NJ 2. XI. SZ: SUKOB NJEMAČKOG I AMERIČKOG POPULIZMA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 2. XI. 2002. Rat ruža "Ljubavni život dvije nacije nalikuje ljubavnom životu sasvim običnih parova: dakle, bilježi svoje uspone i padove. Katkad izbije i pravi pravcati rat ruža - obilježen međusobnim nabrajanjem propusta, prijekorima, uvredama i poniženjima. Ključna je riječ percepcija - obje strane osjećaju se pogrešno shvaćenima, ucijenjenima, stjeranima u kut. U određenom trenutku partneri prestanu razgovarati jedan s drugim - tada riječ preuzimaju odvjetnici. U bračnom sporu nacija ulogu odvjetnika preuzimaju diplomati, nastavljajući posao oko raspodjele ostavštine uništene međudržavne veze. Katkad je savez dvije države prisiljen opstati iz čistog interesa. U tom se slučaju diplomati suočavaju s posebno teškom zadaćom - ali održavaju vezu na životu. To im je posao. Takvi brakovi iz interesa strašne su tvorevine - nepošteni do srži. Dobri su izgledi da u slučaju Gerharda Schroedera i Georgea W. Busha riječ upravo o takvom braku iz interesa. Naime, diplomati su odavno preuzeli na svoja leđa posao raspodjele stečevine, proizišle iz saveza dvojice premijera. Održavaju vezu na životu jer ne smije i ne može umrijeti. No, glavni akteri te krize neće tako skoro imati što reći jedan drugom. Šteta je totalna. Bush i Schroeder su rastavljeni. Kako su stvari mogle otići tako daleko? Svatko je razvio svoju percepciju tog procesa. Njemački kancelar: Bush priželjkuje slabo utemeljeni i opasni rat. Želi potporu saveznika iako prethodno nije saslušao njihovo mišljenje. Želi slijepu poslušnost u pustolovini jer samo tako može dovršiti gradnju svoje zastrašujuće kulise i dobiti potporu vlastitog stanovništva. Valjda čovjeku mora biti na raspolaganju mogućnost da se usprotivi takvim namjerama. Američki predsjednik: Schroeder je želio pobijediti na izborima. Vođen populističkom računicom, potpirivao je protuameričke osjećaje, tolerirajući proglašavanje američkog predsjednika novim Hitlerom. Nije to učinio pod prisilom vanjskopolitičkih prilika već u očaju čiji izvor leži u politici moći. Schroeder vjerojatno danas ne bi bio njemački kancelar da nije glumio anti-Busha. Oba su tumačenja ispravna ali Schroederovi su argumenti ipak slabiji. Dokaz: kancelar je otkrio svoju stvarnu računicu kada je odjednom odbio mogućnost bilo kakvog sudjelovanja Njemačke u iračkom scenariju - naime, čak i u slučaju da Ujedinjeni narodi formuliraju - kakav god - mandat za operaciju protiv Sadama Huseina. Tom je odlukom Schroeder proširio antibushovsku politiku i signalizirao dramatičan zaokret u njemačkoj vanjskoj politici: njegova bit leži u napuštanju multilateralizma, oproštaju od međunarodnih organizacija, okretanju leđa Ujedinjenim narodima - živio njemački put, živjela izolacija! Opisani opasni vanjskopolitički zaokret nije u Njemačkoj izazvao istinsku kritiku. Iz sasvim jednostavnog razloga: nitko ga ne shvaća ozbiljno - čak ni novoizabrana vlada. U sporazumu o koaliciji socijaldemokrati i zeleni hvale novu-staru njemačku vanjskopolitičku orijentaciju kao da predizborne borbe nije ni bilo. Međunarodni savezi, značenje sustava UN-a, transatlantski odnosi, sustav utemeljen na međunarodnom pravu - sporazum o koaliciji poništava predizbornu borbu, otkrivajući time stvarni cilj anti-bushovskog raspoloženja: pridobivanje većinske potpore, mobilizacija moralista. Moral nipošto nije za