RU NEZ. GAZETA 15. 10. 2002. RUSKI NACIONALNI PRIORITETI

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 15. 10. 2002. NATO, EU i Rusija - u 17 teza Zastupnik Državne Dume i direktor Instituta za probleme međunarodne sigurnosti Andrej Kokošin razrađuje suradnju NATO-a, Europske Unije i Rusije u kontekstu dugoročnih tendencija razvoja sustava međunarodnih odnosa. 1. Danas se javno razmatraju tendencije razvoja ustava međunarodnih odnosa koje dopuštaju govoriti o vrlo radikalnim promjenama u svjetskoj politici za bliski period, a još više u dugoročnoj i srednjoročnoj perspektivi - do kraja tekućeg desetljeća i nešto kasnije. To se odnosi praktički na sva glavna 'središta sile', saveze i koalicije, međunarodne odnose, pa i na NATO i Europsku Uniju, koji se oboje nalaze u sve izraženijoj preobrazbi. 2. Odnos Rusije i NATO-a s EU-om određuje se ne samo neposredno značajem njezine suradnje s tim dvama krupnim savezima (uključujući i američku 'supersilu' te zapadnoeuropske velike države), nego i s tako utjecajnim državama poput Kine i Indije te niza drugih država, s kojima Rusija gradi važne odnose iz aspekta svojih nacionalnih interesa. 3. Rusija je u etnokulturnom i civilizacijskom smislu neosporno ponajprije dio europske civilizacije (za što je više puta platila veliku cijenu, unoseći znatan ' udio' u spašavanju i razvoju europske civilizacije). 4. Odnos Rusije i Zapadne Europe (tj. euroatlantske civilizacije u cjelini) igra važnu ulogu zbog toga da se u našoj zemlji stabilno, bez krivina i zastoja stvori suvremeni sustav političke demokracije i tržišnog gospodarstva, uz odricanja našega naroda tijekom dugoga povijesnog razdoblja. 5. Stvaranje sustava djelatne političke demokracije i učinkovita tržišnoga gospodarstva ne mora biti ideološko 'vjersko pitanje'. Ruska 'politička klasa', njezin poslovni dio, mora shvatiti da demokracija, unatoč svim svojim nedostatcima i slabim mjestima, - jest najučinkovitiji do danas ustav upravljanja (i samoupravljanja) državom i društvom s raznovrsnim uzajamnim vezama, koje u pravilu dopuštaju nužne popravne akcije. 'Upravljačka učinkovitost' demokracije pokazala se u pobjedi Zapada nad Sovjetskim Savezom u Hladnom ratu, koja je pobjeda postignuta uz mnoga dostignuća sovjetskog naroda u znanosti, tehnici, socijalnoj sferi te izobrazbi i sl. Ista 'upravljačka učinkovitost' demokracije pokazala se i u vojnoj sferi, gdje je Zapad u cjelini racionalnije određivao okvire dodijeljenih pričuva za vojne ciljeve, prioritete raspoređivanja te metoda i načne primjene vojne snage u interesu državne politike. 6. Prateći tečaj razvoja političke demokracije i tržišnoga gospodarstva, 'povratka u Europu', naša zemlja se ne mora nužno 'rastvoriti u euroatlantskoj civilizaciji, poistovjećujući domaću gospodarsku, vanjsku i obrambenu politiku s politikom naših bogatih susjeda na Zapadu (razumije se da ubrajamo i našega istočnog susjeda, preko Tihog oceana, SAD, s nešto udaljenijim susjedima kao što su Kina, Japan, obje Koreje i Mongolija). Bilo bi to krivo čak i pri hipotetičkom odsuću posebnih interesa Rusije na Dalekom istoku, Srednjoj Aziji i nekih drugim regijama svijeta. Posebne interese Rusija ima prema Kini, a oni se sastoje od osiguranja mira i sigurnosti u regiji, uključujući srednjoazijske države - bivše republike SSSR-a. Kina u svojem dinamičnom razvoju postaje sve važniji trgovačko-gospodarski partner Ruske Federacije. 7. Najvažnije je to da je Kina usporedo s drugim azijskim gigantom Indijom najkrupniji partner Rusije u vojno-tehničkoj suradnji. Taj aspekt naše suradnje s tim dvjema državama ima značenje koje prelazi okvire obrambeno-industrijske i vojno-političke sfere. Od te suradnje na kineskom i indijskom tržištu u doglednoj perspektivi ovisi obrambeno-industrijski kompleks, ali i opstanak ruske znanstveno-primijenjene industrije u cjelini. 8. Ni NATO, ni EU nisu za Rusiju alternative tim tržištima kako za građansko-znanstvenu proizvodnju, tako i za vojnu proizvodnju. One imaju vlastite svemirsko-zrakoplovne kompanije i druge vojno- industrijske tvrtke koje vode žestoku borbu na tržištima 'euroatlantske zajednice', uz primjenu najmoćnijih sredstava državne potpore. 