US - 13. VIII. LA TIMES - IRAK U USPOREDBI S VIJETNAMOM

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 13. VIII. 2002. Irak ne mora biti Vijetnam Prije 38 godina javljeno je da je brod mornarice SAD-a napadnut u zaljevu Tonkin od strane snaga Sjevernog Vijetnama. Kongres je odmah izglasao rezoluciju o jugoistočnoj Aziji, dajući predsjedniku gotovo neograničene ovlasti da povede rat. Izgred u zaljevu Tonkin bio je iznenađenje, no rezolucija nije. Mnogi od nas koji su radili u Bijeloj kući znali smo da je prednacrt već napisan, čekajući pravi trenutak. On je uslijedio nakon nekoliko godina postizanja nacionalnog koncenzusa. No ipak, vojne posljedice kretanja u rat u jugoistočnoj Aziji jedva su bile razmotrene, nacija je bila uvjerena da će postići uspjeh gdje je Francuska, kolonijalna sila drugog reda, doživjela neuspjeh. Danas postoji jednako uvjerenje u vojnu nadmoć nad Irakom. No ovoga je puta uvjerenje utemeljeno: Sjedinjene Države su porazile Irak prije 11 godina, a od tada je američka vojna snaga dramatično porasla dok je iračka sigurno pala. Kao i u slučaju Vijetnama 1964, još nismo dovoljno razriješili razloge za napad na Irak, barem ne dovoljno da bi ih američki narod, ili naši saveznici i prijatelji u inozemstvu, razumjeli. Da, Saddam Hussein je zaslužio čin nitkova, a Iraku, regiji i svijetu bi bilo bolje bez njega nego s njim. No njegovo uklanjanje ne jamči da Irak, pod novim čelnicima, neće nastaviti ići za nuklearnim oružjem, što je prijetnja koja je doista bitna. Možda su ljudi koji podupiru invaziju na Irak u pravu kada kažu da odvraćanje ne vrijedi, a možda i inspekcije nametnute držeći Iraku pištolj uperen u glavu, ne bi uspjele očistiti njegova oružja za masovna uništavanja. No takvi bi pravci trebali biti ispitani dok još postoje kao opcije, a ne povjesničarske pretpostavke. Irak postavlja još jedno pitanje vrijedno rasprave prije no što napadnemo: imamo li volje za postizanje naših dugoročnih ciljeva? Nije jasno imaju li Sjedinjene Države 'stajaću silu' potrebnu za stabilizaciju Iraka i njegovog susjedstva nakon pobjede, ili imamo li znanja da to ispravno obavimo. Prema Srednjem i Bliskom istoku i jugozapadnoj Aziji se više ne može odnositi kao prema izdvojenim otocima izoliranih prijetnji i izazova. Kod dugoročne pobjede se ne radi samo o poražavanju Iraka ili čišćenju onoga što ostane od Al Qaide. Radi se o 'izgradnji države', sprečavanju sukoba oko Kašmira, ispunjavanju neizbježne američke sudbine vođenja Izraelaca i Palestinaca prema miru, izgradnji politika za sprječavanje širenja oružja za masovno uništavanje i njihovog rješavanja ako se prošire, izvlačenju Irana iz izolacije, i promicanju političkih, gospodarskih i društvenih reformi u toliko mnogo društava tijekom toliko mnogo godina. Sva su ta pitanja u igri dok razmišljamo o ratu s Irakom. Znanje je glavni dio. Nije nedostajalo ljudi koji su poznavali Vijetnam, njegovu povijest, kulturu i ljude, i koji su upozoravali na oholost i pretjeranu samouvjerenost. Danas ne nedostaje američkih ekspertiza o Srednjem istoku ili jugozapadnoj Aziji. Izazov je to znanje dostaviti najvišim čelnicima vlade, a za njih da ga iskoriste. Ne možemo ignorirati prošle britanske i ruske neuspjehe dok pokušavamo uobličiti Afganistan prema našem ukusu. Ne možemo jednostavno ustvrditi da će napadači iz SAD-a biti pozdravljeni kao oslobodioci od strane zahvalnog iračkog naroda, spremnog brzo se preobratiti na demokraciju, da neće biti širenje nemira u regiji, te da će sjeverni Kurdi konačno raditi zajedno i napustiti ambicije za neovisnost koje toliko muče susjednu Tursku. Samo štetimo našim interesima nastavljajući iluziju da se Iran, koji je napredovao s unutarnjim reformama, stvarno njiše na rubu 'revolucije odozdo', dok bi trebali podupirati one vođe koje rade na tomu da ga povedu prema odgovornom ponašanju. Neznanje nas je uvalilo u glib u Vijetnamu. Četiri desetljeća kasnije, moramo prikupiti znanje i biti odgovarajuće skromni. Moramo konačno započeti, široku, stalnu, otvorenu, ozbiljnu, i necenzuriranu raspravu o Iraku, oslobođenu praznih govora i emocija na svim stranama; moramo biti spremni prihvatiti trajnu obvezu odgovornosti u regiji, i sve to učiniti prije marša na Bagdad", piše Robert E. Hunter.