US 11. VIII. WASH.TIMES- VUKOVAR

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 11. VIII. 2002. Zakašnjela intervencija UN-a "Izvanredni stari barokni grad na Dunavu izgledao je gotovo presavršen za svoje susjedstvo Razvio se prije više stoljeća na vrlo neuobičajen i osjetljiv način za mali grad na Balkanu, kada su trgovci sa sjevera Europe plovili Dunavom na jug, noseći ne samo dobra za trgovinu u te nepoznate periferije Europe, nego noseći i istančanu glazbu 'Europe', njezinu umjetnost i arhitekturu 'divljim' južnim Srbima. Vukovar je bio predstraža, ravničarski Salzburg, mali Prag, udaljeni Talin. Još prije dva stoljeća njegove izvanredne barokne ulice bile su omeđene najboljim dućanima, s impresivnom operom i legendarnim hotelom hvaljenim po cijeloj Europi koji je uvijek mirisao na 'Balkan'. Zapravo je Vukovar bio previše savršen za Balkan, i kada su se Srbi okrenuli od drugih gradova koje su ostavili u ruševinama nakon prva četiri mjeseca otkako je rat počeo u lipnju 1991, okrenuli su se prema ovom divnom hrvatskom rimokatoličkom gradu s posebno razornim bijesom. Bila je to ista odmazda koju će iskaliti i na bosanski muslimanski grad Sarajevo, još jedan balkanski dragulj koji, njima, nije 'pripadao'. Bila je to posebna osveta ljudi dinarskih Alpi, ujedinjenih pod jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem protiv kulturnih i tolerantnih 'europskih' elita dolina i ravnica. Kasnije će povjesničari tu strašnu jesen nazvati 'hrvatskim Staljingradom'. Obrazac napada na dunavski plijen bio je onaj kojega su Srbi uobičajeno koristili u svojem maršu preko Bosne i Hrvatske i njihovom neuspješnom pokušaju da zauzmu Sloveniju na početku rata. Jugoslavenska armija je osiguravala teško oružje i pješačku potporu mjesnoj srpskoj paravojsci i mjesnim Srbima, koji su se odmah gotovo svi okrenuli protiv svojih susjeda u onome što sada groteskno nazivaju 'samočišćenjem'. Izgledalo ja kako užasi rastu dok su Srbi zauzimali grad za gradom, bez otpora od nenaoružanog i zastrašenog mjesnog stanovništva, i uz jedva kakav povik iz svijeta, čiji su glasnogovornici smeteno hrlili na konferenciju za konferencijom, moleći Srbe da im kažu što stvarno žele kako bi zaustavili borbe, te stalno ponavljajući na svjetskim forumima kako su srpske snage presnažne da bi se protiv njih borili. U Vukovaru su Srbi ponudili siguran prolaz stotinama Hrvata koji su se u strahu sklonili u bolnicu. Kada je 9. studenog 1991. jugoslavenska vojska ušla u bolnicu (nakon što su predstavnicima UN-a obećali da neće) a Hrvati izašli, gotovo su svi bili ubijeni ili odvedeni kako bi bili ubijeni u montažnoj baraci koja još i danas stoji. No ovo je priča o jednom drugom jesenskom danu u Vukovaru, osam godina kasnije, 1999. Ova priča cijelu sagu o međunarodnoj upravi vodi još korak dalje, u jutro poslije i do toga što se dogodilo s ljudima koji su bili žrtve kada je rat završio, i kada su ovi trebali biti 'spašeni'. Tog divnog jesenskog dana, mala skupina stranih novinara odvezena je autobusom u zgradu vukovarskog muzeja, susretljivošću ureda pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Pet mjesnih dužnosnika, četiri muškarca i jedna žena, sjedilo je za stolom u lijepom salonu muzeja, koji je bio pun fotografija dijaboličnog razaranja grada koji je ležao na snijegu izvan prozora. '1997. je hrvatska vlada usvojila program nacionalne pomirbe', počeo je Vladimir Štengl, zgodan čovjek sijede kose sa stalno žalosnim pogledom, a koji je bio vukovarski hrvatski gradonačelnik, 's glavnom zadaćom ponovne uspostave povjerenja'. No ubrzo su novinarska pitanja počela govoriti o pravdi za tisuće ovdašnjih žrtava, od kojih su mnoge još pokopane u neotkrivenim masovnim grobnicama, i tada je gradonačelnik tužno dodao. 