IT - 4. XI. CORRIERE - TURSKA U EUROPI

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 4. XI. 2002. Za pristanka Petnaestorice potrebni dokazi i dokazi "Gledani s ove strane zida bez cigli koji riskira sutra odijeliti Europsku Uniju od onih koji nisu uspjeli u nju ući, jučerašnji izbori u Turskoj sadržavali su dvije ključne nepoznanice: unutarnju stabilnost velike zemlje koja drži jugoistočno krilo NATO-a, i razvoj dugog puta Ankare prema zajedničarskoj Europi. Na prvo pitanje su odgovorili birači nagradivši umjerene islamiste i uklanjajući veliki dio stare upravljačke klase. No trebat će vremena da bi se shvatilo hoće li odgovor s birališta doista dovesti do homogene vlade, koju će tolerirati vojnici koji su u ime Ataturka oduvijek čuvari svjetovnosti države. Neće trebati čekati, međutim, da se izmjere nove muke koje će europska petnaestorica naći za stolom njihovog slijedećeg skupa na vrhu. Za malo više od mjesec dana u Kopenhagenu, Unija će morati odlučiti hoće li utvrditi, ili ne, datum za početak pregovora o priključenju Turske.(...) Glede otvaranja vrata Turskoj Europljani nisu podijeljeni od danas. Za to su Velika Britanija, Italija, Španjolska i (pod preciznim uvjetima) Grčka, koleba se Njemačka, neodlučna je Komisija, hladni su Francuzi i nordijci. Različita je ocjena liberalnih reformi koje je Ankara uvela prošlih mjeseci; jedni kažu da ih treba nagraditi i potaknuti na nove, drugi ih smatraju nedovoljnim. Vruća je, poglavito, rasprava o identitetu Europe. Oni koji smatraju temeljnim njene kršćanske korijene loše gledaju na dolazak partnera s islamskom većinom, sa sekularizacijom koju je uspostavio Ataturk i koju brane vojnici. Oni koji, međutim, zamišljaju multikulturalnu Uniju, ne skandaliziraju pred višereligijskom perspektivom, i naglašavaju da se kultura Europe temelji upravo na toleranciji. Oduvijek pripadam toj drugoj školi mišljenja. Islamska Turska, kakva je bilo do jučer, uvijek je bila vjerna NATO-u. Uvedene reforme glede prava kurdske manjine ili ukidanja smrtne kazne treba cijeniti, iako je istina da je put koji treba prijeći još uvijek dug. Europski identitet se sprema promijeniti, istina je, no već odlučeno proširenje proizvest će promjenu koju će ulazak Turske, tko zna kada, proširiti samo za vjersku sastavnicu. Multikulturalna stvarnost pripada našoj budućnosti, a mnogo opasnije po Europu moglo bi se pokazati odgurivanje Turske prema njenim azijskim i srednjeistočnim izvorima.(...) Erdogan bivši gradonačelnik Istambula, napravio je okret prema umjerenjaštvu i podržava i priključenje Europi koliko i vjernost NATO-u. Pred možebitni napad na Irak Amerikanci ga se previše ne boje jer smatraju da mogu u svakom slučaju računati na vojnike, i Washington će vjerojatno nastaviti ustrajavati na tome da Petnaestorica pruže ruku Ankari. No to, prema našem gledanju, od jučer više nije mudra oduka. Ne radi se o tome da se prebrzo etiketira Erdogan, i 'tajni islamistički planovi', koje mu pripisuju njegovi neprijatelji. Već o potrebi da ga se stavi na ispit, da se činjenično ocijeni udaljenost između islamaca i islamista, a to nam se čini nužnim za Europu u kretanju. Prigode za utvrđivanje toga su brojne i bit će brojne. One unutarnjih vezanih uz nove reforme, naravno. No današnja Turska, kao i ona jučerašnja, drži ključ institucionalnog dogovora o Cipru kao slijedećoj članici EU-a, za taoca drži europsku obranu koristeći se svojom pripadnošću NATO-u, često zatvara jedno oko pred ilegalnim migracijskim tokovima koji kreću ili prolaze njenim obalama. Na papiru je Turska u stanju ucjenjivati Europu. U Kopenhagenu, i još neko vrijeme, Europa će biti ta koja morati vršiti pritisak na novu Tursku. S nužnom čvrstoćom (pa i prema SAD-u) bez uobičajenih podvojenosti, odlučna, i možebitno ujedinjena, da sutra nagradi pozitivnu potvrdu kao i da pošiljatelju vrati zahtjev koji bi se pokazao stran i protivan i jednoj multikulturalnoj Uniji.", piše Franco Venturini.