FRANC-LE MONDE OD 15.10.02. CRKVE SE PROTIVE RATU U IRAKU

FRANCUSKA LE MONDE 15.X.2002. Crkve se protive ratu u Iraku "Prije i tijekom Zaljevskog rata, Crkve su očitovale protimbu tom oružanom sukobu dajući velik broj izjava, organizirajući molitvena bdijenja, odredivši dane posta i šaljući poruke Georgeu Bushu ocu i Sadamu Huseinu. Od prvog dana iračke invazije na Kuvajt u kolovozu 1990. do raketiranja Bagdada u siječnju 1991., Papa se pedesetak puta očitovao protiv primjene vojne sile. Iznenadivši američke i europske čelnike, distancirao se od zapadne koalicije protiv Bagdada. Protestantske crkve u Sjedinjenim Državama činile su pritisak na upravu kako bi iskoristila sve raspoložive mogućnosti - gospodarske sankcije, diplomatski pritisak - da natjera Irak na uzmak i izbjegne primjenu oružja. Jedanaest godina kasnije, gotovo sve Crkve u SAD-u, Velikoj Britaniji, Europi i na Bliskom istoku, bez razlike na vjeru, ponovno su jednoglasne u protimbi politici Washingtona. Sve češće upozoravaju na materijalne posljedice i na ljudske žrtve vojnog upletanja u Iraku za koje se predviđa da bi mogle biti katastrofalne. Premda im se (osim kršćanskih manjina na Bliskom istoku koje su pod nadzorom i manipulirane su) režim Sadama Huseina nikada nije sviđao, neumorno su se borile protiv embarga koji izolira civilni puk i dovodi ga u težak položaj. Danas misle da nisu ispunjeni uvjeti za 'pravedan rat', da je zamisao Georgea W. Busha o preventivnom ratu pljuska međunarodnom pravu i da bi gubitci nakon američke operacije bili uvod za sukob između zapadnog svijeta s velikom kršćanskom većinom i čitavog arapsko-muslimanskog područja s nepredvidljivim posljedicama. Od XIII. stoljeća, tj. od Tome Akvinskog koji ju je formulirao, zamisao o 'pravednom ratu' brani čitava kršćanska tradicija. Primjena oružja zakonita je samo kao odgovor na agresiju, kao način za ponovnu uspostavu narušenog međunarodnog poretka i kada postoji 'srazmjer' između sukobljenih snaga, procijenjene štete i nepravde koju treba ispraviti. (...) Sadašnja prijetnja rata u Iraku nipošto ne ispunjava ta mjerila. Rat protiv 'osovine zla' nije razuvjerio Crkve koje međunarodnu sigurnost poglavito temelje na poštovanju procedura, gospodarskoj pravdi, pravu puka i na ljudskom dostojanstvu. Nacionalno vijeće Crkava koje u SAD-u okuplja pedesetak imena - metodiste, prezbiterijance, luterane, baptiste i druge - u nekoliko je navrata pisalo g. Bushu kako bi ga upozorilo da 'preventivna i jednostrana primjena vojne sile nipošto nije moralno opravdana' i da će vojno upletanje u Iraku, čak i uz odobrenje UN-a, biti svijetu 'uzor za agresiju koji će druge nacije potaknuti da napadnu susjede koji im prijete'. (...) Crkve su zauzele takvo stajalište i zato što, godinu dana nakon 11.IX., strah od sveopćeg sukoba između Zapada i islamskih zemalja nikada nije bio veći. Upletanje u Iraku izazvalo bi, misle, 'destabilizaciju' čitavog područja koje je već dugo izloženo najvećim potresima. To će uroditi, izjavilo je ovih dana Nacionalno vijeće američkih Crkava, širenje protuameričkog i protuzapadnog raspoloženja na Bliskom istoku i u Arapsko-perzijskom zaljevu. Zbunjenost kršćanskih manjina u islamskim zemljama nikada nije bila veća u Pakistanu, gdje su kršćanske nevladine organizacije postale meta terorističkih skupina, kao i na okupiranom području u Palestini. Beskrajni niz samoubilačkih atentata i odmazde samo je potaknuo porast fundamentalizma i vjerskog fanatizma u čitavoj regiji. Među kršćanskim manjinama koje su najviše izložene, kao i u Crkvama na Zapadu, jača uvjerenje da rat nije najbolji odgovor na terorizam. Crkve se ne žele pretvoriti u 'agenciju za međunarodnu etiku koja će davati dopuštenje ovoj ili onoj vladi', rekao je za afganistanskog rata kardinal Carlo-Maria Martini, tada milanski nadbiskup. Poslanje Crkve je na višoj razini, 'ići na izvore siromaštva i međunarodnih nepravda koje su uvijek uzroci terorističkog nasilja'", piše Henri Tincq.