US WT 27. VIII. ČUVATI SE 'ČELNIŠTVA KONSENZUSOM'

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 27. VIII. 2002. Čuvati se 'čelništva konsenzusom' "U savjetima koje George W. Bush dobiva od istaknutih ljudi koji brinu kako je odlučan povesti zemlju u rat protiv Iraka došlo je do suptilne promjene. Trenutni trend jest složiti se kako Saddamovu tiraniju i megalomanski cilj - razvijanje oružja masovnog uništenja treba okončati. No samo u slučaju ako, sada govore Bushu, može dobiti odobrenje takozvane 'međunarodne zajednice', ili barem naših ključnih saveznika. Ovaj trend još je jednom nedavno potvrdio jedan od dužnosnika Bushovog oca, bivši državni tajnik, James Baker, u uvodniku nedjeljnog New York Times-a. Ukratko, u svom eseju Baker priznaje kako Saddam mora biti svrgnut i kako će vojna akcija SAD-a biti nužna za ostvarenje tog cilja. On tvrdi, međutim, da predsjednik prvo treba pokušati dobiti novu rezoluciju Vijeća Sigurnosti UN-a koja bi od Iraka zahtijevala da prihvati nove inspekcije 'bilo gdje, bilo kada prije no što počne akciju oslobođenja iračkog naroda koji trpi već desetljećima. To se svodi na ono što je Margaret Thatcher jednom bila ismijala (u to je vrijeme - oko 1990. - upozoravala Georgea Busha starijeg i njegove savjetnike da ne popuštaju u vezi s Irakom)- nemogućnost 'čelništva konsenzusom'. Priznala je da, kada su posrijedi pitanja od ključne važnosti, SAD mora voditi tako da osigura usmjeravanje akcija i inicijativu, oko čega bi se stvorio širi ili uži konsenzus - a ne da se unaprijed pokuša sve njih natjerati da se slože činiti ono za što SAD vjeruje da je potrebno. Znamo unaprijed da bi Bakerova diplomacija bila uzaludna, i pridonijela stvaranju prepreka umjesto da ih uklanja. Još od kraja Zaljevskog rata, Vijeće sigurnosti UN-a sve je manje voljno podržavati inspekcije u Iraku. Ovo nije trebalo iznenađivati jer su barem tri stalne zemlje članice Vijeća s pravom na veto (Francuska, Rusija i Kina) bile sklone ulagivati se Saddamu - posebice ako su tako mogle frustrirati američke političare. U sadašnjim uvjetima, napori da se od UN-a dobije ono što bi se svelo na casus belli s Irakom vjerojatnije će stvoriti daljnje dokaze o međunarodnom protivljenju akciji SAD-a u toj zemlji i intenzivirati tvrdnje multilateralista kako nemamo ovlasti za poduzimanje takve akcije. Istini za volju, ovo je tek najnovija manifestacija bitke koja traje od kraja hladnog rata. Strane vlade, posebice one neprijateljske (koje posljednjih godina uključuju i neke od naših saveznika), nastojale su, putem sporazuma, utvrditi 'međunarodne norme' i druga sredstva za obuzdavanje američke 'hipersile'. Ovakvo raspoloženje veoma je rašireno i među vijetnamskom generacijom elite sigurnosne politike SAD-a. Za vrijeme vlade Busha starijeg, kada su Baker, Brent Scowcroft i Lawrence Eagleburger bili na vlasti, Washington je često popuštao takvom pritisku. Obično je tvrdio da je to nužno da bi se: stvorile multinacionalne koalicije, održavala 'stabilnost' (npr., da bi se očuvao 'teritorijalni integritet' Jugoslavije) i unaprijedilo ciljeve besmislene kontrole oružja (posebice 'uklanjanje kemijskog oružja'). Američki vanjskopolitički establishment prihvatio je ideju kako je smanjenje suvereniteta SAD-a na te i druge načine neizbježna, ako ne i poželjna, sastavnica stvaranja 'Novog svjetskog poretka'. Tijekom osam godina, koliko je bila na vlasti, Clintonova je ekipa uvelike pogoršala ovaj trend. Devedesetih je postalo gotovo samo po sebi razumljivo da SAD ne može i svakako ne treba činiti bilo što u međunarodnim okvirima bez mandata UN-a. Niz 'globalnih' sporazuma - koji bi regulirali sve, od promjene klime do ispitivanja nuklearnog oružja i ratnih zločina- konzumirani su uz aktivno sudjelovanje SAD-a i uz očito zanemarivanje američkog suvereniteta i ustavnih procesa. S vremenom, zemlja je postala sputana kao Guliver, s bezbroj institucionaliziranih spona i obveza kao i logikom da je SAD tek zemlja kao i svaka druga, čiji glas i utjecaj u multinacionalnim vijećima ne treba biti važniji od onog bilo koje druge zemlje. Od kada je došao na vlast, predsjednik Bush suočio se s ovim sindromom više puta. Opetovano je djelovao sa ciljem jačanja našeg nacionalnog suvereniteta i obnavljanja naše sposobnosti unilateralnog djelovanja - na užas samoprozvanih 'internacionalista'. Odrekao se Protokola iz Kyota o globalnom zatopljenju i povukao potpis sa sporazuma o stvaranju Međunarodnog kaznenog suda. On je izuzeo SAD i iz Sporazuma za zabranu proturaketnih sustava iz 1972, otvarajući tako put ubrzanom razvoju raketnih obrambenih sistema - uključujući one na moru, što je veoma povoljna opcija o kojoj je Bush izviješten prošlog tjedna u Crawfordu. Neki iz vanjskopolitičkog establishmenta kod kuće i u inozemstvu tvrde kako takvo ponašanje čini 'unilateralizam' koji treba osuđivati. Navodno postoje strahovi da će se Amerika okrenuti izolacionizmu. Ono što ih, međutim, zaista brine nešto je potpuno drugo - to da će SAD shvatiti kako je sposoban djelovati samostalno tamo gdje je to nužno, i da bi mogao biti voljan to i učiniti. Prava je istina, međutim, ta da je svijet sigurniji, ne samo za američke interese nego i za sve ljude koji vole slobodu u čitavom svijetu, kada SAD ima vojnu, gospodarsku i političku moć unilateralnog djelovanja, kada je to nužno i kada ju vodi pojedinac koji je voljan sposobno koristiti tu moć. Isto tako, u suprotnosti s tvrdnjama kritičara, kada predsjednik Bush to učini u ime naroda Iraka i naših ključnih interesa i ukloni Saddama Huseina i njegove programe za razvoj oružja masovnog uništenja, imat će potporu većine Amerikanaca i zahvalnost milijuna ljudi čitavog planeta", piše Frank J. Gaffney Jr.