IT 28. X. LA STAMPA - TURSKA I EU

ITALIJA LA STAMPA 28. X. 2002. Turska kuca a Europska Unija ne zna što učiniti "Europska Unija je Turskoj obećala da će, na skupu na vrhu u Kopenhagenu polovicom prosinca, uputiti pozitivan znak glede početka službenih pregovora za priključenje. No i EU očekuje znak od Turaka, a taj mora doći s općih izbora slijedeće nedjelje. Dakle, izbori od 3. studenog su ključni. No nije rečeno da će oni dati željeni rezultat. A slučaj Turske, od sada pa do kraja godine, mogao bi, umjesto da se razrješuje, postati još složeniji. Pa i stoga što je postao središte suprotstavljenih pritisaka. Primjerice, Sjedinjene Države, svjesne važnosti turskog bastiona u perspektivi rata s Irakom, vrše pritisak da EU ne iznevjeri očekivanja Ankare, i tako neizravno osnaži njene protuzapadnjačke impulse. A na njihovom tragu ide i Njemačka Schroedera i Fischera, koji paradoksalno (on koji je protiv napada na Saddama) nastoji ponovno na toj točci zakrpati predizborni raskid s Bushovom Amerikom. No možda utječe i povijesno pamćenje njemačko-otomanskog saveza, uz nazočnost milijuna turskih useljenika, od kojih mnogi glasuju. Iz istih a suprotnih razloga, neki se boje Turske u EU-u jer bi mogla postati američki 'trojanski konj' ili i, tko zna, presnažan saveznik (po stanovništvu i vojnim sposobnostima) Njemačke koja je već previše 'središnja' u proširenoj Europi. Dijelovi tvrde realpolitike u knjizi europeizma. Sa svoje strane Turska daje točno određenu prijetnju: ako će za dvije godine Cipar ući u Uniju a da se nije ujedinio, i neće biti jasne perspektive za Ankaru, bez daljega će se krenuti prema priključenju majci domovini sjevernog dijela otoka, zauzetog 1974. Podrazumijeva se da bi u tom slučaju Grčka stavila svaki mogući veto na svako moguće priključenje Turske u svakoj mogućoj budućnosti. A uz to Turska bi mogla preispitati sveukupne odnose sa Zapadom, uključujući i NATO. Lijepa priča. U kojoj smo do sada jednostavno zapostavili, najvažniji element, a to je da je Turska islamska zemlja, jedina kojom vlada prozapadni režim laičke demokracije (uglavnom, ali s poštovanja vrijednim nastojanjima da se kao takav potvrdi). Dakle, integrirati je ili ne u EU, s vezanim prednostima i rizicima, ili ostati na mjestu (pogrešno prema sudu onoga tko piše) s vizijom Europe kao 'kršćanskog kluba'? To se ne govori, i teško se priznaje, no to je u osnovi turski slučaj. Posljedično, ako je 'strateški' izbor 'da' za Tursku (kao zatvarača i granicu ekstremističkom islamizma koji se danas širi) problemi koji stoje moći će biti riješeni. Ako, međutim, postoji jedna duboka etničko-vjerska skrivena misao nema obećanja ili 'clause de rendez-vous-a' koji će držati. Nevolja je što je taj izbor, vrlo vjerojatno, već trebao biti donesen, dok za 6 dana na općim izborima proeuropski glas ozbiljno riskira biti nadvladan islamističkim glasom, prilagođenim u taktici ali neistraženim u svojim krajnjim motivacijama. A protiv kojega će, još jednom, ostati samo moć generala laika, koja je isto tako neprobavljiva za liberalnu Europu", piše Aldo Rizzo.