IT 28. IX. CORRIERE - DRESDEN - PREŠUĆENI ZLOČIN?

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 28. IX. 2002. Dresden, nepotrebna apokalipsa "Vraća se, događa se s vremena na vrijeme, uklonjeni ali neumoljivi duh Dresdena. O njemu koji je bio blještavi Residenzstadt izbornih prinčeva Saske se mnogo govorilo u ovim vremenima, radi stjecaja više okolnosti. (...) Rasprava o dva nova izraza u međunarodnom pravu koje je nametnuo Bush ('razbojničke države' i posljedična potreba 'preventivnog rata') neke je navela na podsjećanje na ono što su Amerikanci, i taj put zajedno s Englezima, počinili u jednom drugom bombardiranju posljednjeg dana karnevala 1945. Na kraju, i sama Njemačka, po prvi se puta distancirajući od SAD-a, izgleda da želi ponovno napraviti račun s prošlošću, izlazeći iz uloge onog tko je samo krvnik pitajući se nije li, slučajno, na neki način bila i žrtva. (...). Povjesničari, zapravo, koji imaju pristup pismohranama saveznika, izgleda da se slažu glede činjenice da je bombardiranje Dresdena bilo najkrvavije, najizopačenije, najnekorisnije u povijesti. Najkrvavije: radi kaotičnog priljeva izbjeglica pred ruskim napredovanjem nikada se neće moći utvrditi točan broj mrtvih. Leševi su bili spaljeni (na desetke tisuća, nakupljeni jaružalima bez ikakve mogućnosti prepoznavanja) na lomačama improviziranim pomoću željezničkih tračnica. No, slaže se glede činjenice da žrtava, u samo jednoj noći, nije bilo manje od 200.000, dok ih je atomska bomba u Hiroshimi, u prvom udaru ubila 'samo' 70.000, a Berlin je, tučen pet godina, sveukupno izgleda imao 50.000 žrtava. Najizopačeniji: američki i engleski stratezi pomno su pripremili načine i termine bombardiranja tako da pobiju što veći broj civila (u Dresdenu gotov nije bilo vojnika, niti protuzračne obrane), ne pružajući izlaz ni onima koji su bili u skloništima. Potom se sustav proučio kako bi se uništilo spasitelje i, na kraju, one koji su slučajem izbjegli. Izopačen je bio i sam izbor ciljeva za spaljivanje: Firencu sjevera, možda najvrjedniju, još netaknutu, europsku škrinju srednjovjekovne, barokne i rokoko umjetnosti. Odnosno, opetovao se u većim razmjerima i kulturalni zločin od 15. veljače 1944., nakon 'hladnokrvnog' uništenja samostana Montecassino koji su sami Nijemci odbili utvrditi kako opasnosti ne bi izložili taj vrhunac duhovnosti i kršćanske umjetnosti. Najnekorisniji: te veljače 1945. Reich je bio u agoniji, dva mjeseca prije svoga kraja. Saveznici su bili na Rajni, Sovjeti u Pruskoj, Hitler se već zazidao u berlinskom bunkeru. Još nekoliko dana i Rusi bi ušli u Dresden natrpan očajnom svjetinom staraca, žena, djece, uvjerenih da su zaštićeni ljepotom gada. Unatoč svim pretpostavkama i naknadnim raščlambama danas se još ne nalazi moguće objašnjenje za ono što se očito htjelo napraviti najvećim pokoljem u povijesti, ali kojega ne opravdava nikakav vojni razlog. Iako nam ni otvaranje vojnih pismohrana nije otkrilo 'zašto', sada već dobro poznajemo 'kako' apokalipse planirane u šest točaka. Prvi se čin dogodio u 22 sata 13. veljače, s eskadronima prethodnicama, zaduženim za određivanje područja uništenja posebnim svjetlećim bombama: protiv svih konvencija i čovječnosti željelo se u prah pretvoriti prenatrpano središte, bez trošenja udara na tvornice ili područje željeznice. U drugom činu je u akciju stupio val četvoromotornih zrakoplova koji je izbacio razorne bombe, kako bi porazbijale stakla i uništile krhke drvene krovove starog grada, tako da se stvori protok zraka i olakša posao zapaljivim bombama. Te su pak, u broju od čak 600.000, izbačene iz 400 zrakoplova, bile protagonisti trećeg čina. Tad je Dresden bio tek more vatre, i operacija je izgledala zaključena. U stvarnosti su anglosaksonski planeri odlučili da to nije dovoljno: bilo je potrebno ubiti i svjetinu nagomilanu u podrumima i pobiti ono što je ostalo od bolničara i vatrogasaca u tom njemačkom području. Došlo je, dakle, do četvrtog čina, nekoliko sati kasnije. Dok je pomoć već bila na poslu, na dresdenskom nebu pojavilo se još stotina bombardera s doista dijaboličnom zadaćom: kao što se otkrilo prigodom napadaja na Hamburg, bacajući jedan tepih eksploziva na već zapaljen grad izaziva se 'Fire Storm', strašnu 'vatrenu oluju', s vjetrom od 200 kilometara na sat i temperaturama do 1000 stupnjeva. Usijane zračne struje izazivale su takvu zasićenost otrovnim plinovima da su uzrokovale smrt i onih koji su bili u najsigurnijim skloništima. I tako se dogodilo. No ako je slučajno, unatoč svega, bilo preživjelih iz 'oluje'? Amerikanci i Englezi su predvidjeli peti čin koji je trebao dovršiti 'etničko čišćenje', Kada je sunce već izašlo, a iz Dresdena se dizao stup dima vidljiv na 150 kilometara, došao je još jedan val, ovoga puta američkih lovačkih zrakoplova zaduženih za mitraljiranje bilo čega što se još uvijek kreće na ulicama. No nije bilo gotovo. Kako bi uvjerili da ni za koga, kao Nijemca, nema izlaza, slijedeću noć (bio je to šesti čin) tepih- bombardiranju izložen je Chemnitz, najbliži grad, gdje se poneki bjegunac uspio skloniti zahvaljujući željeznici koja je još uvijek radila. Kako su suglasno ocijenili Englezi i Amerikanci, Arthur Harris, zrakoplovni maršal odgovoran za operaciju Dresden u potpunosti je zaslužio titulu Sira koja mu je svečano dodijeljena. Nakon malo manje od godine dana svi, zajedno sa Staljinovim ljudima, sjedili su u Nuernbergu kako bi sudili Nijemcima, samo njima, za 'zločine protiv čovječnosti'", piše Vittorio Messori.