NJ 26. VIII. FR: MEĐ. ZAJEDNICA MORA INZISTIRATI NA VALJANOM SUĐENJU ZA RATNE ZLOČINE

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 26. VIII. 2002. U slučaju Indonezije međunarodna je zajednica zakazala "Možda suci suda za zločine počinjene u Istočnom Timoru zapravo zaslužuju zahvalnost što su odriješili krivnje indonezijske vojne i policijske dužnosnike. Naime, oni sasvim otvoreno pokazuju koliko ozbiljno shvaćaju proces suočavanja s prošlošću. Skeptici su upozoravali na tu mogućnost i bili su u pravu. Indonezijsko pravosuđe, desetljećima Suhartov voljni pomagač, nije bilo sposobno sudski kazniti zločine protiv čovječnosti koje je počinila stara elita. Pritom valja napomenuti da su suđenja pred nacionalnim sudom mogla pružiti prihvatljivu priliku Indoneziji mladoj istočnotimorskoj državi da se suoče s vlastitom poviješću obilježenom nasiljem. Kambodžanska polja smrti, čileanske karavane smrti, ćelije za mučenje u državi obilježenoj apartheidom, polja leševa u Ruandi, masovne grobnice na Balkanu: ti sinonimi užasa neprekidno aktualiziraju pitanje o suočavanju s prošlošću. Amnestija ili kazneno gonjenje, povjerenstvo za utvrđivanje istine, suđenje pred nacionalnim ili pred međunarodnim sudovima? Iako bi bilo lijepo pronaći jednostavne odgovore, u procesu suočavanja s kolektivnim okrutnostima oni ne postoje. Na Zapadu se vrlo brzo javlja zahtjev za utemeljenjem međunarodnih sudova. U početku on zvuči dobro, smiruje savjest nemoćnog promatrača ali pak nije patent-recept. Tu činjenicu ne bi trebalo potisnuti u drugi plan ni suđenje Miloševiću u Den Haagu. Rad suda UN za zločine počinjene u Ruandi, smještenog u tanzanijskom gradu Arushi, nesumnjivo je sporan, oteže se i osam godina nakon pokolja, dosada je doneseno manje od deset presuda a zemlja je daleko od procesa kolektivnog pročišćenja. Odavno je istaknut i zahtjev za utemeljenjem međunarodnog suda za Kambodžu ali ništa se ne događa. U međuvremenu su Pol Pot i ostali zločinci iz redova Crvenih Kmera poumirali u odmakloj dobi i nitko ih nije prisilio da odgovaraju pred sudom. Sve navedene primjedbe ipak ne podrazumijevaju da međunarodno kazneno gonjenje genocida i zločina protiv čovječnosti nije potrebno ali ono je zapravo ultima ratio. To propisuju i statuti novog međunarodnog kaznenog suda. Prvo treba omogućiti državama da u potrazi za kaznom, reparacijom i isprikom pronađu vlastiti (u većini slučajeva nepotpuni) kompromis. U slučaju Indonezije to je i učinjeno. SAD su još za Clintonove vlade zamrznule vojnu suradnju s Jakartom nakon pokolja viš od 1000 civila u Istočnom Timoru i protjerivanja pola milijuna ljudi. Bila je to nadasve djelotvorna sankcija. Potonje su vlade zato promijenile politiku i signalizirale spremnost na kompromise, čiji je vrhunac bilo proglašenje nezavisnosti Istočnog Timora u svibnju ove godine. Washington, koji je prethodnih desetljeća tolerirao zaposjedanje i aneksiju nekadašnje portugalske kolonije, protivnu međunarodnim zakonima, odjednom je podvrgnuo Indoneziju pritisku. Odgovorni za zločine u Istočnom timoru trebali su biti pozvani na odgovornost. Manje od tri godine nakon zločina Indonezija je osnovala ad-hoc sudove. Zločini nekadašnje vladajuće elite kazneno su gonjeni i kažnjeni i u drugim slučajevima, poput ubojstva suca koje je potaknuo jedan Suhartov sin. Bilo je to nešto sasvim novo za Indoneziju i tračak nade za hitno potreban preokret u smjeru pravne države.(...) No, već na početku suđenja počelo se nazirati da neće biti podignuta optužnica protiv dvaju najistaknutijih osumnjičenika - bivšeg vrhovnog zapovjednika vojske i ministra obrane Wirantoa i bivšeg šefa obavještajne službe Zackyja Anwara Makara. I tu je započeo niz grešaka. Neprimjereno nije bilo samo suđenje pred nacionalnim sudom već nemar međunarodne zajednice koja je novoj demokratskoj državi tolerirala neke stare repove u pravosudnoj obradi vlastite povijesti. Primjerice, državno tužiteljstvo i sud ignorirali su dokaze istražnog povjerenstva UN o zločinima u Istočnom Timoru, važni svjedoci nisu ni saslušani a loše obrazovani i plaćeni tužitelji bili su temeljito preopterećeni svojom zadaćom. Umjesto da u tako važnom suđenju, vezanom za ljudska prava, ustraju na potpori iskusnih pravnika te da kod nacionalistički orijentirane i vojnim odorama sklone predsjednice Megawati ishode jačanje pozicije suda u odnosu na vojsku, u prvom su redu Sjedinjene Države zatvarale oči pred navedenim zbivanjima. U Washingtonu se sada toliko zgražaju nad presudama za zločine počinjene u Istočnom Timoru između ostalog i zato što je američka vlada zainteresirana za obnovu vojnih odnosa s najvećom muslimanskom zemljom u svijetu. I to - samo se po sebi razumije - u kontekstu borbe protiv terora nakon 11. rujna. No, upravo bi u tom kontekstu moglo biti teško objasniti Indoneziji zašto je dosadašnje suđenje za zločine počinjene u Istočnom Timoru puka farsa i time neprihvatljivo. Naime, Bushov je kabinet u svojoj hajci na teroriste suspendirao načela pravne države u vlastitoj zemlji. To je loša pretpostavka za preuzimanje uloge uzora u jugoistočnoj Aziji i ostalim dijelovima svijeta", upozorava na kraju komentara Brigitte Spitz.