pierrea Schorija, Gunnara Sternavea, uma švedskih sindikata. Karlsson je danas dopredsjednik zadužen za vanjske poslove i odnose s UN-om Svjetske banke. Kažem ovo bez ironije: neki od tih ličnosti su fascinantne osobe. Njihova intelektualna živost, njihova kultura me opčinjavaju. Neki su čak radili i u dobroj vjeri. Primjerice, tek da ostanemo na temi, Alfredo Sfeir-Younis i Mats Karlsson su ljudi koji pobuđuju duboku naklonost. No postoji jedan problem, ako se njihove teorije prilagođavaju i mijenjaju, to ne znači da se mijenja praksa, vezana uz čistu bankarsku racionalnost, koja nosi sustavno iskorištavanje uključenih naroda Trećeg svijeta i prisilno otvaranje njihovih granica predatorima mondijaliziranog kapitala. Jednako kao i WTO i MMF, i Svjetska banka je zapravo jedan bastion neoliberalističke dogme, koji u svakoj prigodi svim zemljama dužnicama nameće washingtonski konsenzus, promičući privatizaciju javnih i državnih dobara i nameće vladavinu novih gospodara svijeta. No eto siječnja 2000., potres! Joseph Stiglitz, glavni ekonomist i prvi dopredsjednik Svjetske banke, najvažniji glasnik i najbliži Wolfensohnu, daje ostavku, javno prokazujući strategiju privatizacije do krajnosti i neučinkovitost institucija Bretton Woodsa. Wolfensohn se iznenada našao u dvojbi. Čak si postavlja pitanje tipa: kako to da kapital ulazi, zajmovi su dati, grade se brane i proizvode struju, pa opet posvuda ljudi umiru od gladi? Kako to da se u cijelom Trećem svijetu malarija vraća u galopu i ubija milijun osoba na godinu, škole se zatvaraju, nepismenost se širi, pacijenti umiru radi nedostatka lijekova, a AIDS bjesni? Nešto nije u redu. Onda Wolfensohn ispituje, putuje, poziva za stol predstavnike socijalnih pokreta, sluša ih, razmišlja kako bi shvatio divovski fijasko njegove Banke. Iz dvojbi 'Pijanista' rađa se novi organigram. S Društvenim odjeljenjem (Social Board), osnaženim novim osobljem, odgovorni za sve projekte moraju se, od sada pa dalje, taksativno savjetovati. Njegova je zadaća ispitati i procijeniti ljudske i društvene posljedice izazvane u društvu intervencijom Banke uslijed skretanja neke rijeke ili izgradnje auto-ceste, brane, luke, industrijskog kompleksa. Na koji će način nova auto-cesta promijeniti život u selima kuda mora proći? Kakav će biti utjecaj industrijskog kompleksa na tržište rada u regiji? Što će se dogoditi sa seljacima protjeranim s njihove zemlje nakon izvlašćenja radi izgradnje brane? Obzirom da povećanje uzgoja proizvoda za izvoz zahtijeva krčenje tisuće hektara šuma, kakve će biti posljedice po klimu u regiji? Pitanja koja ispituje Društveni odjel su bezbrojna no njegova je vlast nikakva. I kada dolazi do potpuno negativnih zaključaka, i kada predviđa lančane katastrofe, neće moći spriječiti izgradnju industrijskog kompleksa, krčenje šuma i skretanje rijeke. Odluka bankara uvijek ostaje suverena." , piše Jean Ziegler.