FRANCUSKA-LE MONDE OD 3.10.02. AMERIČKI NEOKONZERVATIVCI

FRANCUSKA LE MONDE 3.X.2002. Neokonzervativni pokret obnavlja tradicionalnu desnicu "Budući da je među njima jedan Cohen, Kagan, Krauthammer i nekoliko Horowitza i budući da bezuvjetno brane Izrael, neki su ih njihovi protivnici svrstali u skupinu židovskih lobija. Naravno, takvo je određenje bremenito primislima. Natuknjuje da Amerika više ne podupire Izrael, već da Izrael - točnije, izraelska desnica - preko neokonzervativaca nadahnuje američku politiku. Stvarnost je puno drukčija, premda je istina da je pustolovina neokonzervativaca djelomice, barem spočetka, bila židovska priča. Nastala je u newyorškoj intelektualnoj sredini, gdje je 1950-ih marksizam bio utjecajan, a njegova staljinska inačica jako zastupljena. Neki koji se nisu slagali s ortodoksnim komunistima okrenuli su se trockizmu. Za mnoge je te intelektualce i aktiviste borba protiv Sovjetskog Saveza bila glavna zadaća. To je jedna od tema oko koje će se razići s ostatkom ljevice, a onda poći dalje i pobiti takozvanu politiku mirne koegzistencije između dvaju blokova. Tako će se udaljiti od pokreta protiv Vijetnamskog rata. Neokonzervatizam se spočetka rađa iz podjele unutar ljevice. Nova struja misli da se Sjedinjene Države s pravom bore protiv komunizma na indokineskom poluotoku. Kada je riječ o Izraelu, njezini se pripadnici udaljuju od prvotne političke obitelji. Premda je protucionizam popularan u radikalnoj ljevici, pa i židovskoj, oni ostaju vjerni potpori koju je demokratska ljevica, kao i socijaldemokracija u Europi, uvijek pružala židovskoj državi. Misle da Izrael, jedina demokracija na tom području, stalno stavlja na kocku svoju opstojnost i da se mora odlučno braniti. Tada, 1970-ih, počinje dublje preispitivanje američkog konzervatizma. Pobornici te obnove dolaze s raznih strana. Jedni iz ljevice, pa i krajnje, newyorške. Drugi iz tradicionalnog konzervatizma, često pod utjecajem Jamesa Burnhama i Wilmoorea Kendala, koji su također prihvatili trockizam, ali su stariji za jedan naraštaj. Treći je izvor konzervatizam vjerskog nadahnuća kojeg je Russell Kirk rehabilitirao u svojoj knjizi 'Konzervativni duh' (1953.), koja je postala jedna od glavnih odrednica te misaone škole. Svi su ti intelektualci jednako udaljeni od demokrata i od republikanaca. Potonji moralno propadaju nakon predsjednikovanja Richarda Nixona i Watergatea koji je 1976. doveo do izbora demokrata Jimmyja Cartera. Ovaj je, u očima onih koje počinjemo zvati neokonzervativcima, vrhunac američkog skretanja nakon Vijetnama i Watergatea. Odgovor priprema bivši filmski glumac, političar instinkta i 'stručnjak za odnose s javnošću' bez premca, Ronald Reagan koji će Jimmyja Cartera potući na predsjedničkim izborima 1980. Dvadeset godina kasnije, Reaganovo je doba i dalje zlatno doba neokonzervatizma. 'America is back!', objavio je predsjednik. Amerika se vratila; prošlo je vrijeme osjećaja krivnje i povijesne sumnje. Smanjenje poreza i borba protiv 'carstva zla': nema više govora o mirnoj koegzistenciji, već o 'ratu zvijezda' kako bi se Sovjetski Savez primoralo na vojne napore koje njegovo gospodarstvo ne može podnijeti. Bitno obilježje neokonzervativaca nije samo njihovo stajalište prema Sovjetskom Savezu. Oni se protive ljevici i na drugim poljima. U gospodarstvu, gdje prihvaćaju monetarizam Miltona Friedmana i Čikaške škole. Na socijalnom polju radikalno pobijaju državu blagostanja koja, po njihovu mišljenju, porazno djeluje na crnu zajednicu. Po mišljenju Michaela Horowitza, jednog od čelnika Hudson Institutea, profesora prava koji je svojedobno sudjelovao u borbi protiv rasne diskriminacije, 'dječji su doplatci u crnim obiteljima postavili državu na mjesto čovjeka'. Zbog sličnih razloga, neokonzervtivci se protive politici pozitivne diskriminacije koja jamči pristup manjina na neke dužnosti. Drugim riječima, neokonzervativci obnavljaju načela tradicionalne desnice: obitelj, rad, napori pojedinca, moral, manje države i više odgovornosti. Oni su za smrtnu kaznu - to je, misle, moralna pouka osobne odgovornosti - i protiv ograničavanja prava na posjedovanje oružja i protiv pobačaja, premda ova tema neke dovodi u neugodan položaj. Amerika je, misle, Bogom dana nacija koja se ravna prema nepobitnim moralnim načelima koja su 'non negociables' kako je rekao predsjednik George W. Bush u govoru koji je u lipnju održao na West Pointu - i čiji se probitci podudaraju s probitcima čitavog čovječanstva. S Georgeom W. Bushom neokonzervativci ponovno pronalaze nadahnuće iz Reaganova doba. Neprijatelj više nije komunizam, već islamistički terorizam, ali se načela na kojima se mora temeljiti nova borba Amerike nisu promijenila: 'moralna jasnoća' i 'pravedan rat'. UN je, u njihovim očima, tek nedjelotvorna birokracija koja je u sprezi s najmrskijim režimima na planetu i koju nagriza antisemitizam. Washington se, dakle, ne treba plašiti sukoba s 'međunarodnom zajednicom', a taj im je pojam u najmanju ruku sumnjiv. Niti se treba plašiti da će potresti Europu koja je, drže, odavno ostavila sve povijesne ambicije", piše Patrick Jarreau.