odbaciti kada se odlučuje o ratu i miru. No, vanjskopolitički utjecaj određene nacije ne mjeri se samo njezinom navodnom moralnom nadmoći već i stvarnom borbenom težinom, koja - između ostalog - proizlazi iz zbroja njezine gospodarske, savezničko-političke, vojne i geopolitičke važnosti i usmjerava prema istinskim političkim alternativama. U toj je računici njemačka vlada uvelike precijenila svoj utjecaj kada je krenula u otvoreni sukob s Bushom, u kojem može samo izgubiti. Rezultat: prvo, Njemačka je u sporu s američkom vladom minimalizirala svoj utjecaj - umjesto da ga maksimalizira. Sasvim je suprotan slučaj sa Chiracovom vladom, koja spretnim taktiziranjem slabi dinamiku američkog ratnog pokreta. Drugo, njemačka se vlada izolirala u Europi. Više nije moguće zamisliti jedinstvenu europsku alternativu američkoj politici. I treće: gledano iz unutarpolitičke perspektive, Schroeder je s uzice pustio psa koji bi ga jednog dana mogao razderati. Taj pas odaziva se na ime populizam i posebno je opasan u Njemačkoj nakon što se nagutao vanjskopolitičke krvi. Svi su kancelari prije Gerharda Schroedera odolijevali iskušenju da vanjsku politiku orijentiraju prema raspoloženju njemačke javnosti. Protiv eura, protiv širenja na istok, protiv pozicije blagajnika, protiv Amerike - svi su navedeni razlozi bili vrlo izdašan materijal za njemačke populiste u razdoblju predizborne borbe. Dosada su njemački kancelari čak i branili vanjsku politiku od populizma. Schroeder je pak prekršio to čelično pravilo, svjesno instrumentaliziravši populizam za vlastite ciljeve. No, njegov trijumf mogao bi biti kratkog daha - i potrajati, primjerice, do onog dana kada će Bundestag raspravljati o slanju sljedećeg kontingenta oružanih snaga u postsadamovski Irak, ustrojen po UN- ovu kroju, te kada mu znatan dio vlastite koalicije uskrati poslušnost. U tom slučaju pitanje povjerenja neće više biti dovoljn. Dakle, tempirana bomba otkucava zapravo pod klupom vladajućih. Pritom valja napomenuti da opisanoj sklonosti pojednostavljenom prosuđivanju i stupicama populizma podliježe i George Bush. I on je, naime, vodio predizbornu borbu i na kraju za dlaku odnio prevagu. I Bush poseže za pojednostavljivanjem u svom ratu protiv terora; i on nadjačava svojim ratnim bubnjevima u pitanju Iraka gospodarsku depresiju koja je za njega opasna. Opravdava li, dakle, izborna pobjeda uporabu svih raspoloživih sredstava? Kada je o tome riječ, Bush i Schroeder imali bi jedan drugome puno toga za reći. Obojica slijede u prvom redu svoje unutarpolitičke gene. Nadalje, obojica su ideolozi - Bush možda i više nego Schroeder. Doduše, potječu iz suprotstavljenih blokova. Ta okolnost čini međusobno približavanje gotovo nemogućim. Američka vlada ne smije dati oduška svojoj težnji za uzvratnim prekršajem. time bi samo potpirila populizam u Njemačkoj, usmjeren protiv Georgea Busha. No, i Schroeder mora pripaziti da dodatno ne potpiruje raspoloženje. Njemački kancelar ne može očekivati brzi oprost grijeha. Fischer može posjećivati SAD koliko mu drago, Struck također: odnosi između dva premijera dugo će ostati pomućeni. Ostaje mukotrpan i dugotrajan rad, uporno podsjećanje na važnu ulogu druge strane u životu njihovog saveza. Naime, ako postoji ikakva utjeha, onda ona glasi ovako: Njemačka i SAD previše su važni jedno drugom da bi dvojica premijera na njihovu čelu mogla uistinu uništiti taj odnos", zaključuje Stefan Kornelius.