'Na žalost, vukovarski krvnici slobodno šeću ulicama Jugoslavije (vojni zapovjednik bosanskih Srba Ratko) Mladić, (politički čelnik bosanskih Srba) Karadžić, jer su van našeg nadzora, a međunarodna zajednica nije ih u stanju uhititi'. Glavni srpski dužnosnik za stolom, Miloš Vojnović, mali čovjek prodornih crnih očiju, odmah je i hladno prigovorio tom govoru. Nije želio da se koriste bilo kakve riječi poput 'krvnika' ili 'ratnih zločinaca'. 'Ja sam odvjetnik' objavio je skupini, 'član sudske vlasti. Zato izbjegavam koristiti takve riječi. To mora dokazati sud'. Pošto je tijekom žestine opsade više eksplozivnih naprava palo na Vukovar tijekom tri mjeseca nego tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, i pošto su toliko mnogo branitelja povijesnog grada bili mladići i djevojke, koji su se borili kako to čine mladi ljudi, junački, većina grada od tada leži u ruševinama. No jedan dio grada je izvanredno čist i uredan, srpsko groblje koje su napadači izgradili za svoje pale. Mramorni spomenici na vrhu imaju, u kamenu, kape omraženih četničkih boraca iz Drugog svjetskog rata. No unatoč srpskog razaranja i unatoč činjenici da su Srbi digli u zrak skupinu hrvatskih kuća kako bi izgradili groblje, Hrvatima, koji su područje povratili 1995. nije dopušteno ukloniti spomenike. U istom duhu Srbi su promijenili ime jedne od divnih starih avenija Vukovara iz imena jednog hrvatskog vođe u ime njegovog ubojice. Ni to se ne može promijeniti, jer je Organizacija za europsku sigurnost i suradnju objavila da se ne može. OESS je odmah objavio da se ništa ne može mijenjati barem pet godina, jer bi to pogodilo srpski ponos i moglo naštetiti procesu pomirbe na kojemu su toliko ustrajavali. Kasnije, u Zagrebu, otkrila sam da je razlog tolike napetosti tog hladnog dana u muzeju bio taj što je srpski dužnosnik, toliko uvrijeđen govorom o 'ratnim zločincima' bio doista odvjetnik. Zapravo je bio predsjednik vrhovnog sud u Vukovaru, i on je bio, tijekom opsade, bio prvi zadužen za odabir onih koje treba odvesti u koncentracijske logore i onih koje treba ubiti. Međunarodne organizacije neće čak ni dopustiti Hrvatima da traže izgubljena tijela tih još uvijek nestalih mladića i djevojaka - to bi unazadilo proces 'pomirbe' jer bi izgovaranje istine o ratu 'podsjetilo Srbe na rat' i učinilo ih tvrdoglavijima glede 'pomirbe'.(...) No ovaj neodređeni međunarodni mentalitet ponosi se time što prije svega 'ne sudi', stalno govori o 'pomirbi' umjesto o 'pravdi', kao da je pomirba jednostavna, kao da se kaže kako da su svi krivi, stoga prestanimo s time i razmišljajmo ispravno.(...) Osobno se sjećam, 1992. u Zagrebu, kako mi je kazao zamjenik hrvatskog ministra obrane, 'ako oduzmete ljudima pravo da se brane, onda ste moralno odgovorni da ih branite'. No svijet međunarodne uprave nije tako osjećao, a nisu ni europski i američki vojnici, iako članak 51 povelje Ujedinjenih naroda jamči svim ljudima pravo da se brane. No kada je obnovljena i osnažena hrvatska vojska udarila u ljeto 1995, iznenadivši svijet ponovnim zauzimanjem 'krajine' okupirane od Srba, potom krenuvši na sjever ponovno zauzeti istočnu Slavoniju, prvi odgovor Ujedinjenih naroda i svih prijestolnica zapadnog svijeta je bio da to jednostavno ne mogu učiniti. Clintonova administracija koja je predviđala da 'krajina' neće nikada pasti, zaustavila je hrvatske snage pred zauzimanjem istočne Slavonije, što bi vrlo vjerojatno uspješno okončalo rat. 'Naknadno sagledano', piše spisatelj i povjesničar William Shawcross, 'Vukovar se može smatrati posljednjim trenutkom u kojemu su snage NATO-a mogle intervenirati kako bi zaustavile borbe i spriječiti da Jugoslavija propadne u ponor. No nije bilo političke volje da se poduzme takva složena akcija. Umjesto toga išlo se putem diplomacije i humanitarizma'", piše Georgie Anne Geyer.