9. Ne treba isključivati ni to da nova razina odnosa Rusije prema Europskoj Uniji, postignuta ove godine, dopušta da se opet vratimo krupnim projektima, za koje bi bili potrebni iznimni napori s obje strane. 10. Dosad se takvi krupniji projekti odnose prije svega na energetsku sferu. Ti projekti mogu biti unosni za ukupno rusko gospodarstvo, ako uspiju u uvjetima povoljne konjunkture na svjetskom energetskom tržištu. Ali ako se samo na njih usmjerimo, još ćemo više učvrstiti jednoobraznost strukture ruske industrije, njezinu orijentaciju na sirovine, što proturječi temeljnim nacionalnim interesima naše zemlje, te mogućnostima osvajanja, kako kaže ruski predsjednik V. V. Putin, našega 'mjesta pod suncem'. 11. Ustanovljavajući osnove odnosa NATO-Rusija za sljedećih 10-15 godina, ruska 'politička klasa' mora jasno predstavljati mjesto te organizacije u svijesti dominantnoga dijela američke političke elite, a li i u svijesti političkih snaga vodećih zapadnoeuropskih država. U Washingtonu se gleda na odluku NATO-a da se poslije 11. rujna posve stavi 'na raspolaganje' SAD-u kao na oštri devalvaciju te organizacije u novim vojno-političkim uvjetima. Zato se u Washingtonovu govori da je 'NATO mrtav', ali u tome jest i važna mjera pretjerivanja. 12. NATO u mnogo čemu mora prestati s time da bude 'operativni institut' američke vojne politike izvan granica Europe, ali treba ostati važno sredstvo 'političke stabilnosti' i u odnosima svojih saveznika u toj organizaciji, kao i u odnosima Rusije i drugih zemalja postsovjetskog prostora. Nato mora pomoći u tome da se Europska Unija ne pretvori u samostalno 'središte sile' u vojnopoltičkim odnosima. 13. Rusija se neće odricati uzajamno korisne i ravnopravne suradnje s NATO-om, prije svega u akciji sprečavanja oružja za masovno uništavanje i u borbi s terorizmom. Ali klima za rješavanje tako važnih zadaća neće biti pogodna dok se NATO bude i dalje širio. 14. Pri općoj devalvaciji uloge NATO-a u očima SAD-a (prije svega konzervativnih republikanaca) Washington neće nastojati da se povuče iz Europe, a ni da proizvede nekakvu 'demontažu NATO-a', čak ni radi premještanja težišta svojih vojno-političkih napora na Azijsko-Tihooceansku regiju. Ta se linija jasno otkriva u rujanskoj Bushovoj 'Strategiji nacionalne sigurnosti SAD-a' (koja, za razliku od ranijih sličnih dokumenata, izgleda puno operativnijim, zapovjednijim, ako ne i deklarativnim dokumentom). 15. U okvirima takve linije SAD-a 'drugi val' širenja NATO-a na istok zahvaća ovaj put teritorije Ruskoga imperija i Sovjetskog Saveza, a sad suverene države Litvu, Letoniju i Estoniju. Nama to širenje izgleda posve negativnim i neopravdanim u uvjetima tih preobrazba, koje se u posljednjih 125 godina događaju u našoj zemlji. Također i u kontekstu razine političkih odnosa koji su poslije 11. rujna postignuti između Rusije i NATO-a, Rusije i SAD-a i poslije stvaranja sustava 'dvadesetorke' na Rimskom summitu Rusija-NATO. 16. Širenje NATO-a na Istok može se negativno odraziti i na gospodarsku suradnju Rusije s novim članicama NATO-a (poput baltičkih država), koje posebno ovise o transportu robe iz Rusije (i kroz Rusiju) u zemlje Zapadne Europe. 17. Rusija će, sa svoje strane, i nadalje poduzimati u perspektivi korake u skladu s okolnostima i sve neophodne mjere za osiguranje svojih interesa, u prvom redu na polju nacionalne sigurnosti. Također, i u aspektu koji je trenutačno aktualan i na Zapadu, kao što je situacija s međunarodnim terorizmom ili primanjem novih lanova u NATO. Bez obzira na sve probleme, sve se jasnije oslikava proces stvaranja obrambenog sustava EU-a. (U posljednje dvije godine stvoren je niz važnih elemenata buduće infrastrukture obrambenog sustava EU, uz negativan odnos Washingtona prema tim procesima). Taj proces nije jednoznačan za ruske interese. Ali on može privesti kraju bitnu promjenu središnje strukture, bar u tom području svijeta, i u cjelini je potrebno uvažavati interese Rusije.