ŠV 5. XI. NZZ: POBJEDA ISLAMISTA U TURSKOJ

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 5. XI. 2002. Turska kušnja "Premoćna pobjeda turskih islamista pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdogana suočava Tursku s političkom kušnjom. Kroz Stranku za pravdu i razvoj (AKP) na vlast dolaze snage koje odbacuju bitnu točku dosada vladajuće državotvorne ideologije: naime, one dovode u pitanje laicističko odvajanje države od vjere. Islamisti su osvojili trećinu glasova i gotovo dvije trećine zastupničkih mjesta u parlamentu. Mogu sami vladati i uz potporu nekoliko nezavisnih zastupnika potaknuti i ustavne promjene. No, predsjednik može zabraniti takav referendum - odgovarajuća odredba štiti od ekscesa. Dvije trećine birača nisu poduprle islamiste već druge stranke od kojih će pak samo jedna ući u parlament - riječ je o Republikanskoj narodnoj stranci s osvojenom trećinom zastupničkih mjesta. Njezin je izvor Atatuerk, utemeljitelj suvremene Turske te je ta stranka stekla status čuvara svetog Graala laicizma. Doduše, Republikanska narodna stranka će kao jedina oporbena stranka u svojoj manjinskoj poziciji raspolagati tek ograničenim manevarskim prostorom. Nijedna pak od stranaka dosadašnje vladajuće koalicije nije uspjela prijeći prepreku 10-postotne prohibitivne klauzule koja je zapravo trebala spriječiti ulazak kurdskih stranaka u parlament. Sada se u tu zamku uhvatila dosada vladajuća elita. Time su je birači kaznili za nepravilnosti u privredi i za korupciju. Trenutno veliko pitanje glasi: hoće li vojno vodstvo dopustiti da vlast preuzmu islamisti? Ili će ponovno intervenirati kako bi ih zadržalo podalje od vlasti kao što je učinilo 1997. g.? Malo se zna o raspravama koje su vođene iza zidova vojarni. Postoje naznake demokratskog otvaranja: AKP nije zabranjena prije izbora - u tom je pitanju očigledno prevladala mekana struja u časničkom zboru. No, tvrda struja ni u kom slučaju nije neutralizirana; ipak je uspjela spriječiti Erdoganovu kandidaturu a nastoji i dalje izboriti zabranu AKP-a. Vrhovni sud trebao bi donijeti odluku za dva tjedna. No, ne čini se vjerojatnim da bi vojska u sadašnjem trenutku, tako brzo nakon izbora, mogla iznuditi zabranu AKP ili spriječiti islamističko preuzimanje vlasti. Bilo bi to ukidanje demokracije i otklon Turske od Zapada. Uslijedile bi oštre reakcije iz Europe i ponajprije iz Amerike; ne treba očekivati blagonaklono toleriranje vojnog udara kao što je još bio slučaj u Alžiru. U tom bi slučaju pristup Turske EU bio nezamisliv u duljem vremenskom razdoblju a pripreme Bushova kabineta za rat protiv Iraka bile bi ometene u kritičnom trenutku. Osim toga, turska vojska želi u slučaju pohoda na Bagdad biti u taboru Amerikanaca kako bi mogla utjecati na poslijeratni poredak u susjednom Iraku. Valja očekivati da će vojska u najmanju ruku pružiti priliku islamistima - to više što Erdogan ne dovodi u pitanje dvije smjernice koje već godinama određuju tursku politiku usprkos povremenim konfuzijama: naime, ustrajat će na savezu sa Sjedinjenim Državama i želi ući u Europsku uniju. Osim toga, tijekom predizborne kampanje a ni tijekom gradonačelničkog mandata u Istanbulu Erdogan se ni u kom slučaju se nije ponašao kao islamistički fanatik. Ako svi pokazatelji ne varaju, njegov cilj nije uspostava diktature mulla. No, među njegovim pristašama nedvojbeno su prisutni i radikalni elementi; Erdogan nije slučajno pozvao svoje pristaše da se klone provokacija. On zna da ovisi o blagonaklonosti zapadnih sila; zna također da ga ne podupire većina naroda. Postojanom vanjskom politikom i umjerenom unutarnjom politikom turski islamisti mogu postići pozitivne rezultate. Mogu postaviti nove standarde za korektno upravljanje budući da mnogi od njih očekuju 'čistu' upravu koja će raskinuti s korupcijom. Nadalje, mogu pobiti uvjerenje skeptičnog Zapada da islamska vladavina u načelu nije spojiva s demokratskim poretkom", napominje na kraju komentara Andres Wysling.