IT 6. X. IL MANIFESTO - TALIJANSKI KOMUNISTI I TITO

ITALIJA IL MANIFESTO 6. X. 2002. Radnici koje je izdao Tito "Od početka 1946. do kraja 1947, dva 'migracijska' vala susrela su se na nesigurnoj granici koja dijeli Italiju i Jugoslaviju. Svi govore talijanski pun utjecaja sjevernojadranskih narječja, no duh i razlozi seobe vrlo su različiti, gotovo suprotni. Prva je 'struja' brojnija, kreće od istarskih i dalmatinskih obala i bježi od 'slaveniziranja' tih zemalja, noseći optužbi nacionalnog sudioništva s fašizmom koji je u tim zemljama posijao diskriminaciju tijekom dvadeset godina mira i teror tijekom pet godina rata. U suprotnom pravcu ide druga 'struja', u susret svojim političkim idealima, odlučivši 'otići pomoći izgraditi socijalizam' u novorođenoj narodnoj republici Jugoslaviji. O prvima se mnogo govorilo pedeset godina, iako gotovo uvijek kako bi se tražilo napuštene zemlje i kuće, i propagandistički, po antikomunističkom i rasističkom ključu. Drugima se gotovo nitko nije bavio, jer je neugodan bio izbor tih Talijana da odu živjeti u Titovoj Jugoslaviji. Njima je posvećena knjiga Giacoma Scottija - Goli Otok, Talijani u Titovom gulagu, koja je došla do trećeg izdanja, a koja priča priču Talijana koji su iselili u Jugoslaviju u poslijeratnom razdoblju, od samog početak baveći se najtežim dijelom, gotovo ironičnom sudbinom koja je mnoge od njih dovela na prisilni rad na napušteni kvarnerski otočić, pod optužbom da su špijuni Kominforma.(...) Oni su Talijani i našli su se pred nepovjerenjem slavenskih stanovništava, za koje je Italija nastavila biti istoznačnicom za rasizam i rasnu diskriminaciju; oni su internacionalisti i nalaze se pred jednom strankom, jugoslavenskom, angažiranom na složenom ujedinjavanju stoljećima podijeljenih naroda računajući na cement novog nacionalnog identiteta, onog 'južnoslavenskog'; oni su specijalizirani radnici, vrlo politizirani, ponosni na svoju vještinu i uvjereni da mogu izgraditi novo društvo kao što se gradi brod a ograničeni su državnim aparatom i partijom društveno obilježenom seljačkom stvarnošću srpskog, hrvatskog, bosanskog stanovništva.(...) Scotti, koji dobro poznaje povijest Talijana koji su iselili u Jugoslaviju radi političkog izbora, pošto je bio jedan od njih, u toj hrabroj knjizi ne popušta iskušenju propagande; upravo kao i protagonisti političkog progona ne kaje se radi svog izbora, no isto tolikom strogošću dokumentira i prijavljuje jednu od tragedija njegove (i naše) povijesti. (...) Tito ima tisuću razloga suprotstaviti se Staljinu i zacementirati na tom raskidu nov nacionalni identitet i novi državni ustroj (kada su oba pala jasno se shvatila važnost i, istovremeno, krhkost tog političkog 'čuda' kakvo je predstavljala poslijeratna Jugoslavija), no čineći to žrtvuje život tisuća 'svojih', afirmirajući onu diskriminaciju koju namjerava poništiti: jugoslavenski nacionalizam služi za borbu protiv hrvatskog ili srpskog nacionalizma, no spram 'drugih' reproducira iste etnocentričke dinamike: bitka protiv staljinizma i Staljinovog kulta ličnosti oživljava novi autoritarizam i novi kult ličnosti. I radi toga će samoupravljanje propasti. Mali prst, za koji je Staljin mislio da će biti dovoljan da pobunjenika Tita dovede u red, sada nam izgleda kao metafora političkog progona koji podsjeća, u manjoj mjeri, na čistke i Staljinove gulage: poslijeratna Jugoslavija izgubila je okladu demokratskog socijalizma oborivši se na one 'strance' koji su došli u ime revolucije i internacionalističke solidarnosti. Tri desetljeća nakon zatvaranja Golog Otoka 'Titovo čudo' će se raspasti i radi toga", piše Gabriele Polo.